Underground i superheroji

Problem kontinuiteta hrvatskog strip izdavaštva, tj. njegov veliki zaostatak u praćenju svjetskih trendova i važnijih stripova posljednjih četvrt stoljeća, možda nigdje nije tako očit kao na primjeru jednog od najznačajnijih strip magazina uopće, Ljubav i rakete braće Hernandez. Magazin su braća Gilbert, Jaime i Mario Hernandez počeli stvarati davne 1981. u južnoj Californiji i u više od 25 godina izlaženja pojavilo se 60 brojeva, a prvi je hrvatski prijevod njihovih stripova objavljen tek 2004. u trećem broju strip magazina Q urednika Darka Macana, u koji su uvrštena dva Gilbertova i Jaimeva kratka stripa. Bio je to tek osnovan uvod u djelo tih bitnih autora i poticaj čitateljima na daljnje istraživanje njihovih opusa. Srećom, hrvatska publika nakon toga nije trebala dugo čekati da se s Ljubavi i raketama upozna iz prve ruke, jer je izdavačka kuća Fibra prošle godine objavila dva podeblja tvrdo ukoričena albuma braće Hernandez u kojima su sabrani stripovi iz perioda od 1983. do 1986., kada su se u Ljubavi i raketama već uhodali noseći serijali magazina, a braća Hernandez su svoje crtaće i pripovjedne stilove oblikovala do razine trenutačne prepoznatljivosti i trajne dojmljivosti. Zbog toga u Fibrinim albumima nisu prisutni njihovi najraniji objavljeni stripovi, koji doduše ne mogu izdržati kvalitativnu usporedbu s kasnijim radovima, ali su vrlo zanimljivi kao uvid u rast i razvoj stvaralaca, njihove najčešće motive, brušenje crteža, vještine pripovijedanja i kompozicije table stripa, pronalaženje tema itd. Međutim, ispravna je izdavačka odluka bila privući publiku općenito najpopularnijim stripovima Hernandezovih, dok radovi iz početničke faze mogu naći svoje mjesto u nekom kasnijem albumu. U obitelji Hernandez najproduktivnija braća su Gilbert i Jaime, dok je najstariji, Mario, ostao sporadičan autor kojem strip vjerojatno nije primarni interes. Od samog početka braća su stripove crtala zasebno, ali su ih skupa objavljivali i nastupali u medijima, a u stvaranju su primjetno utjecali jedni na druge, pa kada se analizira djelo braće Hernandez, gotovo se uvijek o njima govori kao o skupini, premda je svaki brat originalan i upečatljiv, samosvojan autor, za medij stripa značajan i kao pojedinac, ne samo udružen s ostalim članovima obitelji. No sigurno je da njihovi stripovi posjeduju određeni zajednički duh, svjetonazor, teme, pa i neke formalne karakteristike, pa upravo traže komparativnu analizu, gdje se u usporedbi braće najbolje oslikava autorski identitet svakog od njih. Ali zbog manjka prostora ovoga puta više o  Gilbertu, dok ćemo u nekom od sljedećih brojeva pozornost posvetiti Jaimeu.

Heterogena, ali pomno strukturirana saga

Uz brojne kraće stripove, Gilbertov (ili skraćeno, Betov, kako se uglavnom potpisuje) je glavni serijal Juha za slomljena srca, saga o fiktivnom latinoameričkom gradiću Palomaru i njegovim stanovnicima. Ranu fazu Betovog, kao i Jaimevog stvaranja, obilježili su kratki stripovi u kojima se, nimalo ne skrivajući utjecaje, uglavnom bavio poigravanjem klišejima superherojskih stripova i raznim znanstveno-fantastičnim motivima, istodobno skicirajući prve obrise likova koje ćemo kasnije prepoznati u Palomaru. Bili su to stripovi čije su priče većinom funkcionirale na razini dosjetke, ali su pokazali Betovu spremnost da se uhvati ukoštac s tradicijom američkog stripa, od klasičnih novinskih geg stripova i šarenih priča o superherojima do drskosti i nesputanosti underground stripa, i iz svih je tih izvora podjednako crpio. Ime koje su braća dala svome magazinu nije nimalo slučajno, ono ukazuje na utjecaj američke tradicije, tj. rakete – eskapistički i zabavni stripovi koji traže čisto prepuštanje, dok druga riječ, ljubav, pokazuje njihovu želju da stvaraju stripove čije će teme biti radikalno drukčije od onih u stripovima uz koje su odrasli, ali koji će zadržati nešto od karaktera stripova zbog kojih su medij zavoljeli. Užitak čitanja, humor i životnost, prije svega, a Betova Juha za slomljena srca sve to ima.

Već od prvog Betovog stripa o Palomaru, kojim počinje i Fibrin album, očita je ambicioznost ovog autora i visoki ciljevi koje si je postavio, ali i neopterećenost i lakoća crtaćih i pripovjednih postupaka. Pri čitanju bilo koje epizode Juhe, dojam je da se Betu nikamo ne žuri. U prvom je stripu zahvatio široko vremensko razdoblje, nižući crtice iz povijesti Palomara, upoznajući nas s njegovim brojnim stanovnicima, od kojih će gotovo svaki u toku serijala barem jednom imati istaknuto mjesto, te je najavio brojne buduće događaje, kao da je već tad imao jasno zacrtanu liniju pripovijedanja i osnove životnih priča svojih likova, koje će se odmatati idućih 25 godina izlaženja magazina. Ono što u serijalu najviše fascinira  Betovo je čudesno slobodno tretiranje vremena. Nakon te prve priče događaji se ne nižu kronološki, ili barem ne uvijek – u jednom stripu neki će lik biti dijete, u idućem pubertetlija, nakon toga odrastao, pa i star čovjek, da bi naredni strip opet prikazao neki događaj iz njegovog djetinjstva, i tako unedogled, premda Beto ima osjećaj za mjeru. Tijek njegovog zanimanja za pojedini lik nemoguće je predvidjeti, kao i tko će i kada dobiti glavnu ulogu. Prikazujući svakodnevne probleme, brige, radosti i patnje svojih likova, Beto fiksira život Palomara na stranicama stripa, i premda se pri čitanju silovito osjeća protok vremena, ono ipak ostaje zarobljeno u prostoru između kadrova. Zahvaljujući čitateljevom uvidu u najdublju intimu likova, bez ikakve cenzure, oni se ne doživljavaju kao heroji, pa ni nužno kao netko s kim se može poistovjetiti, već kao prijatelji, znanci ili članovi obitelji. Očito je i koliko Beto voli svoje likove, koliko se svakome trudi podariti široku lepezu emocija, učiniti ga gotovo stvarnom, cjelovitom osobom.

Između karikature i realizma

No u stripu koji toliko nastoji oponašati stvarnost, logično je da nisu sve epizode jednako napete i uzbudljive, jer život se ne sastoji samo od avantura. Koliko god taj album prikazuje već zrelog Beta, neki su stripovi manje uspješni od drugih, jer on još eksperimentira, isprobava nove narativne strukture, ako mu neka ne odgovara on je odbacuje i koristi novu, itd. U priči Pačje noge, u kojoj zlokobna vještica dolazi u Palomar, Beto uvodi neke fantastične, nadrealističke elemente, pa u skladu s time i naracija postaje skokovita, vođena više intuicijom autora nego uzročno-posljedičnim vezama. Kao rani primjer takvog Betovog načina pripovijedanja, Pačje noge ne dostižu sugestivnost ostalih priča, a sličnu će tehniku on u kasnijim stripovima koristiti s boljim rezultatima. Također, s obzirom na to da ovaj album nije zamišljen kao cjelovito djelo, nego se radi o kompilaciji, izboru iz serijala, ne iznenađuje da visoki standard čitljivosti nije moguće neprekidno držati, no u tom leži i dio šarma ovog serijala, u kojem se čak i slabiji trenuci uklapaju u impresivnu opću sliku.

Betov je crtaći stil na prvi pogled pomalo sirov, ali je istodobno i precizan, što se jasno očituje u prepoznatljivosti različitih likova, njihovoj karakterističnoj mimici i facijalnoj ekspresiji. Negdje između karikature i realizma, Betov je crtež prije svega prilagođen njegovim pričama, te ponegdje karikatura ublaži oporost situacije, ili suprotno, realizam dade dozu ozbiljnosti i oštrine naizgled komičnom ili apsurdnom događaju.

Bit će zanimljivo promatrati hoće li se Ljubav i rakete uhodati na domaćem tržištu i hoće li serijal zaživjeti među publikom. Ako je objavljivanje stripova braće Hernandez u Q-u bilo poticaj na objavu ovih albuma, onda su i oni tek uvod u njihov kompleksni svijet, koji još živi, jer nakon kraće pauze Ljubav & rakete i dalje izlaze. I premda se može raspravljati o važnosti serijala nekad i sad, nakon što se od početka osamdesetih pod njegovim utjecajem medij stripa uvelike promijenio, treba cijeniti upornost braće Hernandez u realizaciji svojih ideja i vjeru u ispravnost vlastita pristupa. U tome se vidi i utjecaj punk supkulture koja ih je, osim stripova, ponajviše oblikovala, no kako to više dolazi do izražaja u Jaimevim nego u Betovim stripovima, o tome više neki drugi put.