18.10.2016.

Marina Tkalčić  

Neva Lukić - Umjetnost uvijek nastaje iz negativa

O kojim utjecajima u tvom pjesništvu možemo govoriti? Sama si istaknula da se često oslanjaš na magijski realizam. Tijekom magisterija u Nizozemskoj, bavila si se i bio-artom, radom sa živim materijalima.

 

— Mislim da sam, kao i cijela naša generacija rođena u postmoderno doba, uvelike odrastala na utjecajima avangarde. Uvijek sam čeznula za različitim iskustvima koja mogu biti temelj za književni rad. Tako se dogodio i bio-art, koji mi je bio zanimljiv zbog svoje SF komponente, a i stoga što danas živimo u vremenu koje već manipulira ljudskim stanicama. Bio-art mi je doista bio nadahnuće za priče koje su nastajale 2012., a koje su se bavile genezom čovjeka i nastankom Zemlje. Ne mogu reći da je ovaj utjecaj bio presudan, ali se dobro uklopio u ideje koje sam već imala.

U književnosti naginjem poetičnijim prozaistima, koji se bave različitim aspektima ljudskog postojanja na zemlji. Od klasika se ovdje dobro uklapaju latinoamerički književnici kao što su Borges, talijanski književnici poput Itala Calvina, Dine Buzzatija i dakako Virginia Woolf.

 

 

Slažeš li se s književnom kritičarkom Darijom Žilić, koja tvoju poeziju naziva mitopoetikom, ali je svrstava i u kontekst antropopoetike?

 

— Mislim da se, kao i mnogi umjetnici, bavim općeljudskim pitanjima. Neki redak, nešto što pročitam nenadano me potakne, donese mi novu viziju. Poticaje pronalazim u različitim umjetničkim medijima – primjerice, priča Čovječina, o čovjeku koji se sam probudio na vrhu zgrade, a da ne zna ni što je ni otkuda je, te odjednom primijeti da mu na prstima vise niti sline i počinje stvarati svoju paučinu – "začeta" je na izložbi Lability Ivane Franke u Umjetničkom paviljonu.

Što se tiče pojma mitopoetike, da, smatram da u svom radu nastojim stvoriti neke nove mitologije, koje su ponovno uvijek neke iste mitologije, arhetipovi, i tek tad znaš da si na pravome putu. U knjizi Myth and Image (Basic Books 2003.), koja se bavi Mjesecom, autorica Jules Cashford piše kako su pojam razmišljanja, odnosno logike, i pojam osjećanja u stara vremena često bili povezani. Naime, razmišljanje jest bilo osjećanje, a tek se naknadno ovo jedinstvo razdvojilo na racionalno i iracionalno. Mjesec je jako zanimljiv: on, s jedne strane, spaja racionalno jer pomoću njega računamo vrijeme i ljudi su se pomoću njega orijentirali, dok je s druge strane vezan uz sublimno.

 

 

U pjesmi Zemlja u korporativnom sustavu pišeš da je cijeli Svemir oko Zemlje univerzalan, a ona je previše ljudska – što, konačno, potkrepljuješ nazivima našeg i ostalih planeta Sunčevog sustava na različitim jezicima. U tvojim pjesmama često je prisutna ovakva opreka između ljudskog i univerzalnog/općeg, između realnog i idealnog/iskonskog. Kakvo značenje nose ovi motivi?

 

— Zemlja u korporativnom sustavu potječe iz svojevrsne igre riječima. Bilo mi je zanimljivo kako planeti Sunčevog sustava nose univerzalne nazive, barem što se indoeuropskih jezika tiče, a, s druge strane, divno je što svaki jezik, ipak, ima vlastiti naziv za Zemlju, jer se kao Zemljani identificiramo s njom. Otuđenost Zemlje od svemira, izmještanje Zemlje iz Sunčeva sustava dolazi iz činjenice da smo, unutar naše galaksije, barem zasada, po trenutnim saznanjima, sami. I mislimo da smo vrlo važni, a da bismo postali dijelom svemira, potrebno je shvatiti da smo nitko i ništa, da smo tek čestica. Tad će nam se univerzum otvoriti. Konačno, ne pronalazim zadovoljstvo i inspiraciju u razmišljanju isključivo o ljudima, zanimljivije mi je promatrati čovjeka u odnosu spram svemira, nego se usredotočiti na međuljudske odnose.

 

 

U pjesmi Umjetnost iz zbirke Sjene sjemenki tvoj poetski alter ego govori da je prava umjetnost otvorena nosnica kojom struji jeka svijeta, koju zagušuju prsti svijeta. Možeš li opisati – kao povjesničarka umjetnosti i kustosica – svoj stav o umjetnosti, posebice onoj vizualnoj? Kako bi istinska umjetnost trebala izgledati, kakvu poruku nositi?

 

— Bit je da je umjetnost na neki način nevidljiva, ona je uvijek u umu. Ne bi smjela ovisiti ni o kakvim materijalnim aspektima. U tom se smislu vizualna umjetnost ne ukalapa: previše tehnike, boje, papira je potrebno za njezin nastanak! Osim kada umjetnici izlažu tzv. nevidljive slike, no to je već druga tema. Ipak, ono što povezuje sve umjetničke medije svakako je činjenica da se radi o prazninama, o odsustvu; umjetnost uvijek nastaje iz onoga prostora između, iz nekog negativa. Tvrdnja da je umjetnost od zraka odnosi se i na to odsustvo, na prazninu iz koje ideje nastaju.

 

 

U tvojim pjesmama – kako u prvoj, tako i u drugoj zbirci – jasna je sinestezija između (vizualne/likovne) umjetnosti i pisane riječi, poezije. Na koji način koristiš vizualnu umjetnost u kreiranju pjesama? U kakvom su međuodnosu sadržaj i forma pjesme?

 

— Kula babilonska je, primjerice, pjesma u kojoj se ističe grafička komponenta – note i jezik se izjednačuju, igram se s okomicama i dijagonalama rečenica. To je jedna od pjesama koju bi bilo zanimljivo pretvoriti u multimediju, tj. surađivati s glazbenikom i/ili vizualnim umjetnikom. Inače mi je vrlo zanimljivo razmišljati o različitim umjetničkim formama i o tome što pojedina umjetnička disciplina ima ili nema, o načinima na koje se međusobno nadopunjuju i sl. Privlači me multidisciplinarni pristup stvaralaštvu, tako da se ne želim baviti samo izdavanjem vlastitih knjiga, već i suradnjom s različitim umjetnicima.

 

 

Možemo li u tom kontekstu promatrati i tvoju suradnju s bendom Drvored na jednom od njihovih koncerata?

 

— To je bila jedna kratka i slatka suradnja! Ona se nije se bazirala na čitanju poezije uz glazbenu pratnju kao što to obično biva, već smo pjesma Gospodine Huxley: manifest koji nikad neće bit preveden na engleski i ja bile legitiman dio njihove playliste. Bila je to vrlo kratka eksperimentalna suradnja, vježbali smo tek nekoliko sati. I suradnja s video umjetnicom Sarom Rajaei na našem zajedničkom eksperimentalnom filmu The motel in the well bila mi je vrlo vrijedna. Ondje je tekst bio samo polazište, ne krajnji rezultat. Priča koju sam napisala mijenjala se kroz sliku i zvuk.

 

 

Govoreći o tekstu, zanimljivo mi je bilo tvoje stajalište o performativnom učinku riječi koje si spomenula u uvodnom tekstu kataloga izložbe Saudade Noumenon Sare Rajaei. Performativni učinak bitan je aspekt Sarine umjetnosti, ali isto tako čini mi se da se može povezati s čitanjem poezije i njezinim učinkom na slušatelje/čitatelje.

 

— Da, poezija bi morala biti izrečena naglas, tek tada ona dobiva hipnotičko svojstvo. Jer i jezik je u svojoj srži zvuk, melodija. Spomenula bih ovdje i Radovana Ivšića koji je rekao da "poezija nije stvar specijalista, umjetnika, ona je život, koji treba da izdrži pred mišlju, ona je misao, koja treba da izdrži pred životom, ona je tijelo koje se obraća mašti, ona je mašta koja se obraća tijelu." Riječ, dakle, ima moć kad je utjelovljena.

 

 

Ono što me izrazito privlači u tvojim, često iznimno eskpresivnim, pjesničkim slikama jest vizura čovjekova bitka, čovjekove tjelesnosti kao pohrane cjelokupnog iskustva, kako to lijepo objašnjava Davor Šalat. Nadodala bih da se možebitno radi o ekološkoj prezentaciji tjelesnosti, o povratku čovjeka prirodi, tj. o stapanju tijela s prirodom kao svojevrsnim iskonskim, mitskim stanjem na koje smo, u dobu strojeva i sveopće tehnologizacije, zaboravili.

 

— Gradsko sam dijete, odrasla sam u gradu i osjećam nedostatak povezanosti s prirodom. Uz to, bavim se kustoskim poslom koji podrazumijeva rad u muzeju (kreacijom urbanog zapadnjačkog uma) i dodatni stupanj otuđenosti od prirode. Koliko god volim muzej, ipak su mi draža mjesta iz kojih se nešto još uvijek rađa, poput umjetničkih ateljea – ondje su radovi u nastajanju, dok se u muzeju radi s već završenim djelima. Mislim da je čovjeku potrebno gledati nastajanje, rađanje, dok je u gradovima je sve u kockama, završeno, koliko god se mnoštvo toga događalo. Termin priroda nastao je u trenutku u kojem se čovjek odvojio od prirode... Danas smo odvojeni od svega, znamo jako malo o stvarima s kojima smo u kontaktu, dobivamo tek gotove produkte.

 

 

Žudnja za iskonskim, za davno izgubljenim, jasno je vidljiva kroz cijeli tvoj pjesnički opus. Primjerice, u Sjenama sjemenki nalazi se cjelina pod nazivom Dondole, dondole, a u jednoj od pjesama unutar cijeline i prenosiš obrednu pjesmu s otoka Paga, te potom ispisuješ vlastitu obrednu poemu. Koliko je utjecaj staroslavenske mitologije, prisutan u ovakvim obrednim pjesmama, bitan za tvoj pjesnički opus?

 

— Nedavno sam pročitala misao jednog vizualnog umjetnika kako svaki put kad počne nešto stvarati osjeća adrenalin stvaralaštva. Isti osjećaj javlja mi se dok čitam studije Radoslava Katičića u kojima nam donosi stare obredne pjesme: osjećam povezanost s vlastitim bićem i sa svim nevjerojatnim prijašnjim generacijama koje su te pjesme prenosile s usta na usta. Pjesma Dondole, dondole nastala je u takvoj atmosferi.

Kad pomislimo da su te pjesme doista bile obredne i da su nosile određeno značenje, da su ih ljudi spjevavali da im žito rodi – urod žita pokušavao se poboljšati kroz recitaciju, a ne uz pomoć strojeva – jasno nam je da je jezik za naše stare imao moć, da su vjerovali u njega. Jezik ima moć, ima i terapeutski učinak na druge, a to ljudi danas zaboravljaju.

 

 

U mnogim pjesmama prisutan je motiv vode. Zanimljiva mi je, recimo, možebitna podudarnost između motiva vode u tvojim pjesmama, te vlažnosti koja karakterizira Pramajku, vrhovnu boginju Mokoš iz staroslavenske mitologije. I samo njezino ime znači mokra, vlažna... Osim toga, u pojedinim pjesmama susrećemo motive upravo te Pramajke (neolitske Venere), ali i brojne feminilne elemente...

 

— Netko bi rekao da je to žensko pismo, no voda mi je prvenstveno inspiracija kao prapočelo svega, ne kao konkretno žensko iskustvo. Voda se na različite načine provlači kroz sve tri moje knjige, kao i kroz četvrtu koja tek treba biti objavljena, no ne bih rekla da je njezina prisutnost povezana s Pramajkom Venerom ili sl., već je od važnosti kao oduvijek prisutni vodeni crv na Zemlji. U budućnosti bih se željela još intenzivnije pozabaviti vodom, napisati cijelu knjigu o njoj. Primjerice, želim pisati o čaju kao o oplemenjivanju vode.

 

 

Nezanemariva je, posebice u novoj zbirci pjesama, tvoja preokupacija jezikom, te negativan stav spram dominacije engleskog jezika. Koliko je tvoje iskustvo boravka u Nizozemskoj gdje je većina iz posljednje zbirke pjesama i nastala, utjecala na ovakav stav o jeziku? Naime, u jednom razgovoru kažeš: "Jer biti okružena jezikom koji ne govoriš i pisati na ne-materinskom jeziku za mene je izvor najvećeg mogućeg nezadovoljstva".

 

— Istina, u Nizozemskoj sam živjela skoro četiri godine, a kada živiš u zemlji u kojoj ne znaš jezik, izgubiš nešto. S druge strane, to je izrazito performativno iskustvo. Na neki način se ponovno rodiš, shvatiš koliko si nijem bez svojega jezika. Moje su pjesme uvijek bile opsjednute jezikom. Neke se bave odnosom jezika i tijela – to je uglavnom utjecaj kolegice, plesne izvođačice Josipe Bubaš, s kojom sam surađivala u izvedbi pojedinih performansa, i s kojom sam povezivala književni i plesni izričaj. Zanimljivo je to da ona jezik ne vidi kao tjelesan, dok on to za mene itekako jest.

Tijekom spomenutog boravka izvan Hrvatske imala sam osjećaj kao da održavam vrlo nevin i čist odnos sa svojim jezikom. Naime, u Nizozemskoj gotovo ni sa kim nisam komunicirala na hrvatskom. Došlo je do osjećaja kao da komuniciram sa samim jezikom; on se personificirao, zadobio je lik. Postao je komunikacija s nečim izvan ljudskog, zato što ga nisam imala podijeliti ni s kim; naš odnos bio je plemenitiji u tom kontekstu, nego što je ovdje dok s tobom razgovaram na hrvatskom.

 

 

Radiš i na novoj, drugoj po redu zbirci priča. Kada planiraš objavljivanje i što možemo očekivati od iste?

 

— Nadam se objaviti zbirku priča do kraja tekuće godine. Riječ je o pričama koje su nastajale u posljednjih pet do šest godina, uključujući i ove koje sam prethodno spomenula. Mnogo priča se bavi genezom čovjeka i Zemlje, dakle, stvaranjem novih mitopoetika. Kroz knjigu se provlači moment vrtnje (kretanja) i stajanja (mirovanja), odnosno vječan klinč i kontrapunkt između to dvoje. Kao da uporno pokušavam proniknuti u tu nedokučivu, pomno čuvanu tajnu. Kao i mnogi, osjećam da se tu krije nešto, pa ću i dalje nastojati donositi svoje vizije neodgovorivih pitanja...