Fleksibilizacija radnog rasporeda, tzv. vitka proizvodnja, u smjeru sve dužih prekovremenih sati izaziva kod radnika mnogobrojne zdravstvene probleme, nerijetko ih vodeći sve do ruba
Prekovremeni rad, rad u smjenama i noćni rad ozbiljno mogu ugroziti fizičko i psihičko zdravlje radnika. Istraživanja između ostalog pokazuju da ljudi koji rade jedanaest ili više sati dnevno u usporedbi s onima koji rade osam sati na dan imaju 60 posto veći rizik od srčanih problema. Prekovremeni rad tako može dovesti do smrti zbog bolesti srca, visokog tlaka, srčanih udara te angine.
Prekovremeni dan i zdravlje radnika
Znanstvenici s Finskog instituta za medicinu rada također su utvrdili da povezanost dugih radnih sati s koronarnim bolestima ne ovisi o nizu faktora rizika kao što su pušenje, prekomjerna tjelesna težina ili visok kolesterol. Prekovremeni rad, međutim, znatno povećava i rizik da radnici postanu depresivni kao i rizik obolijevanja od dijabetesa tipa II. Prema istraživanjima provedenim u SAD-u i skandinavskim zemljama, moždani udar također je na listi bolesti povezanih s pritiscima na radnom mjestu. Na drugoj strani su pak bolesti lokomotornog sustava – leđa, vrata, mišića. Sve je to povezano i sa stresom koji se može pojaviti kao posljedica zdravstvenih problema ili, pak, može biti uzročnik narušavanja zdravlja.
Znanstvenici desetljećima proučavaju povezanost radnih uvjeta s nastankom niza zdravstvenih problema koji u nerijetkim slučajevima mogu biti fatalni za radnika. No i radnici su sami svjesni da posao utječe na njihovo zdravlje. Tako istraživanja na tržištu rada pokazuju kako oko 30 posto radnika na razini Europske unije smatra kako se uvjeti u kojima rade reflektiraju na njihovo zdravlje. Pritom, s rastom prosječnog broja radnih sati, raste i udio radnika koji se slažu s tvrdnjom da rad ima utjecaja na njihovo zdravlje.
Međunarodna organizacija rada (ILO) u svojim preporukama za prevenciju negativnih učinaka rada na zdravlje navodi kako bi zdravo radno vrijeme trebalo biti kompromis različitih potreba. Takav kompromis uključuje i sigurnosne zahtjeve za korištenje strojeva i opreme, kvalitetu usluge, potrebe i želje pojedinih radnika kada je riječ o njihovom planiranju rada i slobodnog vremena. Posebno se, pritom, osvrće na smjenski rad i rad noću preporučujući da se koriste kratke noćne smjene s redovitim rotacijama radnika. Svaki pojedini radnik ne bi smio raditi više od nekoliko noći uzastopce. Noćnom radniku, osim toga, valja osigurati slobodni vikend s najmanje dva puna neradna dana, kratke intervale između smjena treba izbjegavati, a maksimalni broj noćnih sati trebao bi biti utvrđen u iznosu nižem od satnice tijekom dnevnog rada, dakle manje od osam sati rada tijekom perioda od 24 sata. Tijekom smjena, nadalje, valja osigurati redovite pauze i u konačnici prekovremeni noćni rad bi trebalo izbjegavati kada je god to moguće.
Kako bi se odredili “zdravi” sati rada, ILO generalno preporuča da raspored radnog vremena tijekom dana i tjedna sadrži maksimalnu duljinu radnog vremena, ograničenja prekovremenog rada, a naknada za prekovremeni rad trebala bi sadržavati, ako je moguće, opciju plaćenog slobodnog vremena. Minimalno razdoblje dnevnog odmora, pak, treba biti fiksno i iznositi najmanje 11 sati između smjena.
Preraspodjela radnog vremena prema predloženom ZOR-u
Zakonodavna rješenja u pogledu radnog vremena, bilo da je riječ o dnevnoj ili tjednoj satnici, dnevnom ili tjednom odmoru, vremenskom razmaku između smjena, noćnom radu ili ograničenjima noćnog rada, u skladu su s preporukama kojima je cilj zaštita zdravlja radnika. No praksa je nerijetko miljama daleko od onog što je regulama propisano, a aktualni prijedlozi izmjena Zakona o radu, ali i Zakona o zaštiti na radu, i kod nas bi praksu mogli učiniti gorom.
Nisu se, naime, sindikati bez razloga pobunili protiv predloženih izmjena kada je riječ o preraspodjeli radnog vremena u četveromjesečnom razdoblju. Ne samo zbog toga što postoji opasnost da će se u praksi manipulirati uvedenom preraspodjelom (budući da se i postojeće strože norme ne poštuju), već i zbog opasnosti fleksibilnog radnog vremena na fizičko i psihičko zdravlje radnika. Preraspodjelu – koja u praksi znači da se jedan dan može raditi jedan sat, drugi dan 16, treći četiri, pa opet 12 ili 16 sati, pod uvjetom da je prosjek tjedne satnice na kraju četveromjesečnog razdoblja 40 redovnih i osam prekovremenih sati – teško je teoretski objasniti pa je i pitanje kako će ona izgledati u praksi. Sve i da se poslodavci striktno drže pisanih smjernica, takav rad za radnika je fizički i psihički krajnje iscrpljujući. I nije u pitanju samo radničko iskorištavanje jer insistiranje na provođenju tih odredbi zanemaruje da radimo kako bismo živjeli, a ne obrnuto.
Svaki radnik – bez obzira govorilo se o najniže plaćenim poslovima, teškom fizičkom radu, sofisticiranim poslovima ili intelektualnom radu – dvostruko je opterećen. Na poslu i privatno, kod kuće. I ta dva segmenta – posao i privatni život – treba izbalansirati. “Ako radiš osam sati, treba ti 16 sati odmora. Organizam se treba obnoviti. A ako se radi više od osam sati, nema dovoljno vremena za reparaciju”, veli Marija Zavalić, ravnateljica Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu. Što radnik duže radi, navodi ona, ostaje mu manje vremena za odmor, za rješavanje gomilajućih privatnih obaveza. Pritisak na poslu prenosi se i na život izvan radnog okruženja, privatne obveze prilagođavaju se radnom vremenu, i sve ono što pripada segmentu osobnog života, radnik nastoji riješiti u što kraćem razdoblju, jer vremena nema.
Još jedan od problema preraspodjele radnog vremena koja se promovira novim Zakonom o radu otvara pitanje usklađivanja privatnog sektora i usluga javnog sektora. Radno vrijeme različitih javnih usluga moralo bi se prilagoditi nepredvidljivim izmjenama radnog vremena u privatnom sektoru koje se predlažu novim zakonom. Radnik je tako u stalnoj borbi da organizira svoj privatni život s poslom. Zakonodavac poslodavcu propisuje obavezu da radnika unaprijed obavijesti o organizaciji radnog vremena u preraspodjeli, kako bi mogao organizirati život, ali je pitanje hoće li to radnik moći. Tko će mu, primjerice, čuvati djecu u periodima kada radi 10, 12 ili 16 sati što se zakonskim izmjenama omogućuje. Socijalni servisi naprosto nisu prilagođeni zahtjevima radnog vremena koji se, prije svega, postavljaju pred radnike u privatnom sektoru.
Utvrđivanje prekovremenog rada
“Nitko ne gleda na zdravlje ljudi. Nitko ne gleda na život ljudi. Oni ga imaju pravo planirati”, tvrdi Zavalić. Preraspodjela radnog vremena, smatra ona, treba biti točno utvrđena. Odnosno, treba postojati takozvana karta rada koja se, primjerice, koristila u građevinarstvu. Naime, nije sporno da su neke djelatnosti specifične, poput građevinarstva ili turizma, te da se u njima standardna raspodjela radnog vremena ne može primjenjivati. No u takvim se djelatnostima zna kada dolazi do povećanog obima posla i radno vrijeme se organizira u skladu s tim zakonitostima, uvažavajući zaštitu zdravlja radnika. U građevinarstvu se, primjerice, ljeti radi po 12 sati dnevno, ali onda u zimskom periodu slijedi odmor. Negativne posljedice prekovremenog rada, opterećenja u pojedinim vremenskim intervalima, moguće je spriječiti i za to je ključna zaštita na radu. Treba znati koje je to vršno opterećenje radnika, kako veli Marija Zavalić, kao i periodi odmora koji nakon toga slijede. No, organizacija radnog vremena kako se predlaže zakonskim izmjenama teško će pomiriti dvije strane – rad i zaštitu zdravlja radnika.
“Može se raditi po ritmu preraspodjele radnog vremena kako se zakonskim izmjenama predlaže, ali taj ritam treba uvažavati i periode odmora. Ono što si tijekom prekovremenog rada posudio, u periodima odmora moraš vratiti. A to ne vidim da imamo. Tko garantira da će se u tom četveromjesečnom razdoblju uskladiti opterećenje na poslu sa slobodnim vremenom potrebnim za reparaciju organizma. Ovdje imate ad hoc poslove, i radnik ne zna kada će se i hoće li se odmoriti. A od napornog rada u petom, šestom mjesecu ne može se odmarati u listopadu, kada posla nema”, slikovito opisuje Zavalić. Drugim riječima, radnik koji je u periodima prekovremenog rada posudio dio svog zdravlja, treba imati dovoljno slobodnog vremena nakon tog rada da “napuni baterije”.
Socijalne i psihološke posljedice radnog iscrpljivanja
“Umoran čovjek može spavati. Preumoran ne može”, veli Zavalić. Radnik, prema njenim riječima, može izdržati prekovremeni rad dva mjeseca kroz godinu, a nakon toga slijedi odmor. Istraživanja su pokazala da radnici koji 15 godina kontinuirano rade prekovremenim ritmom imaju zdravstvenih problema, ali i da u mirovinu odlaze pet godina ranije od radnika koji su radili u osmosatnom radnom ritmu. Takav rad, veli Zavalić, ne utječe samo na fizičko opterećenje radnike nego i psihičko. Tako su, prema istraživanjima, agresivnost, natjecateljsko raspoloženje, napetost i neprijateljsko raspoloženje neke od posljedica prekovremenog rada. Ne treba pritom zanemariti ni psihološki stres koji se manifestira kroz depresiju i anksioznost. Te promjene obrasca ponašanja pod utjecajem uvjeta rada vezuju se i uz činjenicu da ljudi nerijetko nemaju dovoljno vremena za opuštanje prije spavanja, no isto tako niti dovoljno vremena za san.
Prema podacima domaćeg Zavoda za zaštitu zdravlja i zaštitu na radu, primjerice, zdravstveni radnici imaju više ozljeda nakon posla od ostalih radnika. Posljedica je to, mahom njihove premorenosti. Lani je na naftnoj bušotini pokraj Ivanić-Grada u padu poginuo radnik. Srčani problemi bili su uzrok smrtonosnog pada. No Zavalić ističe kako se pritom zaboravilo da se nesreća dogodila u 11. satu rada smrtno stradalog radnika.
“Nekada je postojao medicinski programirani odmor. Nije on organiziran zbog zabave”, govori Zavalić. Međutim, takva vrsta odmora danas je izgubljena.