Umro je Staljin

Umro je Staljin.

Baš tada je umro Staljin.

Da, baš u tom trenutku umro je Staljin.

Da, da, ma kako to izgledalo nevjerojatno, umro je.

Ne, naravno, nije sve tako jednostavno kako bi se moglo učiniti. Evo kako to zvuči: umro je Staljin! Takvo nešto prije je iz područja običnog klicanja, podrhtavanja zraka. Zvukovi nekakvoga glasa, koji se poželio otkriti, skrenuti pozornost, fiksirati u nekom određenom trenutku vremena, na određenome mjestu, ali, pravo da kažemo, s nerazumljivim ciljem. Baš je tako. Podrhtavanje zraka – to je podrhtavanje zraka.

Zapravo on, Staljin, nekako nije potpadao pod taj proces, nego čak postavljanju uz taj pojam, neprirodno preuveličan. Čak i riječ, izgovorena slabašnim glasom koji se sam sebi čudi, uopće mu nije prianjala. Nije prianjala ni jeziku i grlu, koje je ispralo izgovaranje njegova imena. Ono se samo izvlačilo odnekud i ne dodirujući granice tjelesnosti letjelo dalje. No iz istog razloga nije moglo biti ulovljeno i potopljeno u mekoj i amortizirajućoj tjelesnosti.

Međutim, ipak se nešto dogodilo. Ipak je glas odjeknuo. Stvorio je nekakvu promjenu u mjesnome zraku. Odnosno, točnije, shvatio je, osjetio tu promjenu, a onda je pojačao, konkretizirao svojom artikulacijom.

Za početak je obolio. Na neki način se otkrilo da je obolio. Dodatno okolno zahladnjenje bilo je neznatno. Više se ne sjećam jesam li vam pričao da sam u to vrijeme živio u Sirotskoj uličici, koja je nakon nekog vremena postala Šuhovljevom ulicom u čast čuda tehnike tih godina, tornja inženjera Šuhova, koji se nalazio na uglu Šabolovskoj ulici od dvadesetih godina. Tada je ovdje bilo predgrađe grada. Iza nas počinjali su ribnjaci s brojnim punoglavcima, koje smo u proljeće smrznutim rukama iz tko zna kojeg razloga izvlačili iz ledene vode i gledali im u oči. Bojali smo se gledati. Pričalo se da tko izdrži dulje od pet minuta i sam postane punoglavac. Sata nismo imali, pa smo se brzo okretali bojeći se tih pet neuhvatljivih minuta. Na kraju nikada nismo do kraja niti osjetili gubitnički izazovne poglede stanovnika vode. Istina, pokazivali su mi na ulici jednoga koji je navodno izdržao pogled što ledi. Tumarao je sav krastav, s tri prsta na svakoj ruci, izvikujući nešto nerazgovjetno i prskajući pjenušavu slinu. To je jasno. Jednom je navalio na mene kreveljeći se, pljuckajući i teško dišući:

– Ieuaaaa!

Lako sam pobjegao od njega, krišom pogledajući svoje ruke – jesu li se i na njima počele pojavljivati kraste. Međutim, sljedećeg smo proljeća, kao da nas vuče nekakva zla tajanstvena sila, opet jurili na ribnjake i u rukama prevrtali jadna vodena nedorađena stvorenja.

Ali, Staljin! Odnosno, njegova smrt. Pa i on sam je, dakako, ponajprije – živ i velik, bio onkraj granica razumijevanja. Meni, i praktički cjelokupnom tadašnjem stanovništvu, bilo je nemoguće zamisliti ga u situacijama, danas tako raširenih i poželjnih priča, viceva, izmišljotina, gdje ima puno ponižavajućih, niskih životinjskih opisa i izraza. U to vrijeme to je jednostavno nezamislivo. To jest mehanički-manipulativno, možda, i zamislivo s očišta formalne, hladne jezičke prakse u nečijem hladnom apstraktnom umu. No, život to nije dopuštao, nije ostavljao praznim ni najmanji dio ideoegzistencijalnog prostora za mogućnost nastanka ovakvog ili prodora iz drugih, manje napetih mjesta. Za nas je sve to bilo jednostavno i nije zahtijevalo nikakve dodatne vanjske napore za održavanje te jednostavnosti i čistoće. Svijetlo lagano ime samo je mirno isplivavalo gore na površinu iz svih mogućih očito teških, smrdljivih masa. Isplivavalo je i isparivalo nimalo se ne prljajući. Kao anđeo kod Boehmea, koji leti u svom oblačiću raja usred crnoga pakla. Da, tada smo razmišljali samo u terminima herojstva, žrtvovanja i nevjerojatnih zanosa. Što, zar je to loše? Nemoguće? Moguće! I lijepo! Divno čak! Jednostavno prekrasno i nadahnjujuće! Da je barem sada tako! Ma, svašta!

A Staljina smo zamišljali samo isklesanog od nerazrušivog kamena (u kakvom obliku je on i uzdizao poput snažnih kipova po cijeloj zemlji), ulemljenog u nehrđajuće okvire, lebdećeg i besmrtnog. Kad ne bi bilo tada ipak zaostalih atavizama religiozno-moralne svijesti, on bi se pojavio čak s nekakvom aureolom Ljermontovljeva demona. Ali uvjetno, dakako. Uvjetno u pozitivnom smislu. U korist i u proširenje pozitivnih polja tumačenja za našega junaka. Čak ne niti junaka, nego božanstva.

I evo, jednom u novinama, čak ne niti u novinama, nego u šaptu zemlje, koji se širio u hladnom jutarnjem zraku, začulo se nerazumljiva, čak isprva ugodna uznemirujuća riječ “bilten” u blizini svakojakih magično-neshvatljivim, opčinjavajućim medicinskim terminima – Stock-Chaynesovo teško disanje i dr. Sama magija tih riječi za mene je pripadala drugom svijetu. Dodirnuvši nadsvjedskost našega junaka tim je više dobila značenje potvrdno-zapovjednoga manipuliranja nepoznatim svjetovima. Nikakvog realnog, životnog značenja u njima nisam ni pretpostavljao, stoga se nisam ni raspitivao ni kod koga od odraslih. I oni su sami znakovito šutjeli, djelomice se prepuštajući istoj magiji nemogućnosti ičeg ljudskog u sferi nadljudskog. Djelomice su šutjeli iz svima poznatih razloga, koje je danas izvanredno razotkrio i objasnio Solženicin i drugi razotkrivački pisci. Dakle, svi su se pritajili, nisu pokazivali razne vrste zbunjenosti. Nepoznatost, stanovita magična onostranost tih termina samo je potvrđivala voždovu podložnost isključivo onostranom, nedostižnom i neshvatljivom. A opisanu budnost odraslih shvatio sam kao običnu nespremnost na susret i doticaj s neočekivanim, koje se uvuklo u naša područja svakodnevnog života, koja nisu prihvaćala neljudsko. Neljudsko koje, makar bilo i beskrajna pojava sreće, pritiskalo bi ipak svojom neshvatljivošću. E pa kad se nije razmišljalo onda se osjećalo i doživljavalo. Čak i čudan krik dječaka na pragu škole jednog lijepog dana (Gospode! Što to govorim?! Kakav lijepi?!): “Hura, praznici! Umro je Staljin!” – doživljen je jednostavno kao svjedočanstvo nekih praznika u povodu jedne velike svečanosti. Pomalo mračno, ali veličanstveno.

Onostrane visine projicirale su se na našu malu školsku svakodnevicu u obliku neplaniranih izvanrednih ferija. Oprostite za tako kićen, nejasno-ekstatički jezik. No, čak i sad, nakon što je prošlo toliko godina, ne znam, ne mogu to opisati na neki drugi, jasniji način. A tko bi i mogao?

Naravno, naravno, postojao je posve jasan plan, razina opće suzdržanosti i budnosti, koje sam primjećivao kod odraslih – roditelja, učitelja, stražara, prodavača u trgovini, jednostavno prolaznika te starica iz našega stana, koje šutke miču usnicama. Međutim, bila je zima, studen, štakori su nevjerojatno živnuli – možda je to uzrok ovakve male strke i nemira? Uzgred, o tom dječaku s praznicima – kasnije smo čuli da su ga navodno izbacili iz škole. Čak i više od toga – nekamo je otputovao iz Moskve. Potom, kasnije, pričalo se da su mu oca, odgovornog djelatnika u tvornici nalivpera, otjerali vrag zna kamo. Ali, to je bilo kasnije.

A onda je na sve nas neočekivano navalila smrt. Bila je tim teža što je praktički nekako bila nemoguća. Odnosno, čak i kad se dogodila, bila je dio složenijega procesa obratnog infratranscendiranja za barem malčice mogući način njenoga smještanja u granice našega razumijevanja. Ispočetka je sve bilo komplicirano i teško. Ispočetka je postojala čak i jednostavna, obična, ljudska, nepromišljena tuga, oprostiva u svojoj iskrenosti. Pod teretom nahrupljenoga u školi smo sve satove bili na koljenima, ritmički se ljuljajući po taktu učiteljeva zavijanja, udarajući se šakama po licu. Šake su nam bile male, ali oštre i žestoke. Do trećeg sata lica su nam već bila posve obliveni gustim modrilom, koje se prelijevalo u ljubičasto. Natekla su nam od teških dubokih probadajućih rana s mračno-crnim krvavim podljevima. Pritom smo očajnički udarali glavom u pod. Međutim, neki su sa sumnjičavim oprezom. No, tijekom dugotrajnog djelovanja – nekoliko dana ipak tijekom osam, devet sati svakodnevno – i oni bi padali u zajednički trans. Preko modrica i krvi sve je bilo pokriveno prašinom s nekakvim sitnim triješćicama i komadićima koji su se lijepili i upijali u neosjetljivu, nabreklu, izranjavanu i gnojavu kožu. Drhtave modrikaste maske uz jednoličnu buku i zavijanje monotonih glasova čas su podizale glasove u teški smrdljivi zrak, čas se lijepile za pod obliven krvlju. Pristigle «hitne pomoći» odvozile su one koji se nisu mogli otrgnuti i odlijepiti od skliskih dasaka. U bolničara su ljubičaste maske lica bile u kontrastu s bijelim, zamalo zasljepljujuće škripavim ogrtačima. Cijeli grad se pretvorio u gomilu čudovišta koja se ljuljaju i polako gmižu kraj kuća, ograda i industrijskih postrojenja. Iz krznenih ovratnika, štrikanih kapa, sivo-zelenih šubara nalik vojničkima izvirivalo je nešto ljubičasto-tamno crveno, nalik na vime, što balavo mrmlja. Sve jača studen nije tome dopuštala da se raštrka ulicama u jedinstvenom sluzavom tijeku, ujedinjenom u nekakvi golemi kolektivni organizam nalik na meduzu. Kod nekih su kao rezultat neprekidnog višednevnog mara otekline bubrile poput hobotnica, kojima su po navici doticali prolaznike i luđački vikali od nepodnošljive boli. Grad se orio, nekako se neprestano markirao tim kricima, koji upozoravaju skladno, snažno jedinstveno bješnjenje tvorničkih i lokomotivskih sirena na dan stvarne smrti. Od boli ili od prenapetosti na kraju sveopće histerije ljudi su mahnitali i zaslijepljenih se očiju bacali se jedan na drugoga. Promašivali su, zaletavali se u zidove, ograde i stupove, rušili slabašne građevine i kioske. Već neosjetljivi na bol, brisali su s lica višak nečega što teče i kaplje. Na opip su nalazili smetove, uranjali i pokušavali zamalo ući u njih u pokušajima da hladnoćom zaustave neprestano širenje oslobođenog polutekućeg organizma. Posve neosjetljivi, smrzavali su se, pokrivajući se nemogućom, koja se prelijeva u svim bojama uzleta površine još bijelim svjetlucavim injem, a zatim oštrom ledenom površinom, kroz koju je provirivalo zloslutno plavetnilo.

Moje je lice također bilo unakaženo, ali ipak u granicama norme. Možda je mome nepotpunome entuzijazmu i maru u slučaju samouništavanja pred licem nepodnošljivo zasljepljujuće tuge pogodovao je jutarnji razgovor s majkom. Njeno lice je baš izgledalo posve normalno – mršavo, pomalo oštro, nekako bezosjećajno ukočeno. Uzgred, tek tada sam uočio kako se jako razlikovala, što se kaže, ljudskim likom od svega onostranoga, što me okruživalo u posljednje vrijeme u školi, u dvorištu i na ulici. Iako treba naglasiti da se naš razgovor dogodio upravo uoči opisanih promjena. No on mi se urezao u pamćenje upravo na pozadini sveg tog modrog, ružičasto-ljubičastog tekućeg i svijetlog. Eto tako. Toga dana kad sam rano ujutro, prije odlaska u školu, pogledao kroz prozor i vidio crne zastave, shvatio sam što znače, s obzirom na to da sam bio pripremljen na to, blago sam iskrivio usta i upitao majku koja je stajala kraj mene: plakati ili ne plakati? U smislu – plakati sad ili malo pričekati? Međutim, sumnji glede plača nisam imao. Ona je bila mirna. Čak i više nego mirna. Kao da je bila odsutna. Rekao bih da se ukočila, kad to ne bi lažno podsjećalo na žene koje su se pretvorile u stupove soli. Ne, ona je očitovala nešto posve drugo. U njezinoj je šutnji postojalo nešto crno, određeno, što se nije amorfno rasulo, kao sve drugo u svojim balama i plaču. Nagnuo u nekakvom neuravnoteženom stanju s usnama koje su spremne razvući se u grimasu, i s očima spremnim briznuti u bjesomučni društveni plač.

– Hajde, plači malo, plači – rekla je ravnodušno, čak i suho, zatim je dodala: - Prije odlaska u školu moraš odnijeti i smeće.

Zbunjeno sam je pogledao.

– Jučer nisi odnio. Kanta je već puna.

– Ali baš danas... – počeo sam cendrati, imajući u vidu na neki način zakonitu indulgenciju zbog svega što se dogodilo. A i to, neobično je u vrijeme grandioznih događaja doticati takve čudne životne sitnice. Međutim, majka je i dalje ostala protestantski mirna i neumoljiva.

– Kad odneseš smeće, po povratku kupi kruha.

– Ali...

– Dvije žemlje i pola kile crnoga.

Odšutio sam.

– Da, i ne zaboravi svratiti teti Tanji. Ona je bolesna i zamolila je da joj kupiš mlijeko.

– Teti Tanji... – zacvilio sam i moje suze su se na prirodan način oslobodile, doduše, na glupi način povezane sa zemaljskom svakodnevicom. Stoga su ispali lišeni tog mogućeg svjetla i lakoće, no istodobno praćeni težine i zamućenosti koji naglašavaju pripadnost neobičnom događaju, čak nezemaljskom.

Na kraju je moj zadušnički entuzijazam bio ponešto zatupljen, zazemljen i ritualno ograničen samo na javna mjesta i opće izraze. Premda je to, dakako, dakako, beskrajno zaražavalo, bacalo u nepoznati mi trans, koji ni prije ni poslije nisam iskusio, kolektivno nestajanje.

S ruskoga prevela Irena Lukšić.

Ulomak iz romana Živjet ćete u Moskvi!