Prvi me jutarnji vlak proždro točno po voznom redu. Bilo je nekoliko minuta nakon pet izjutra kada je radosno zatreskao i uputio se crijevima velegrada. Ja sam bakterija u probavilu parazita, pomislio sam umorno i zagledao se u zbunjujući dvostruki odraz vlastitih neobrijanih obraza. Sinoć sam uhvatio barem dva sata sna, hrabrio sam se trljajući čelo. Uhvatio, oborio i zatukao nasmrt, narugali su se tamnomodri podočnjaci. Kao suvenir jedva dočekanog jutra na rukavu košulje nosio sam mrlju crne kave.
Inercijski sam kimnuo šačici suputnika-bacila koji su se dobrovoljno dali proždrijeti nekoliko stanica prije. Dva muškarca i žena, u sivim poslovnim odijelima, tipičnoj uniformi vojnika hladnih i krmeljavih svitanja. Žena nevješto obojane kose i muškarac žutih prstiju praćen povećom kožnom aktovkom zauzeli su mjesto jedan pored drugog, premda je po izbjegavanju dodira, pogleda i naglih pokreta bilo očito da se ne poznaju. Preostali suputnik sjedio mi je okrenut leđima a po nevoljnom njihanju kratko podšišane glave u ritmu vožnje činilo se kao da drijema.
Vlak se zaustavio na idućoj stanici, a muškarac s aktovkom široko je zijevnuo. Nekoliko plombi i nikotinski žućkasto ždrijelo bili su vidljivi izdaleka. Trenutak poslije, žena pored njega suosjećajno je, no ipak damski, ponovila isti proces. Još jedan univerzalni pozdrav ranoranioca, pomislio sam boreći se s nesvjesnim smiješkom kojeg je u pravi tren prekinuo moje vlastito, punokrvno zijevanje. To je jedino što je ostalo od protesta tijela prema ovom vremenu, kontemplirao sam dok je čekinjava glava leđima okrenutog putnika odavala nevoljno razjapljena usta i duboko uvlačenje zraka. Ne spavamo i ne ustajemo, smišljamo nove načine kako da se vrijeme poveže u cjelinu, da se zaštitimo svake besciljnosti. I kad se kapci stidljivo sklapaju, moleći za počinak, ispričavamo se, pijemo kavu i umivamo se hladnom vodom. Čedno pokrivamo usta rukom bojeći se tako otvorene ranjivosti naše umorne, oh tako umorne nutrine. Podsvijesti, zateći ćeš me budna i tako ugodno urbano nervozna! Ne dam se strujama svijesti, ne dam se razmatranju.
Zagledao sam se u igru prstena na ženinoj ruci kojeg je nemilosrdno vrtjela prateći pritom obrise crijevnih stijenki čudovišta u po čijoj smo se nutrini vozili. Koža njenog prstenjaka je od siline trenja poprimila istu nijansu crvene kao i njene bjeloočnice, koje su, ostao sam zapanjen, udomljavale nježne, sanjive sive šarenice. Takve oči ima samo netko tko se još sjeća imena svog prvog kućnog ljubimca i tko krišom plače na zalaske sunca, promatrao sam s divljenjem. Muškarac pored nje očešao ju je podlakticom vadeći iz aktovke najnoviji statusni simbol, a ona je samo nastavila šetnju skupocjenog metala po sredovječnoj koži, premda nešto brže.
Zagledala se u svoj odraz negdje lijevo od moje glave i napela mišiće vilice, nagoviještajući time još jednu rundu zijevanja, baš u času kad je veseli žućkasti parazit otvorio svoja mnogostruka usta na još jednoj praznoj stanici. Ovog puta zijevnula je još šire no njen nikotinom umrljan suputnik, gotovo prostački. Svrgnuo sam pogled iz pristojnosti, no kad sam ga podigao, preširoki zijev još je trajao. Dapače. Blijedo meso ženinih usana povlačilo se preko vremenom istrošenih zuba, nezdravih desni i još dalje, prema nosu, zamatajući se samo u sebe kao sag. Bijeg tkiva nastavio se preko jagodica, zatim čela, ostavljajući za sobom sterilno bijele kosti. Nekoliko sam puta trepnuo i više reda radi protrljao oči. Iz nekog razloga nisam bio toliko zbunjen koliko je situacija zahtijevala, prevladavao je neki neobičan osjećaj već viđenog. Koža je namatajući se ženinim licem ponijela sa sobom i sve ostalo tkivo, tako da se čista lubanja zamišljeno nagnula u stranu proučavajući se u staklu.
Muškarac pored nje cijelu grotesknu izvedbu nije ni pogledao, štoviše, njegova reakcija bila je ona dosadom dotučena čovjeka - zijevanje. Ramena su se napela, koža vrata zategnula i još sam jednom imao čast razgledati kamenac uzrokovan pušenjem na njegovom cjelokupnom zubalu, i ne samo to. Kao i kod njegove suputnice, koža se povukla prema gore u jednom odmjerenom potezu, kao da je jedva dočekala da se oslobodi nemile zajednice s kostima. Višak tkiva lijeno se nabrao oko njegova vrata, doimajući se kao kakva užasna kapuljača.
Vlak-parazit je drmusao dalje jednako brzo, više ne stajući na stanicama. U sveopćoj tišini začuo se tih, mek udarac kad je ženina nosna hrskavica, odvojivši se od šupljine, pala na tkaninom presvučeno bedro njena najbližeg suputnika. “Oprostite” rekla je i dalje jednako žustro vrteći prsten “Loše spavam zadnje vrijeme.” Čeljust je škripala u nastojanju ispričavajućeg osmijeha bez usana. “U redu je”, odgovorila je muškarčeva lubanja dok je jednim vještim potezom zbacio s krila hrskavicu, šutnuvši je nogom do našeg udaljenog suputnika, čija se vojnički kratko podšišana kosa upravo lijeno doticala njegova ovratnika.
“To je bolest današnjeg vremena, nesanica.” Ponovo je progovorila žena kontemplativnim tonom “Čekam satima da zaspim, a zapravo se bojim. Znam da je luckasto. Vidite, kao djevojčica uvijek sam spavala s upaljenim svjetlom. I poslije, na studiju, palila sam svijeće, tobože zaspala uz knjigu tako da noćna lampa ostane gorjeti... No moj suprug ne može spavati uz svjetlo. To ga užasno smeta, a i struja je skupa. Tako provodim noći, ležim kraj njegovog disanja i čekam svoj osobni mrak da me izbavi od općeg. Ne dolazi često, no možda“, tu se škripavo nasmijala, “možda je sad došao”. Vjenčani joj se prsten toliko olabavio od silne vrtnje da ga je napokon skinula i prinijela jednoj neobičnoj sivkastoj šarenici, gledajući radoznalo kroz rupu koju je omeđivala beskonačnost kruga. Leđima okrenut suputnik pristojno se nakašljao na ovu krišku intime te nisam mogao ne primijetiti prst dugačak trag na kostima njegova potiljka, uspomena uspomene na kakav gadan pad.
“U potpunosti razumijem vašeg supruga, gospođo.” Bljesnula je zubima poput slonovače muškarčeva lubanja dok je napokon spremao posljednje čudo tehnike u aktovku “Ni ja ne mogu spavati uz svjetlo. Ni glazbu, promet, pseći lavež. Glasove. Ne mogu uopće spavati, da budem iskren. Provodio sam noći sjedeći na krevetu kraj nje dok je spavala, paleći jednu za drugom, do svitanja. Ona se žalila da zastori smrde i kad sam progorio rupu na pokrivaču, a onda je uzela djecu i psa i otišla. Pušim i dalje, sada sam. Progorio sam gotovo svu posteljinu. Što mogu, to je jedino svjetlo koje podnosim.” Tokom čitavog izlaganja njegove su se smeđe oči začuđeno bacakale lijevo-desno, nenavikle na toliku širinu pogleda.
Udaljeni se suputnik nelagodno promeškoljio u sjedalu, očito je bilo previše ispovjedi tako rano za njegov ukus. Prazne glave u kojoj sve ovo začudo nije imalo nikakva odjeka zagledao sam se u svoje ruke i tad sam osjetio. Dolazilo je iz donjeg dijela pluća, iz dubine, iskonsko i nesavladivo, kako to obično biva. Pritisak u ušima se pojačao, oči su zasuzile, jezik se povukao prema nepcu i ja sam ga, napevši sve tjelesne mišiće, pokušao zatomiti. Sve su se beskožne glave sa zanimanjem okrenule prema meni, glava udaljenog suputnika za čitavu polovinu kruga, sretno oslobođena tetiva i mišića. Žena je, ne svrgnuvši pogled s mene, napokon spremila prsten u torbicu, a muškarac pored nje je iščeprkao iz džepa sakoa zgužvanu kutiju cigareta. U vlaku je zabranjeno pušenje, proletjelo mi je kroz glavu dok se moje tijelo borilo protiv mene. Prije nego sam stisnuo oči, učinilo mi se da sve tri uglačane lubanje sućutno kimaju. Imao sam osjećaj da će mi se rebra rastvoriti od pritiska poput prečvrsto stisnutih šaka.
“Osjećaj je kao kad skineš zimsku jaknu u toploj prostoriji.” Progovorio je po prvi put udaljeni suputnik. Glas mu je bio ugodan i dubok, mogao je čitati vijesti na radiju. “Zapravo ti i ne treba. Ne više.” Umjesto interpunkcije, rečenicu je završio zvuk nježnog udarca. Kost o tkaninom presvučeno meso, kakav zvuk, odsutno sam zaključio, protrljavši posljednji put svoje podočnjake. Prepustio sam se snazi disanja koja mi je posljednji put razdvojila usne. Dok sam se odmatao kao božićni dar, učinilo mi se da žena govori kako sad kapci ne mogu biti teški, ne više.
Bilo je lako. Kada mi je madež na nosu dotakao potiljak usudio sam se prijeći prstima po onome što sam zvao licem. Unatoč bojazni, kosti su bile tople i suhe, kao kornjačin oklop. Kratko ošišani suputnik imao je potpuno pravo. Nasmiješio sam mu se i jednim potezom otkinuo svoju nosnu hrskavicu i, kao zanimljivu školjku s plaže, pažljivo ju spremio u džep. Muškarac je odložio aktovku na pod i uvukao dim kroz zube. Izgledao je kao jedna od kampanja za prestanak pušenja. Žena je odsutno proučavala centimetar blijede kože gdje je stajao prsten, a šuškanje je obznanilo da je vojnički ošišan suputnik otvorio novine.
“Ovo je kraj?” upitao sam tek da nešto kažem, kako to već biva u teškim šutnjama. Naš je veseli parazit izgleda potpuno zaboravio na stanice i svijet je izgleda učinio isto s nama. “Kraj znači da postoji i početak”, napomenuo je udaljeni suputnik ne dižući pogled s novina. “Ova linija vozi u krug, prijatelju. U vječnost.” Ni to me nije uznemirilo toliko koliko je vjerojatno trebalo. Pokušao sam provući prste kroz kosu i nasmijao sam se sam sebi kad su mi prsti proklizali glatkom kosti.
Zaboravio sam gotovo kako je to, ali ovo jako podsjeća na padanje u san, pomislio sam prateći pogledom brzi mrak s one strane prozora. Neumoljivo, tamno olakšanje. Možda spavam, indiferentno sam pomislio. Možda napokon spavam, napokon spavamo i to ćemo činiti dok ne nadoknadimo sva krvava svitanja, sve drhtave ruke, jezike opečene kavom. Prespavat ćemo sve upite, zadatke i psovke. A kad se probudimo, možda će se naše kože pokorno vratiti na mjesto i bit će mlađe i svježije i zavodljivije i svi, svi će se zaljubiti u nas.
A ako se to i ne dogodi, zabavljao sam se tom mišlju škripnuvši čeljusnim zglobom, ovo zaista nije loš način da se provede vječnost. Kao da je osjetio moje misli, žuti parazit čiju smo utrobu nastanjivali štucnuo je i malko usporio vožnju. Reflektirano svjetlo s četiri gotovo jednake koštane polulopte složilo se sa mnom, u istom trenu kad sam, bez očnih vjeđa, napokon uspio sklopiti oči.