Predavanje održano u parku Tuškanac u sklopu programa mikropolitike organizacije blok povodom sedamdeset i prve obljetnice prvog Kongresa kulturnih radnika u Topuskom
Težak zrak zagrebačkog ljetnog predvečerja na vrhu Nazorove ulice u glazbenom paviljonu pored njegove trometarske statue, učinio je svoje. Zajedno s mojom poslovičnom raspršenošću i skromnim oratorskim sposobnostima, doveo je do toga da je konciznost predavanje u skopu programa Mikropolitike, Baze za lokalno osvještavanje kulture, u najmanju ruku “štekala”. No razgovor s publikom (mahom kolegama, drugovima i prijateljima kojima se ovaj put zahvaljujem na iskazanoj potpori i živosti) bio je više nego koristan i svakako doprinio ovom zapisu, odnosno uvodu u “temu s povodom” koja me već duže vremena golica bez ideje na koji način joj se adekvatno obratiti ili na koji je način adekvatno obraditi. Zasad ostanimo na ovom prvom: tek obraćanju.
Povodi i konteksti Nekoliko je razloga i nekoliko je konteksta koji su potakli postavljanje pitanja organizacije u kulturi u najširem mogućem smislu – i kao pitanje njene institucionalne organiziranosti, njene infrastrukturne izgrađenosti i na kraju njene “uloge” u društvu u tzv. “teškim vremenima” kako politički teoretičar Kenneth Minogue imenuje razdoblja “općih društvenih kriza”, odnodno kriza dominantne ideologije iz čega onda izrastaju i različite reakcije i(li) alternative, sukobi, građanski i svjetski ratovi. Otuda i neka vrsta zadovoljavanja obljetničkog povoda i paralele “teškoće” s vremenom kraja Drugog svjetskog rata i Prvog kongresa kulturnih radnika održanog u Topuskom krajem lipnja 1944. Pritom se ne mislim upuštati u neku vrstu historiografskog “dubokog rada” (iako bi svakako bilo zanimljivo u skladu novim historiografskim metodologijama i jezikom, rasvjetliti i ovo razdoblje, odnosno ovaj događaj) ili reinterpretacije tog razdoblja u novom ključu. Taj događaj, uostalom kao i neki “slične” povijesti, zanima me isključivo kao dio emancipatorske ostavštine koja se opire muzealizaciji i traži nova mjesta realizacije i aktivacije s obzirom na postojeće kulturno-političke dileme. Zanima me zašto i na koji način je kultura bila bitan segment političke, a onda i gerilske borbe u teškim vremenima, ali dalje od kanoniziranih narativa o važnosti nacionalne lijeve inteligencije i književnih bardova za ishod revolucije. Jer kultura nije bila prosto naknadna nadgradnja izborene vojne pobjede, ona je “aktivno” sudjelovala u toj pobjedi – i ne samo toj, nego i svim ranijim izborenim pobjedama (i brzim porazima) progresivnih snaga koje su stasale po kazalištima i plesnim dvoranama Pariške komune,1 boljševičkim kinima, avangardim trupama i orkestrima, partijskim školama (s kulturnim programom) u zagrebačkoj Varšavskoj, ali i svim našim Kerestnicima, španjolskim bojištima i azilima po Amerikama. Kultura je i otvoreno agitirala (što je i jedan od primarnih razloga za pokretanje Prvog kongresa), mobilizirala i privlačila sve one koji su do tada bili odani tzv. “politci čekanja”. Osim toga, taj događaj Prvog kongresa kulturnih radnika u Topuskom, svojevrsna je kulturnjačka sinegdoha Narodno oslobodilačkog rata – početne točke onoga što će se kasnije (us)postaviti kao idejni i ekonomski temelj države: samoupravni socijalizam. Ostavština koja u ovim ekonomskim, socijalnim i kulturnim uvjetima ponovno dobiva na važnosti, kao i (samo)kritika tog razdoblja i njegovih kontradikcija.
Paralelne strukture u teška vremena Drugi kontekstualni momenat koji je uokvirio ova promišljanja tiče se naših suvremenih rasprava u na čijem fonu i ovakav historiografsko-obljetničarski materijal dobija na značenju. Tijekom 2014. godine u prostorima Mreže antifašistkinja Zagreba održavali su razgovori o tzv. paralelnim strukturama, odnosno različitim oblicima solidarnih struktura u vrijeme mjera štednje koje bi ublažile njihove posljedice. Među ostalim, kao jedan od ciljeva tih razgovora i izlaganja bilo je i promišljanje “drugačijih modela organiziranja i upravljanja” od trenutno postojećih institucija opterećenih mjerama štednje, stranačkim kadroviranjem i radno-političkom internošću. U ovom hvale vrijednom ciklusu kružoka, razgovoralo se o metodama rada različitih formalnih i neformalnih organizacije koje su koristile da bi uputile na praznine u javnom sektoru nastale uslijed njegova strukturnog zanemarivanja i komodifikacije, a pritom i educirale, politizirale i regrutirale stanovništvo te na taj način ostvarivale neke od svojih društveno-političkih ciljeva. Vraćajući se na “slavno doba” 1944. i kratke sažetke govornika (objavljenje u službenoj brošuri Kongresa s crtežima Ede Murtića)2 ili pak stenograma govora objavljen u obljetničkom Časopisu za suvremenu povijest3, nailazimo na sličan registar, istina nabijen i modernizacijskim diskursom i potrebama za bazičnim opsimenjavanjem i “duhovnom preobrazbom milijunskih masa – seljaka i radnika”, ali protkan potrebama za drugačijim oblikom organiziranja u teškim vremenima.
Ivan Ćaće – jedan od izlagača na kongresu svojim je referatom adresirao specifičnosti narodne umjetnosti uz kritiku hijerarhijski, nedovoljno egalitarnih i nedemokratski postavljenih obrazovnih i kulturnih institucija HSS-ova režima nasuprot NOB-a u kojem stvaraju “pozadinski radnici koji pišu pjesme, skečeve, igrokaze” nazivajući to “kulturom narodnih umjetnosti samo-aktivista”. Iz ove današnje perspektive, može se činiti romantičarsko-patetičnim zazivati NOB-ove populističke parole i narodne politike. No upravo se u ovom referatu nastavlja jedna lijeva linija demokratizacije i (samo)organizacije kulture koju naš teatrolog Darko Suvin trasira kroz povijest kazališta dodajući joj plebejske, anarhističke, putujuće, gerilske apozicije kao alternativu komercijalnom i državnom kazalištu, odnosno kulturi. U određenom trenutku povijesti (a Suvin to piše pod izrazitim dojmom 1968., ali i jugoslavenskog samoupravljanja kojeg napušta) takva gerilska ulična trupa možda će ostati jedini oblik kazališta kao umjetničke proizvodnje i medijacije. Nemoguće je ne čitati tu utopijsko-distopijsku dijganostiku bez osvrta na izvještaje iz glavnog grada Grčke u kojom samoorgnaizacija naroda postaje jedini oblik otpora krizi i diktatu, zadnji preostali način preživljavanja u humanitarnoj krizi. Ulični teatar i živost ulica Atene je česta slika kojim reporteri nastaju oslikati kontradikcije ne samo trenutka, nego i umjetnosti i uvjeta njenog stvaranja.
Sociologija umjetnosti Nažalost, naše “znanosti o umjetnosti” nisu toliki gajile interes za infrastrukturne, kulturno-političke i organizacijske uvjete umjetničke proizvodnje, a ako i jesu, onda su bile isključivo preskriptivne (u svom pokušaju), prodajući “uspjele” europske modele organizacije kazališta kao nužne za naš opstanak, ne propitujući i dublje analizirajući te modele, a kamo li kontekste njihova uvoza i izvoza. Osim par priloga u znanosti o književnosti i nešto novijih pojedinačnih primjera mlađih znanstvenika i njihova rada, nije se gojila ni sociologija umjetnosti (a što primjerice slovenska znanstvena tradicija pokazuje pogotovo u analizi razdoblja NOB-a i u kazalištu i književnosti) koja bi možda ukazala na vezu Ćaćinog proklamiranja amaterske umjetnosti tzv. samo-aktivista i kasnijeg razvoja amaterskih umjetničkih para-institucija iz kojih je stasala naša alternativna muzička scena, a dijelom i kazališna sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Riječ je o čitavom proizvodnom pogonu kulturnih centara i društvene infrastrukture koja danas ovisi o entuzijazmu njegovih upravljača u zamrlim gradskim kvartovima i nominalnim gradovima, a zapravo selima. Kao paradigma propadanja te infrastrukture i njenih organizacijskih principa koji su se mijenjali ovisno o širim društveno-političkim i kadrovskim promjenama, ostaje zagrebački Studentski centar – prostor koji se nerijetko uzima kao rasadište našeg novog kazališta koje je doživjelo vrhunac u trenutku kada SC infrastrukturno započinje svoj dugi put propadanja što opet povalači već nekoliko puta podvučene kontradikcije umjetnosti i njene infrastrukture.
U našoj kazališnoj publicistici, upravo je zanimljivo obratiti pozornost na razdoblje nastanka eksperimentlanog (neoavangardnog, novog, postdramskog itd.) kazališta, ali možda ne primarno s ciljem iznalaženja poetičkih odabira i uspostavljanja nekog “novog” kanona – nego upravo iz ovih, na prvi pogled, dosadnih – političko-organizacijskih razloga. Kazališni časopis Prolog - svakako najznačajnija publikacija domaćeg kazališta koja je izlazila do početka devedesetih, u svom dvobroju (27/28) iz 1976. ostavlja prostor za raspravu o tada tek začetom “izvaninstitucionalnom” kazalištu okupljajući sva tada bitna imena kazalištne kritike i izvaninstitucionalnog kazališta. Iz polifonije diskusije koja je nastala oko pitanja specifičnog rada kazališta izvan postojećih institucija, u mojem čitanju se izdvojio stav redatelja Bogdana Jerkovića koji je govorio o kazališnom kolektivu vođenom “utopijskim principima” i “jedinstvenim stavom” nikako partijskim s ciljem “spajanja dviju sredina: radničke i kazališne – koje se međusobno potpuno ne poznaju”, iako “oni koji stvaraju kazalište imaju iste probleme koje ima i društvo u kojem djeluju”. Jerković svoj samoupravljački i inkluzijski stav izgovara u državi koja je koju godinu prije taj njegov princip ugradila u svoj konstitutivni temelj. No potpuno je jasno iz njegovog iskaza, a i njegovog rada da jesamoupravljanje u kulturi kaskalo za ostalim sektorima. To pokazuje, opet Darko Suvin, jedini interesant za Jerkovićevo plebejsko kazalište što najiskrenije i najjasnije dolazi do izražaja u nekrologu povodom Jerkovićeve smrti 2008. u Gordoganu (br. 25, 2010) gdje ga postavlja kao baštinika gerilskog-partizanskog kazališta, ništa manje avangardnog od nekih kanoniziranih redatelja, ali svakako u institucionanim podjelama perifernog lika, ekscentrika veli Suvin, koji je u tako organizirano građansko-polu-socijalističkom kazalištu Hrvatske (odnosno Zagreba) ostaje van liste državnog financiranja u “samoupravnom socijalizmu”. No, pritom, valjda i jedinog istinskog zastupnika tog organizacijsko-medijacijskog koncepta u našem kazalištu
Samoupravljanje u kulturi Lik i djelo Bogdana Jerkovića koji svoje proklamiranje samoupravljanja transkribirano u Prologu izgovara s “pozicije” redatelja u kazališnoj trupi pri tvornici Končar u isto vrijeme svjedoči o progresivnom smjeru samoupravljačke kulture i porazu samoupravljanja u kulturi. Dovoljno je samo “nabost” Književnu nagradu sisačke Željezare ili pak Nagradu Ine za književnost koju je svojevremeno dobio Predrag Matvejević za svoju knjigu Prema novom kulturnom stvaralaštvu pa da jednostavno oslikamo i tu kontradikciju ostavštine Prvog kongresa kulturnih radnika. Matvejevićevi eseji prvotno objavljeni 1975., svjedoče o kontradikcijama samopupravnog sistema, preprekama različitog tipa: od građanske konzervativne opozicije, preko loših partijskih organizacijskih odluka, “spore” kulturne modernizacije i edukacije radnika sa sela, a onda i olakih transliteriranja samoupravne organizacije iz jednog atipičnog proizvodnog sektora u drugi (primjerice kulturni). No bez obzira na to, nasljeđe koje Matvejevićev tekst (opet pod naponom i dojmom šezdesetosmaških previranja, jugoslovenske kritike le gauchisme culturel, ali jednako tako i kritike “ljevičarstva”) ostaje nam danas jedini smjer promišljanja drugačije organizacije kulture, ali i ekonomije i politike, odnosno jedini oblik demokratizacije uporno hijerarhiziranih institucija, postrojenja i zajednica u kojima inkluzija pretpostavlja previše infrastrukturnih, političkih i socijalnih zabrana. Riječ je o samoupravljanju koje ne treba zamišljati kao neku izdvojenu i zasebnu kulturu, odnosno, Matvejevićevim riječima – riječ je o kulturi koja pripada cijelom društvu, a ne samo kulturnim radnicima. I dok prije koju godinu takav iskaz ne bi imao nikakvog odjeka i nailazio bi na podsmjeh i optužbu za nekritičko nostalgičarenje– ovaj tekst nastaje tek “nakon” što je nekoliko autora otvorilo tu temu i uputilo na smjer drugačijeg promišljanja organizacije kulturnog polja koji ima kontinuitet polu-dovršenosti naše gore ocrtane povijesti kulture i njene organizacije. Od Nataše Govedić (“Nijedno kazalište nije ni pomislilo na mogućnost samouprave!”)4 preko Deana Dude (“Kultura je najprije infrastrukturni i organizacijski problem, rad na uvjetima za njezinu proizvodnju”)6 do Srećka Puliga (“A ‘mijenjati svijet’ s jedne i ‘činiti drukčije’ s druge strane jesu postulati u svom pozitivnom voluntarizmu zajednički svijetu kulture i samopupravljanja”)7, samoupravljanje u kulturi i demokratizacija kulturne infrastrukture je ponovno tema koja se nameće u trenutku pojačane (inače jako tihe i mlohave) rasprave o organizaciji kulturnog polja – dijelom potaknute velikim infrastrukturnim projektima i predizbornom kampanjom. Uzimajući u obzir i sve prisutniji aktivistički, ali i akademski interes za obranom i demokratizacijom upravljanja i dostupnosti zajedničkim dobrima, bar na razini zainteresirane glasne manjine, dolazimo do lakonskog zaključka da ima nade – za demokraciju u kulturi.
Demokracijo, teška li si Međutim, demokracija je zajebana stvar, pogotovo danas. Oduzima puno vremena, potrebuje kakvu takvu infrastrukturu, ne trpi autoritete, mrzi sabotere, iziskuje jako puno napora i imaginacije i inzistira na etičkoj konzistentnosti. Danas ju je teško zamisliti, a kamo li provesti. A ako je zagovarate, ovakvo surovu – onda ste fetišist. U kulturnom pogonu dobijete vjerojatno još koji prefkis i psiho-dijagnostiku po kratkom postupku. No svaki drugi izbor, svaka druga forma, svaka druga ad-hoc invencija ili organizacija – osuđena je ne konzervativnost, na bržu ili sporiju okoštalost iz koje će opet izaći neki oblik autoritarnosti, neki oblik reakcije koja je to od početka. I dok je tema rada i radnih uvjeta apsolutni hit na burzi problema u kulturnom, ekonomskom i političkom polju, ne zaboravimo da je rad prije svega pitanje demokratizacije i socijalizacije radnog procesa – pa čak i onda kad je u trenutnim uvjetima kao takav teško zamisliv i neostvariv. To je onaj Jerkovićev utopijski princip u kojem se danas ujedinjuju organizacijske potrebe kulture i politike. Unatoč svim zamislivim preprekama u zamišljanju, a kamo li ostvarenju takve utopije. Kriza ekonomije, kulture, politike, organizacije – ne smije biti isprika za manjak demokracije.
Bilješke:
1 Kristin Ross, “Rođenje komune”, prev. Trpimir Matasović, Zarez, br. 412.
2 Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske 25. - 27. lipnja 1944. (izvještaj), Vjesnik Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske, 1944. ([Mračaj] : Štamparija Vjesnika Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske).
3 U uredništvu Ivana Jelića objavljen je poseban prilog s prikupljenim i kritički obrađenim dokumentima s Prvog kongresa kulturnih radnika, Časopis za suvremenu povijest, br. 2/3, god. 1967.
4 Nataša Govedić, “Protiv ispraznih antagonizama”, Zarez, br. 383
6 Dean Duda, “Kultura kao demokratska infrastruktura”, Bilten, 23. ožujka 2015.
7 Srećko Pulig, “Samoupravna kultura”, Novosti, 1. travnja 2015.