Prva dva od planiranih četiri gostovanja kineskih umjetnika u pulskim muzejskim i galerijskim prostorima otkrivaju mnoga iznenađenja, ali otvaraju i brojna pitanja
Pula je početkom travnja ugostila umjetnike čije radove nemamo često priliku gledati u domaćim muzejima i galerijama. Radi se o dvoje kineskih umjetnika čije gostovanje otvara prvi dio projekta pod nazivom Godina konja, koji planira ugostiti sveukupno četiri kineska umjetnika (Shi Liru, Yin Yang, Li Zhuo i Zhou Yingchao). Produkciju projekta potpisuje Muzej suvremene umjetnosti Istre u suradnji s Arheološkim muzejem Istre, dok je autor svih izložbi povjesničar umjetnosti i muzealac Ante Glibota. Spomenuti umjetnici najavljeni su kao “bitni kreatori suvremene kineske likovne umjetnosti, po mnogima najvitalnije i najkreativnije današnje scene na svijetu” i “slikari čiji je značaj davno prešao granice Kine, te su visoko pozicionirani na svjetskom atlasu suvremene umjetničke produkcije”.
Skupo i ambiciozno putovanje Nažalost, izložbene publikacije i popratni materijali, osim što nude šturu faktografiju biografija umjetnika i tek nekoliko općenitih rečenica o njihovom radu, ne smještaju ih detaljnije u spomenuti kontekst, niti ulaze sustavno u njihov umjetnički opus, čime intrigantni detalj o položaju kineske umjetnosti i spomenutih gostujućih umjetnika u svijetu ostaje nedorečen i nejasan. Pogotovo stoga što ovaj projekt hrvatskoj publici nudi rijetku priliku susreta s azijskim umjetnicima i vrijedi mu posvetiti posebnu pažnju. S druge strane, sam autor projekta, Ante Glibota, u Kini je ostvario izuzetno plodnu karijeru, umjetnička poznanstva i uspjehe. Njegovo više puta isticano poznavanje kineske umjetničke scene, osim činjenice da dovodi četvero umjetnika, na žalost nam ne nudi nikakav didaktički ili kritički uvid ili osvrt na umjetnost o kojoj domaća publika zna jako malo. U želji za samostalnim detaljnijim istraživanjem spomenutih umjetnika, posjetitelj ih može potražiti na webu, no iznenađujuće je teško pronaći iscrpnije informacije o njihovom radu, tj. većinu njih Google slabo ili uopće ne prepoznaje. Osim ako ne kupimo jednu od tri bizarno goleme i skupe monografije Ante Glibote o gostujućim umjetnicima, osuđeni smo promatrati ove dvije izložbe kao dekontekstualizirane i neinformativne, koje odstupaju i intrigiraju tek egzotičnim imenima svojih autora. S obzirom da se radi o ambicioznom, skupom i putujućem projektu, velika je šteta što imalo zahtjevniji i zainteresirani posjetitelji neće imati mogućnost upoznati detaljnije umjetnost koja je istovremeno pred njima, ali i negdje drugdje.
Duboko ispod površine zemlje Muzej suvremene umjetnosti Istre pokazao se kao idealan prostor za ugošćavanje umjetnika Yin Yanga, dobitnika brojnih nagrada i, čini se, daleko najintrigantnijeg od četvero spomenutih umjetnika. MSUI je smješten u staroj monumentalnoj zgradi čije prostorno (ne)uređenje nekim neobičnim slučajem pogoduje i ambijentalno doprinosi radovima ovog umjetnika. Drveni škripavi i kameni uglancani podovi, visoki starinski napuknuti i provizorno zakrpani prozori, olinjala drvena vrata iznad kojih stoji natpis “Proizvodni pogon”, itd., svjedoče nam o tome da je sadašnji muzejski prostor nekada bio u funkciji pulske Stare tiskare. Ne možemo ne primijetiti da muzej koji nominalno zastupa cijelu Istru a praktički i puno više od nje, zaslužuje bolje ulaganje i održavanje, ali i da ovakvu derutnost i starinsku “šarmantnost” igrom slučajne (ne)sreće upravo jedan muzej (a posebno onaj suvremene umjetnosti) može reanimirati i doseći vlastitu alternativnu i osuvremenjenu životnost. Interijer MSUI-a, obilježen svojom tvorničkom prošlošću, uspijeva dijalogizirati s dojmljivom i opsežnom izložbom Yin Yanga, umjetnika čiji je život markiran podjednako umjetničkim stvaralaštvom koliko i obiteljskim i osobnim iskustvom krajnjeg siromaštva i rada u ugljenokopu od njegove 17. godine, ponekad do 12 sati dnevno, a sve to unutar revolucionarnih događanja koja su obilježila Kinu pedesetih godina prošlog stoljeća. Yang u izrazito teškim životnim uvjetima nalazi zadovoljstvo u kupovini knjiga o likovnoj umjetnosti i kopiranju stripova. Tek nakon niza pokušaja završava Likovnu akademiju i s vremenom postaje renomirani umjetnik, ponajviše poznat po motivima rudara.
Gotovo svi radovi izloženi u MSUI posvećeni su upravo rudarima koji na Yangovim platnima nisu uobičajeni promatrani Drugi, već obratno - življeni Drugi, čiji je sastavni dio sam autor, što se uočava iz snažne, gotovo participativne emocije i geste koje ne izostaje gotovo na nijednom izloženom platnu. Prisilni radnički kolektiv Drugih, kojeg umjetnik iznosi pred posjetitelje, ostatku je svijeta fizički i društveno separiran, “zacrnjen” i nevidljiv. Ponavljanje motiva rudara u najrazličitijim situacijama i kontekstima, u grimasama i grčevima, sablasnim skupnim pjevanjima, zazivanjima ili poklicima, razgovorima, molitvama, osmjesima ili tek odsutnim promatranjima, neizbježno ostavlja dojam umjetnikove potrebe za socijalnom angažiranošću (zasigurno i vrstom auto-terapije), koja na svjetlo dana iznosi sudbine kolega i prijatelja, kao i osobno životno iskustvo i traume. Neki od njih naslikani su s licem u krupnom planu, izmučenih ili prkosnih pogleda iza vrlo sugestivnog, gusto zapetljanog klupka žice ili mreže. Neki se mole okrenuti nebu ili pak sablasno tumaraju i delirično dozivaju, neki se gotovo dječje iskreno smiju sklupčani u prašnjavom skladištu, pri kakvoj pauzi ili odmoru, duboko ispod površine zemlje. Kao cjelina djeluju kao kolektiv živih mrtvaca, golema radnička obitelj koja na koncu dijeli istu sudbinu nevidljivog ljudskog podzemlja na čijim temeljima počivaju neke druge društvene klase. Osim snažnog socijalnog biljega bez kojeg je nemoguće promatrati Yangov rad, iz izložbe razaznajemo da je umjetnik kroz desetljeća rada eksperimentirao više heterogenošću stila nego odabirom motiva koji je u njegovom radu konstanta od 1984. godine, kada stvara prvi dio serije radova s motivima rudara. Stoga se njegov rukopis jednako predano služi ekspresionističkim gestualnim slikarstvom, naturalizmom i realizmom, apstrakcijom i pop artom; iz njega je teško iščitavati tendencije linearnog razvoja već djeluje kao da se periodično vraća na početke i gotovo istovremeno koristi sve od navedenog, što potencijalno zbunjuje promatrača koji očekuje jednoobrazan slikarski razvoj, ali i svjedoči o umjetnikovoj vitalnosti i dinamičnosti unutar okvira jedne nebrojeno puta ponavljane, gotovo divinizirane teme.
Na granici između “campa” i kiča Muzejsko galerijski prostor Sveta Srca u Puli dislocirani je dio Arheološkog muzeja i jedan od novijih gradskih muzejsko-galerijskih prostora, otvoren 2011. godine. Nalazi se u potpuno restauriranoj i prenamijenjenoj crkvi Svetih Srdaca Isusova i Marijina. Koncipiran je kao multimedijalni prostor koji je očuvao arhitektonski kostur zidova, stupovlja i krovišta i djelomično intervenirao u tlocrt velikim bijelim bočnim panelima za izlaganje radova, novim stubištem, ostakljenim mehaniziranim predvorjem, itd. Desakralizirana Sveta Srca ugostila su mladog umjetnika Shi Lirua, koji je u mnogočemu drugačiji od Yin Yanga, analogno opisanom osuvremenjenom izlagačkom prostoru koji je u također potpuno različit od zapuštenog MSUI-a.
Shi Liru je umjetnik koji je u odnosu na ostalo troje najzastupljeniji na Google pretraživaču i za kojeg je moguće pronaći čak i kratak video s osvrtom na jednu od njegovih izložbi. Video među ostalim pokazuje da ga je “otkrio” Ante Glibota i da Lirua zanima pop art interpretacija kineskih revolucionarnih prikaza, sportova (polo, golf) i portreta, posebno lijepih, koketno sramežljivih, azijskih “pin up” djevojaka. Njegove slike mahom su velikih dimenzija, koloristički bogate i vizualno dojmljive, povremeno kričave, psihološki gotovo histerične, a u trenucima “prevelike” ljepote savršenih djevojaka širokih osmjeha – djelomično jezive. Radi se o vještom slikaru posvećenom figuraciji i fotorealizmu koji nikada nije uistinu realističan, već naginje nadrealizmu, pop-artu, katkad uljepšanom, a ponekad zasićenom ili tek “izmaknutom” (primjerice hibiskusima, korama banana, crvenim petokrakama ili galebovima), sve u službi pozadinske dekoracije (koja ne bi trebala biti samo dekoracija), bez koje mu ne prolazi gotovo ni jedan izloženi rad. Seriju s motivom ženskih lica – Kineski osmijeh, zanimljivo je promatrati kao maske iza kojih se ne kriju samo lijepa i lascivna ženska lica, već i politički i društveni sistemi (od komunizma do neoliberalnog kapitalizma), koje prepoznajemo kroz detalje vojničke kape s petokrakom, modernije odjeće sa cvjetnim uzorkom, “make-upa” ili lebdećih kora od banana – što na trenutke stvara duhovit i bizaran dojam. S druge strane, serija slika Dopustite nam slaviti naše heroje posvećena je zgodnim polo i golf igračima i igračicama i zasićena živim bojama i kompozicijom u kojoj se isprepliću lijepa lica i tijela, konji, ruže, ljiljani i tulipani. U svom tom herbariju i teatru apsurda, teško se oteti dojmu da su gotovo sve slike (osim pr. portreta Karla Marxa ili Ante Glibote, ali i to uvjetno) odviše estetizirane i dopadljive i da je imaginarna granica između “campa” i kiča, ako je uopće želimo tražiti, u slučaju Shi Lirua dosta nejasna.
U glib s Glibotom? Spomenuti Shi Liruov menadžer i kustos Ante Glibota osoba je pomalo vrtoglavo bogate biografije: povjesničar umjetnosti i teoretičar arhitekture, emigrant u Francuskoj koji je putovao po Kini, Japanu, Koreji, Amerikama i Europi, autor preko 400 izložbi i više od 200 knjiga i kataloga, organizator brojnih retrospektiva, manifestacija, konferencija, simpozija, dobitnik brojnih odličja i priznanja, član Europske Akademije znanosti, umjetnosti i literature iz Pariza itd. No, na stranu životopis i laure - istaknut ćemo tek jedan, naizgled nebitan detalj, koji nam baca dio svjetla na kineske umjetnike pod njegovim “pokroviteljstvom”. U trenutku kada prijateljstvo gospodina Glibote i pr. Ivice Todorića rezultira, među ostalim, slikom naručenom od mladog Shi Lirua na kojoj se Todorić, s djecom na “quadu” i Kulmerovim dvorcem u pozadini, bezbrižno vozi po svojoj parceli nad Zagrebom, još jasnije nam se nameće pitanje odnosa slikara, posrednika i naručitelja. Podređeno dopadljivo slikanje jednako se uspješno prodaje koliko se uspješno s druge strane približava kiču i ukusu naručitelja. Stvaranje umjetnosti po narudžbi s jedne je strane sasvim legitimna i razumljiva činjenica, međutim, prisiljava nas da odvojimo neke kategorije i preispitamo mehanizme dinamiziranja i preživljavanja u svijetu umjetnosti u kojem je, naročito u vrtlogu tržišta umjetnina, teško ili nemoguće ne podrediti umjetnost nekome ili nečemu. Sociolog Howard S. Becker cijelu svoju knjigu Svjetovi umjetnosti posvetio je umreženosti, pokroviteljstvu i naručiteljima, distribucijskim sistemima, trgovini umjetninama, poduzetništvu, investicijama, komercijaliziranoj umjetnosti i sličnim temama. Odgovor na nezaobilazno pitanje čemu služi projekt Godina konja, kome se i kako obraća, zašto su odabrana upravo ova četiri kineska umjetnika, što ih međusobno povezuje ili razdvaja i koja je njihova pozicija na hvaljenoj kineskoj umjetničkoj sceni, možda trebamo tražiti upravo na tragu svjetova umjetnosti.