Umjetnost svakog čovjeka je sakralna

Teško je avangardu ne posvaditi samu sa sobom supostavljajući je pojmu oltara. Ostavimo li po strani pretpostavljeno podrijetlo Maljevičeva suprematizma u ruskim i bizantskim ikonama i sam lik umjetnika-Pantokratora na samrtnoj postelji, ili duboku povezanost avangardnih težnji i folkloristike i narodne umjetnosti, pojam avangarde možda ipak može prizvati na žrtvu, poklon ili klanjanje geniju, agitatoru ili vođi, kako vam drago. A nisu bili rijetki takvi prinosi u povijesti umjetnosti, kao ni aura mučeništva, umjetničke bezgrešnosti ili svetosti koji je pridjev avangardan, koliko god bio goropadan, drzak ali i samodopadan, sa sobom na prvi mah nosio.

Izložba prividno oksimoronska, ali i svetogrdna naziva Oltari avangarde otvorena je u, barem imenom najprikladnijem izložbenom prostoru, nikad postojećim dvorima Julija Klovića, ali i nekadašnjem jezuitskom samostanu. Izložba donosi jedan vrlo osoban izbor, ponajprije samog autora izložbe i, nije nevažno, kolekcionara i umjetnika Jadrana Adamovića, ali kroz medijaciju kustosice Marine Viculin. Kustoska se uloga podvojila, temeljena na jednoj davnoj suradnji, i iako legende kazuju iz koje zbirke koje djelo dolazi, iako postoji pretpostavka ili racionalizacija izbora prema zamišljenim prijateljstvima, osobnoj povijesti i životnim putanjama, uloge kustosa i sugovornika nije lako razlučiti.

Blago iz dućana cimetne boje

Prema njihovim riječima, izložba okuplja novije radove umjetnika s područja slavenske, istočne Europe, od Baltičkoga mora do Jadrana. Desetak moskovskih umjetnika, dvoje umjetnika iz Češke te nekoliko reprezentativnih imena iz tzv. regije, nekadašnjeg područja Jugoslavije koji ipak nisu birani prema republičkome ključu. Moskovski izbor gotovo da se, u pozitivnom smislu, predstavio pod sintagmom “za svakoga ponešto”. Tu je i superzvijezda kalibra Olega Kulika sa svojim već poznatim svijetom uvrnutih i seksualiziranih basni, od kojih je, zbog svoje čiste animalnosti, u današnjem kontekstu najzanimljivija ipak autoironijska reinterpretacija Beuysova performansa I bite America, America bites me. Odmah se uz njega našla prezentacija ne toliko sveprisutnog, ali daleko karizmatičnijeg pjesnika, kipara i esejista Dmitrija Prgova. Kako nam priopćavaju izložbene novine, iz kruga moskovskih konceptualista tu je još i par Elena Elagina i Igor Makarevič, čiji se naizgled pasatistički radovi pretvaraju u zabranjeno blago iz dućana cimetne boje. Pod time mislim na Elaginine pseudokozmološke crteže čiji magijski utjecaj prepoznajete u činjenici da se teško odvojiti od njih, iako razumijevanje staje u raspoznavanju figura i slova u njihovoj konstrukciji rebusne mandale, ili na nadrealističke fotografije Igora Makareviča, čiji se Pinokio šeće u vizualnom rasponu od neogotike do estetizacije sadomazohizma jednog Mapplethorpea.

Popartistički Aleksander Kosolapov, sudeći prema biografiji uspješno, budući da se odnedavno uključio u njujorški profesionalni život, spaja svima već i previše poznate simbole tvrdog realnog socijalizma i kasnog konzumerizma. Ako ne igra na zamor od već prožvakanih i otrcanih simbola u uglavnom manjem formatu, možda i kako bi mimikrija umjetničkog predmeta u nepodnošljivi kič bila čim uvjerljivija, teško da može prizvati išta osim dosadne glavobolje. Dopadljivost, povezana s mitom o maestralnu slikarskom zanatu koji se tesao na rigidnim istočnoeuropskim akademijama, zamka je na koju se lako možete poskliznuti u velikoj dvorani koja je gotovo pozornica slikarskog postava ili čak ambijenta Konstatnina Batnykova. Ipak, mračna je i apokaliptična priroda njegovih gradskih pejzaža, previše uvjerljiva da bi podilazila ikakvim suvremenim temama u klasičnom mediju ili sličnim floskulama.

Češki umjetnik Ivan Kafka predstavljen je dokumentacijom prostornih instalacija koje na sumorniji i, uvjetno rečeno, siromašniji način, sinestetičkom dramaturgijom prethode ambijentima Olafura Eliassona.

Objekti nostalgije u ideološkoj praznini

Regionalna se grupa pak otvara prisutnošću svećeničkog pokloništva avangarde, retroavangardnom skupinom IRWIN. Umjetnički rad mistificira i rekreira vlastitu genealogiju, kako same skupine tako i umjetničke državne zajednice okupljene pod imenom Neue Slowenische Kunst. Oltar, u uvodnom tekstu naznačen kao “trodimenzionalni prostor umjetničkog istraživanja i duhovnosti”, može biti dijagram, ali i sam prostor Crvenog trga na kojemu je IRWIN izveo performans u čast Maljeviču: crni kvadrat na Crvenom trgu. Naslijeđa povijesnih avangardi, ali manje spektakularno i politički, ima i kod drugih regionalnih umjetničkih perjanica, od Kožarićeva neodadaIzma do Martekove predane i iskrene citatnosti. Možda zidna mimikrija Stilinovićeve Bijele odsutnosti, u poništavanju nekad u svakodnevicu kodiranih efemernih predmeta, a danas objekata nostalgije u ideološkoj praznini, nosi i samo odustajanje, čin kojim se rješavamo ideološkog balasta prošlosti, tako dragog ključa za razumijevanje drugog. Ili se taj balast skriva u kovčezima instalacije Raše Todosijevića, taktilno dekadentnoj prefiguraciji mita o nomadizmu. Nomadizam je, u svojoj neželjenoj inačici, tema fotografskog ciklusa Miomira Kovačevića Strašnog, sarajevskog fotografa s pariškom adresom koji nekoliko posljednjih godina rekonstruira Sarajevo iz privatnih arhiva u srcu Pariza.

U uvodnom tekstu izložbenih novina Marina Viculin dosta pozornosti posvećuje izložbi Fra-Yu-Kult, izložbi koja je predstavila novonastalu kolekciju suvremene umjetnosti hercegovačkih franjevaca. Održana je tek nakon pada željezne zavjese i u osvit ratnih zbivanja na ovim prostorima, a okupljala je umjetnike poput Vlaste Delimar, Vlade Marteka, Julija Knifera, Ivana Kožarića… Jedan od protagonista i pokretača upravo je umjetnik Jadran Adamović. Iz konteksta prezentacije osobnih povijesti, znatiželja i interesa u prepletu s dramatičnim političkim zbivanjima nakon urušavanja istočnog bloka i propasti socijalističkog državnog poretka, kako onog ponekad okrutno realnog, tako i onog s ljudskim licem, izvlači se vjera u ludičko izvrtanje pravila igre koje se ponekad čini jednom od posljednjih slamki za koju se umjetnost može uhvatiti. Prema priči kojom počinje ova izložba, tako i njezine opsežnije inačice hrabro patetična naslova Essence of life, u začetku su doista bili oltari – to jest izložba Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine, na kojoj je Adamović radio kao restaurator. Sretni je prst slučajnosti upravljao dalje, opirući se kulturnoj kolonizaciji i pacifikaciji europskoga istoka, ismijavajući zahtjeve tržišta i kulturnog kapitala – uvijek spreman na odstupanje u ime još preživjelog mita o umjetničkoj autonomiji. Možda se i ta odstupnica taktički pokazala kao jedan od, kako ih Marina Viculin u svojem tekstu naziva, “Jadranovih prečaca”. Njihova se kartografija može razaznati u samim Adamovićevim intimističkim crtežima, ili u crtežima Ivana Chuikova. Strategija je to koja će, nekadašnjeg balkanskog barbarogenija, da se prisjetimo kontroverzne kovanice mitske avangardne figure s ovih prostora, Ljubomira Micića, preobraziti u – mađioničara.

Emitirano u Triptihu III. programa Hrvatskoga radija

Na izložbi su predstavljeni umjetnici: Konstantin Batinikov, Ivan Chuikov, Braco Dimitrijević, Perica Doljanin, Andrej Filippov, Elena Elagina Irwin, Magdalena Jetelova, Ivan Kafka, Julije Knifer, Alexander Kosolapov, Milomir Kovačević Strašni, Ivan Kožarić, Oleg Kulik, Igor Makarevich, Vlado Martek, Pavel Pepperstein, Dimitri Prigov, Mladen Stilinović i Dragoljub Raša Todosijević.

“Avangarda je prostitutka za koju svi misle da je mogu uzeti. Ali ovo je avangarda specifično vezana za rusku umjetnost, za Kazimira Maljeviča i Tatljina, i to je avangarda! Postoji li američki turbo-folk? Dobro, ‘ajde, Nashville. Točno se zna koje su linije. Ovdje u Zagrebu su Stilinović, Martek, Kožarić, Jerman, koji je umro – to je moje društvo, znamo se 20 godina, mi se volimo. Uvijek kad dođe do ozbiljne stvari, te umjetnike stavljaju kao službene državne umjetnike. Tu avangardu, koja je uvijek dolje u pički materinoj bez para i bez studija i bez svega… Gledaj, kad sam bio u Sankt Petersburgu, ja sam u jednom momentu shvatio da su to sve Slaveni – mi smo avangarda. Nemamo nikakve zajedničke korijene s Francuzima, a i da imamo, oni nas nikad neće priznati. Ovi će nas priznati jer smo mi avangarda, i mi ćemo s njima završiti na aukciji, ne s Francuzima ili Amerikancima. Nikad. Samo s Rusima. Ja mislim da je umjetnost svakog čovjeka sakralna, i svatko ima svoj oltar.”

(Iz intervjua Jadrana Adamovića Marku Golubu, objavljeno na Dnevnom kulturnom infu Radija 101.)