Umjetnost u svemiru i podzemlju

Interes slovenskih umjetnika za svemir i istraživanja svemira, kao i za znanost općenito, nije nov. Na samom početku devedesetih godina prošlog stoljeća kazališni redatelj Dragan Živadinov, i sam (poput Dejana Kneza) vezan uz Neue Slowenische Kunst, počeo se baviti Hermanom Potočnikom Noordungom. Riječ je bila o tada slabo poznatom, a vrlo zanimljivom slovenskom znanstveniku i vizionaru koji se bavio teorijom istraživanja svemira i problemima koji će se pojaviti u putovanjima svemirskih prostranstava, znatno ranije nego su se ona uistinu dogodila. Živadinov je intrigantnu temu Potočnika Noordunga – neshvaćenog znanstvenika i utopijskog vizionara, vrlo dobro prezentirao kroz niz kazališnih i multimedijalnih projekata koje je realizirao zajedno sa suprugom Dunjom Zupaničić. Neupućenom gledatelju redovito nije bilo jasno je li osoba Noordunga umjetnička mistifikacija ili stvarni znanstvenik, što je bilo izrazito dobro umjetnički kapitalizirano. Živadinov je takvim tretmanom teme podržao specifičnu atmosferu projekta, citirajući u fascinantnom i nestvarnom kazališnom kontekstu Noordungove složene teorijske tekstove, baveći se paralelno i publiciranjem njegovih originalnih tekstova. Sredinom devedesetih Živadinov je realizirao prvu u nizu kazališnih predstava koje će prerasti u vremenski i prostorno kontinuirani umjetnički rad dislociran u Zemljinu orbitu. Iako sama ideja prijenosa (transporta) umjetničkog rada u bestežinsko stanje nije potpuno originalna, ipak je njome atraktivnost rada zagarantirana. Osim toga, predstava nazvana imenom prostorno-vremenskog omjera 1:1 baratala je i sasvim posebnim vremenskim određenjem: identična će se predstava reprizirati jednom u deset godina, i tako svakih deset godina, i nakon 5. reprize (2045. godine), u vrijeme kada će svi glumci biti mrtvi, supstituirajući će objekti biti lansirani u geostacionarnu orbitu u kojoj će projekt nastaviti život.

Određenim odnosima umjetnosti i znanosti u Sloveniji su se bavili i neki drugi umjetnici, poput Marka Peljhana ili Polone Tratnik.

Atmosfera kao preduvjet za čujnost zvuka-glazbe

Dejan Knez i njegov projekt Dreihundertausend Verschiedene Krawalle pozabavio se vremenski bližom svemirskom misijom Cassini-Huygens. Riječ je o zajedničkom projektu američke NASA-e i europskih svemirskih agencija ESA i ASI kojima je cilj istraživanje planeta Saturn i njegovih prstena i mjeseca. Misija je nazvana imenima talijansko-francuskog astronoma Giovannija Domenica Cassinija i Nizozemca Christiaana Huygensa. Misija Cassini-Huygens zanimljiva je ne samo zbog činjenice da istražuje dosad neistražene dijelove sunčevog sustava (uključujući istraživanje trodimenzionalne strukture Saturnovih prstena i površine mjeseca Titan) nego i stoga što je jedan od najvažnijih zajedničkih projekata američkih i europskih istraživača. Titan se između svih mjeseca sunčevog sustava ističe ne samo izuzetnom veličinom nego i činjenicom da ima atmosferu, što fascinira znanstvenike.

Projekt Dreihundertausend Verschiedene Krawalle je nastao na samom početku osamdesetih godina kao frakcija Laibacha, dotaknuta idejom retrospektivne futurističke negativne utopije (vrijeme mira je prošlo). Ideja negativne utopije bila je razvidna i na ploči nazvanoj 1984, na kojoj su prvi put objavljene kompozicije određenih, kasnije vrlo važnih bandova slovenske muzičke scene (među ostalima i Dreihundertausend Verschiedene Krawalle). Suprotno od žanrovski heterogenog Laibacha, 300 000 V.K. je posvećen elektroničkoj glazbi i njezinu istraživanju; svaki je projekt grupe konceptualiziran vezivanjem uz temu. Prvi rad nazvan Paracelsus realiziran je u suradnji s filozofom Peterom Mlakarom, voditeljem NSK-ova filozofskog odjeljka i osobom koja je držala propovjedi prije nekih koncerata Laibacha, redovito sablažnjujući publiku. U glazbenom smislu riječ je bila o eksperimentalnom technu, koji su autori pomalo pretenciozno nazvali satanic techno. Prema njihovim riječima, glazba je tada bila oruđe za postizanje određenih ciljeva kroz traumatičnu terapiju slušateljstva. 1996. godine je Dreihundertausend Verschiedene Krawalle realizirao rad Also Sprach Johann Paul II, na temu katoličanstva, dotičući se Pape, Nietzschea i Richarda Straussa. Žanrovska odrednica bila je sacre trans, a glazba je bila mješavina beatova i samplova Papinih propovjedi, kompozicija Györgyja Ligetija i Straussova Zaratustre. High-tech kulturom se Knez bavio u trećem projektu nazvanom Hard Drive, citirajući Billa Gatesa; dok se svemirskim istraživanjima bavi kroz aktualni rad Titan.

Montaža, fragmentiranje, aproprijacija…

Kao što Saturnovi prsteni predstavljaju prostornu superpoziciju različitih čestica koje su u određenom odnosu prema planetu Saturn, tako i muzički i vizualni dio Titana predstavlja konstrukciju superponiranih elemenata. Pulsirajući udarci kolažirani su sa monotonim droneovima ili samplovima kompozicija Gyorgija Ligetija, a sve zajedno tvori svojevrsni zvučni planetarij asocijativno vezan uz Cassini-Huygens misiju. Postupak izrade kolaža se ovdje temelji na klasičnom postmodernističkom principu: premještanje zvukova ili muzičkih fraza, određenih poruka (ovo je bio posebno vidljivo u ranijem projektu Also Sprach Johann Paul II) i elemenata pop kulture (u konkretnom slučaju eksperimentalne pop muzike) stvara novu strukturu, koja defragmentacijom elemenata od kojih je proizvedena stvara novu, višeznačnu i teže razumljivu a time i interesantniju konstrukciju. Kolažiranje, montiranje i kons truiranje kod Dreihundertausend Verschiedene Krawalle stvaraju pastiš citata formiran na razmeđi pop kulture, znanosti i svakodnevice.

Pojam konstruiranja i konstrukcija vezan je uz cjelokupan umjetnički rad Dejana Kneza. Slično kao što su, u radovima Novog kolektivizma (također dijela Neue Slowenische Kunsta) često citirani Georg Grosz i John Heartfield otkrili postupak montaže, fragmentacije, kolažiranja i alegorijskog prisvajanja, tako je i Knez te postupke prisvojio i prilagodio. Taj je postupak prvi puta primijenio na božićnoj čestitci koju je razaslao prijateljima – riječ je bila o fotokopiranom kolažu baziranom na Magritteovom djelu La condition humaine na kojemu je originalni motiv krajolika bio zamijenjen pejzažom sa slike iz nacističkog perioda. Rad je dobio ime Artistic Condition, a ideja je bila činjenica da umjetnici moraju biti svjesni političkog i socijalnog konteksta u kojemu stvaraju.

Djelovanje na više polja vizualno-auditivnih medija

Sličnim principom kolažiranja i montaže Knez se bavi i u projektu Titan, gdje određene zvukove montira formirajući “prostornu partituru” koje je rezultat prilično eksperimentalna muzička razina rada. Vizualni dio rada sastoji se od videa skupine Dekaos, projiciranog na dva platna postavljena oko izvođača; video simultano s glazbom “pulsira” prateći određenu ritmičku strukturu. Video se sastoji od fotografija i videa vezanih uz svemirsku misiju Cassini-Huygens. Dekaos je projekt Tee Bauer i Jaše Gladeža (kojima se kasnije priključio i Boštjan Božic) koji je djelovanje započeo 2001. godine radom na scenografiji za psytrance festival. Ovaj program se sastojao od psihodeličnog slide-showa, prikazanog u nekoliko klubova u Sloveniji. Poslije toga je Dekaos proširio djelovanje na više polja vizualnih medija – video projekcije, animacije, flash animacije, stop-motion animacije i VJ-ing. Uz muzi čku i video komponentu rada Titan postoji i serija slika nazvana Time Exposures, koja je krajem veljače bila predstavljena u ljubljanskoj galeriji Kapelica (i u svibnju u mariborskoj Kibli).

Cjelokupni projekt Titan bio je 31. ožujka prezentiran u danas zatvorenom i preuređenom za turističke posjete rudniku cinka i olova Mežica. Sam rudnik datira iz 17. stoljeća kada je eksploatacija rude započela; a zatvoren je krajem devedesetih godina kada je i uređen za turiste. Mežica je danas jedan od najvažnijih industrijskih spomenika u Sloveniji, s izvornom rudarskom željeznicom, opremom i spletom rovova i šahtova. Upravo je spomenuta željeznica jedini način na koji su posjetitelji performansa Titan mogli doći do dvorane gdje je izvedba održana, i jedno se njome vratiti na površinu zemlje. Boravak u minijaturnim vagonetima bez prozora tijekom vožnje od petnaestak minuta poslužio je kao odličan uvod u eksperimentalne zvukove Titana, multiplicirane jekom u prostorima rudnika.