Umjetnost upućena na samu sebe

Kao i mnogo puta dosad, i ove godine je mjesto određeno za održavanje (47. po redu) Annaela u Poreču bila Istarska sabornica. Izvorno, riječ je o gotičkoj franjevačkoj crkvi čiji je interijer mnogo kasnije, u 18. stoljeću obilnim štukaturama i stropnim slikarijama temeljito barokiziran. Sabornica je dakle uvelike definiran, u sebi “dovršen” prostor, daleko od ideje galerije kao neutralne bijele kocke gdje umjetničkim radovima ništa ne konkurira i u kojoj se mogu vidjeti neometano, u cjelini svoje zamisli.

Stoga taj prostor ne može funkcionirati tek kao kontejner u koji će radovi biti smješteni na uvid, on zahtijeva pažljivi odnos, izbjegavanje neproduktivnog nesporazuma, sraza između njega i umjetnine. Najbolje je uvažiti njegov karakter i misliti izložbu baš u odnosu na njega. Pa sam tako, uostalom, kao ovogodišnji izbornik Annalea, i pokušao razmišljati.

Bez društvenog angažmana

Dakako, bilo je i sreće, jer je tema koju sam neovisno o mjestu izlaganja prethodno zamislio, sasvim u dosluhu s prostorom bivše crkve, imala izraziti naglasak na duhovnom, univerzalnom. Naslov izložbe bio je Po/sve/mirenja, višestruko čitljiva, ali značenjski kompatibilna ideja koja uključuje proces i akciju usuglašavanja, mirenja, kategorije sveobuhvatnosti, svemira... svih onih pojmova koje sakralni prostor sugerira i sadrži. Naročito sam, dodatno, u dijalog s prostorom nastojao stupiti materijalom i postavom radova.

Ovom izložbom nisam imao namjeru ponuditi nužno nove radove, nove autore, umjetnike koje povezuje neka mehanička odrednica, primjerice generacijska, stilska ili programska pripadnost. Naprotiv, aktualnost i potrebnost ovih radova i ovih autora pronašao sam upravo u njihovoj neovisnosti, snazi i stavu. U duhovnom i fizičkom prostoru izložbe pak, nastojao sam ostvariti dijaloški susret četiri umjetnika od kojih svaki ponaosob, bez velikih obećanja i gesta, bez mnogo materijala i troškova uspijeva ostvariti dojmljive duhovne protežnosti, pomiriti antipodne točke-kategorije (sa svime na putu između njih), a pritom zorno demonstrirati činjenicu svog zemaljskog pripadništva, parternog polazišta.

Riječ je o umjetnicima: Željku Jermanu (1948.-2006.), Boženi Končić Badurini (1967.), Ivanu Kožariću (1921.) i Vlasti Žanić (1966.). Nedeklarativno, ali u praksi, ovi autori izbjegavaju korištenje dnevnih efemerija kao teme ili predteksta svoga djelovanja. Ne pada im ni na pamet da, ma i iz najplemenitijih filantropskih pobuda zabrazde u bezizglednost trivijalne pragme neke političke opcije; da u svrhu “društvenog angažmana” i vježbanja “humanizma”, kao svoj materijal zlorabe žrtve ratne ili neke druge nesreće. Ne bave se statistikama i sociologijom, ne gnjave ezoterijom svojih posebnih znanja (ili fingiranja istih), visokoparnom dosadom kojom bi eventualno dobili na apartnosti i otmjenosti; ne teoretiziraju, ne izvikuju parole za spas planeta ili ravnopravnost deklinirajućih društvenih skupina... Ukratko, ne mare za programske “dnevne zapovijesti”, trenutne trendove, političke korektnosti, za sve ono što bi im (bez temeljnog stvaralačkog uloga, kako se često dešava), moglo priskrbiti komadić vlastite vidljivosti i koristi.

Ne, ovi umjetnici tek pomno obrađuju svoj vrt.

Čvrsto utemeljeni u vlastitom ljudskom i umjetničkom slučaju, oni promatraju svijet osobnom optikom i baš zato, krajnje koegzistentno, vedro susreću tuđe poglede i započinju razgovor. Umjesto da provode nasilje artificijelnim zahvatima da bi “uljepšali” (tj. krivotvorili) značaj predmeta, oni ih združuju u prostoru kako bi ostvarili njihovu jasniju nazočnost, omogućili im poziciju produktivnijeg djelovanja. Različiti su konkretni motivi ovih autora, ali svakome od njih polazište je on/a sam/a. Na svom osobnom slučaju, u užem smislu, dulje se ili kraće zadržavaju, da bi potom posezali i bavili se (i) drugim temama, bićima, sferama... nikad ne zaboravljajući vlastiti izvor.

Kanaliziranje energije

Željko Jerman umjetnik je koji polazi od fotografije, a završava u slikarstvu. Od matičnog medija koristio je podlogu (fotopapir) te kemikalije, razvijač i fiksir, izostavljajući kameru i procesuiranje u tamnoj komori. Spojio je autokritički, misleći pristup (analitička, elementarna fotografija koju “patentira” u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća) sa žestokom, strastvenom ekspresijom koja seže do destrukcije materijala, pa i, sve u silnoj čežnji za potvrdom vlastite prisutnosti i egzistentnosti, do simboličke autodestrukcije. (I stvarne! Njegova prerana smrt prije godinu dana dobrim je dijelom posljedica nehaja prema vlastitom tijelu.) U svojoj štirnerovskoj zauzetosti samim sobom kao najlegitimnijom i najprisnijom temom (izloženi radovi pokazani su prvi put prošle godine na njegovoj posthumnoj izložbi imenovanoj – za njega karakterističnom i primjerenom parafrazom – Introspektiva), Jerman se bez milosti pozljeđuje i izlaže vlastite rane otkrivajući tamne i duboke prostore osobnog mikrokozmosa. Stoga, ma koliko paradoksalno, i nije čudo da posljedice tog nezgrapnog i posrćućeg, samoranjavajućeg i vrištećeg, kukajućeg i rogoborećeg teksta-rukopisa u mediju fotografske provenijencije, u svojoj vizualnoj posljedici – informelnom gustišu i kristaliziranim zvjezdicama metala fotoemulzije – zadobivaju dimenziju karakteristične, gotovo indiferentne vedrine, postajući i vizualni pandan slikama svemirskih prostranstava.

Posve suprotan pristup: mirni, koncentrirani, potpuno nijemi govor, prakticira Božena Končić Badurina. U svojim performansima-živim slikama, izlažući ili samu sebe ili druge ljude u statičnim pozama autorica smjelom, radikalnom redukcijom koreografije, zvuka, eksplicitnosti komunikacije, na čudesan način uspijeva pokrenuti teško podnošljivu emanaciju bića u prostor. Na njezinu posljednjem performansu u Galeriji Bačva u zagrebačkom HDLU posjetitelji su se pojedinačno suočavali s 40 ljudi koji su stajali, zatvorenih očiju, uza zid kružnog prostora. (Važno je napomenuti da su angažirani ljudi koji inače rade kao filmski statisti, dakle glume nekog drugog, a u ovom projektu dana im je šansa da, u najdubljem smislu riječi, budu oni sami.) Upravo činjenica njihove nepokretnosti (doimali su se poput izložaka-skulptura) i (lišeni vizualnog kontakta s posjetiteljima) upućenosti na same sebe, proizvela je tu jaku auru kondenziranih sadržaja njihovih prostranih, tajnih i nedokučivih nutrina. Četrdeset različitih beskrajnosti! Umjetnica je uspjela katalizirati veličanstveno i strašno isijavanje energije s kojom se malo tko mogao suočiti bez dubokih dojmova i potresenosti.

Umjetnost odražava

Boženin rad prezentiran na ulazu u izložbeni prostor – koji se temelji na opisanom performansu, a sastoji se od monitora na kome su se (u trajanju od 10 sekundi svaki) izmjenjivali slajdovi portreta tih ljudi – bio je neka vrst uvoda u globalnu izložbenu scenu koja je slijedila u samoj Sabornici. A unutra, kao središnji i masom najimpozantniji izložak nalazila se velika hrpa otpadnog materijala Ivana Kožarića do koje su vodile njegove Lokve, na podu postavljeni komadi ogledala. Na zidovima postavljeno je dvanaest Jermanovih fotoslika, dok je bazu apside Sabornice zatvarao veliki ekran s projekcijom rada Vlaste Žanić. No predstavimo pobliže i preostale autore/radove. Ivan Kožarić, umjetnik totalne ekumene, prostorni maksimalist, kipar s velikim K – 86-godišnjak je koji sasvim lako i beskonfliktno nosi atribut najmlađeg hrvatskog umjetnika. Zemljanin je i plebejac koji iz svoje skromne parterne pozicije obuhvaća amplitude od neba (i više) do zemlje (i dublje). Umjetnik, također, ogromne slobode zamišljaja, neograničenosti u svakom pogledu: u činjenici nerobovanja stilu, tehnici, mediju; u sposobnosti adoptiranja najvećih različitosti, kako u životu tako i u umjetnosti. Alkemičar koji, tek dodirom ili samom svojom prisutnošću, stvari bez značaja pretvara u Umjetnost. Tako će u hrpama otpada Kožarić vidjeti potencijal vrijednosti, mogućnost pozlaćenja. Na simbolički, no ujedno i posve organski način on je taj svoj stav i viđenje odavna materijalizirao u premazivanju brojnih svojih ranijih radova, ali i najobičnijih predmeta, zlatnom bojom. Iako fizički čin pozlate ovaj put izostaje, imajući u vidu taj podatak, hrpu otpada unesenu u svečani prostor Istarske sabornice prestajemo promatrati tek kao blasfemiju.

Drugi izložbeni Kožarićev rad umjesto suprotstavljanjem djeluje “usisavanjem”, odnosno spajanjem prostora. Riječ je o spomenutom radu Lokve, malim, u različitim geometrijskim oblicima izrezanim zrcalima koja datiraju još iz 1971. Lokve, koje u nultoj razini uspijevaju uključiti nebo, sublimni su primjer autorove duhovne protežnosti odnosno sposobnosti pomirenja najvećih udaljenosti. Ovom prilikom, umjesto stvarnog neba u njima se odražava barokna sakralna slikarija stropa Sabornice te tako Kožarić sretnom i humornom koincidencijom uspijeva skinuti svece te prizemljiti i same anđele.

Tragovi strepnje i demonstracija patnje

Vlasta Žanić, izvorno također kiparica, umjetnica je koja vlastita, subjektivna iskustva pretače u performanse ili interaktivne radove. U tim radovima Vlasta razmatra odnos prema fizičkom prostoru no također i prema prostoru ljudskih međuodnosa. Tako je izvela seriju radova na temu (gubitka) ravnoteže, igre kao pokušaja ostvarenja komunikacije. Njeni radovi izraz su čežnje za (društvenim) ostvarenjem, često uključuju i tragove strepnje, simboličku demonstraciju patnje. S druge strane, izražena je volja za davanjem, za prožimanjem s drugim, kao u njezinom nedavnom performansu Rožata, u kojemu posjetiteljima dijeli kolač koji je sama pripravila. U Sabornici izložen rad Mir s vama, u tom je smislu karakterističan za njezine težnje i Weltanschaung, ali i amblematičan za cijelu ovu izložbu. Naime, konkretne scene koje je autorica snimila, a koje se događaju pri kraju misnog obreda u katoličkim crkvama – unakrsna rukovanja sudionika mise, kao znaci oprosta, pomirenja, povezivanja, osim što u najužem smislu evociraju izvornu namjenu izložbenog prostora – sažet su znak za ideju po(sve)mirenja: ljudi, prostora, vremena... Za teme i značajke koje, svaki u svom segmentu, obliku i obujmu, prakticiraju svi ovdje zastupljeni autori.

A umjetnost za kakvu se oni zalažu jest djelatnost širokog zamaha, koja se ne bavi sitnicama, ne bježi u druge profesije i trivijalni aktivizam. Naprotiv, njihova umjetnost ostaje dosljedna svojim atributima i temeljnim pretpostavkama što znači da, iako lišena iluzije o svojoj praktičnoj korisnosti za svijet, ona se ne prestaje brinuti za opstanak njegovog integriteta i duhovnosti. Kao takva ona upriličuje jasne geste težnje njegovom razumijevanju, sažimanju, združivanju, spajanju. Bez velikih riječi i pompe ova umjetnost upozorava na postojanje i zalaže se za beskrajne prostore ljudskih mogućnosti u dosluhu s ostatkom univerzuma.

To je umjetnost koja (sve) miri. Umjetnost posvemirenja.

U povijesnom trenutku kojega živimo, a koji opčinjuje i razara vatrometom fragmentiranih, rasutih sadržaja i senzacija, ovakva umjetnost čini se opravdanom i upravo nužnom.