Steven Shaviro  

Underground više nije alternativa

Pop Musis Conference je oduvijek imala široku i otvorenu definiciju “popa” – praktički sve prolazi – ali to u stvari ne postavlja pitanje što bi moglo značiti, u užem smislu, govoriti o “popu” kao žasnru (uz i samo djelomično preklapanje sa žanrovima kao što su rock, heavy metal ili alternativa, hip-hop, crunk, grime ili reggaeton). U današnje vrijeme korištenje “popa” je samo po sebi problematično: u nekim kontekstima zvuči kao zastarjeli pojam iz šezdesetih, a u drugima nosi težinu koja zasigurno nije bezazlena – u odnosu s “rokerstvom” ili suprotstavljen glazbi koja se smatra odvažnijom, eksperimentalnijom ili autentičnijom.

Pop je samo marketinški pojam

Sudionik konferencije woebot smatra da pojam “pop” nije ni koherentan ni zanimljiv: on analizira nekoliko mogućih definicija i zaključuje da su sve manjkave, same u sebi kontradiktorne i (do mjere da zaista artikuliraju bilo kakvu vrstu odredive namjere) vrijedne samo toga da im se odupre. Previše je maglovito, kaže on, definirati “pop” kao bilo koju glazbu na ljestvicama ili misliti da Top Forty na neki način precizno odražava ono što se događa u (američkom ili britanskom) društvu u tom trenutku. I, zamorno je i neprosvjetljujuće izvlačiti i ponavljati stare klišeje o visokoj kulturi protiv niske. To ne objašnjava, tvrdi woebot, što bi mogla biti pozitivna privlačnost “popa” – definiranja “niske” ili “masovne” kulture na taj populistički način – ako uzmemo u obzir tolike druge načine razrade tog pitanja.

To nas dovodi do najpolemičnije od Woebotovih mogućih definicija “popa”, on smatra da je to samo marketinški pojam:

“Kada sam otkrio da su pod pop glazbom ljudi mislili na “glazbu za imaginarne a ne stvarne zajednice” bio sam utučen otprilike mjesec dana. Da ljudi mogu usvajati grime kao “pop”, da mogu “usvojiti” nešto što zaboravlja svoj izvor, pa, za mene to jednostavno nije vrijedno razmišljanja. Da sva glazba može biti podređena hiru potrošača na taj način, da postoje ljudi za koje je sva glazba u osnovi svediva na kvocijent njezine zabavne vrijednosti (ocjena od 1 do 10, minus 5, ocjena od 4 zvjezdice u njihovim iPod menijima za ocjenjivanje)… to je zaista tužno. Svaka pjesma postaje jedinica, jednaka jedinica, ogoljena od bilo čega što se približava životu. Kako ubojito isprazno.”

Mislim da je to pravo pitanje, ono neizbježno, jer je snimljena glazba danas zaista najnapredniji dio konzumerističke komodifikacije. To je situacija koju nimalo ne podriva inače slatka ironija da ja kao i mnogi drugi zbog načelnih razloga skidam glazbu besplatno kolikogod je moguće; potrošit ću sate da pronađem pjesmu koju bih mogao naručiti gotovo trenutačno od Apple Music Storea za 99 centi. Nije to zbog škrtarenja – zato što mi vrijeme koje potrošim na traženje pjesme vrijedi mnogo više od 99 centi – nego zbog neke vrste kantovskog kategoričko-imperativnog smisla da je moralno pogrešno plaćati glazbenim kompanijama i današnjem sustavu copyrighta.

Krivnja zbog zanemarivanja podrijetla glazbe

Vratimo se glavnom pitanju: činjenica je da je glazba jedna od najdruštvenijih ljudskih aktivnosti (riskiram tu tvrdnju unatoč činjenici da su sve ljudske aktivnosti društvene, da su “ljudsko” i “društveno” doslovno sinonimi). Zato što je glazba toliko društvena i kolektivna aktivnost, neizbježno je vezana, u modernim društvima, s novcem i oblikom potrošne robe (koju kapitalizam pretvara u primarne, ako ne i ekskluzivne, kanale društvenosti.) što paradoksalno znači, zauzvrat, da je danas glazba blizu toga da bude najviše materijalizirana i privatizirana od svih ljudskih aktivnosti. Uzimam sebe kao primjer: najčišći potrošač glazbe (iako često ne plaćam). Skidam glazbu online ili je naručujem preko weba – jedva da ikada idem u ona zabavna starinska mjesta nekada poznata kao “trgovine ploča”. Ne slušam vinile a ni mnogo CD-a: ripam svu glazbu koju nabavim u CD formatu i glazbu slušam gotovo isključivo preko slušalica na svom laptopu ili iPodu. Iako živim u Detroitu, središtu glazbene aktivnosti i produkcije, ovdje nikada nisam otišao na živu svirku, što znači da nikada nisam ovdje slušao glazbu u društvu drugih ljudi. Štoviše, većina mojih omiljenih žanrova u ovom trenutku – grime, reggae, baile funk – proizvedeni su zemljopisno daleko od mene, za publike s kojima vjerojatno nikada neću doći u dodir (razlozi su rasa, klasa i dob jednako kao i zemljopis). I još više, znatno sam “omekšao” od svoji dvadesetih i ranih tridesetih godina, kada nikada ne bih slušao glazbu koja je manje žestoka od Sexs Pistolsa ili Teenage Jesus and the Jerks, manje hardcore od Run/DMC ili, pak, manje disonantna od Sonic Youtha. Sada sam na onoj točki kada slušam mnogo “popa”.

Pretpostavljam da me to pretvara u woebotova Online Pop Straw-mana, nekoga tko sluša razne vrste kulturalnog smeća bez diskriminacije dok zanemaruje njegove osobitosti i njegovo podrijetlo, tko je “oprezan prema težnji da pripada subkulturnim skupinama (kao, hm, grimeu) na temelju toga što je pripadnik srednje klase, bijelac i star” i u konačnici samo voljan “prihvatiti nešto manje prijeteće i lažno, na neki kompromitiran pseudo-ironičan način. Odreći se stvarnoga zato što ono naglašava neugodnu stvarnost nečije situacije”.

Sama činjenica da toliko volim M.I.A.-u uvelike me čini krivim pred svim tim optužbama.

Komodifikacija već u izvoru

 Anegdota: prije nekoliko godina, u razredu u kojemu sam predavao, učenik je održao prezentaciju o underground hiphopu i opasnostima njegova prisvajanja od komercijalnog mainstreama. Njegova definicija onoga što glazbu čini undergroundom bila je prilično maglovita; “stisnuo sam ga” i na kraju je došao do stava da to mora biti glazba za koju ja (kao autsajder, iz starije generacije) nikada nisam čuo, a kamoli je zaista poslušao. No, kada se sve svelo na popisivanje određenih primjera onoga što je smatrao underground hiphopom, ispostavilo se da je to sve ono sa čime sam bio upoznat, pa čak i imao na svom iPodu.

Moja poenta u prepričavanju te priče nije hvalisati se vlastitim širokim glazbenim poznavanjem (koje, uostalom, i nije tako široko) nego predložiti ideju da sve veće širenje (upravo preko materijalizacije i komodifikacije, omogućeno globalnim komunikacijskim mrežama transnacionalnog kapitala) raznih vrsta glazbe (zajedno s raznim vrstama ostalih stvari, od seksualnih do slika slavnih osoba) čini bilo koju vrstu “alternativnog” ili “underground” stava neodrživim. Čak i ako prihvatite (čemu sam prilično sklon) da nikada NIŠTA nije izmislio Kapital, da kreativnost UVIJEK dolazi s dna, izvana, s “ulica” – i, slijedom toga, u javnoj sferi (baš u tom “društvu” čije je postojanje Margaret Thatcher osporavala) – ipak je točno da je upravo u onom trenutku kada je kreativnost prvo izražena, već privatizirana, pretvorena u potrošnu robu, zatočena kao “intelektualno vlasništvo” a velike korporacije prodaju je individualiziranim/privatiziranim potrošačima diljem svijeta. Već je postala solipsističko uživanje ili ono što blissblogger opisuje kao “apsolutno osporavanje postojanja proizvođača – apsolutno brisanje stvarnog materijalnog podrijetla i uvjeta postojanja izvora užitka u kojima uživate – nešto za ništa”.

Denuncirati tu situaciju – kako blissblogger i woebot kao da čine – i tvrditi da postoji prihvatljivija alternativa, zapravo znači pridonijeti samim mitovima (o autentičnosti, “stvarnosti”, odvažne underground inventivnosti u sukobu s mainstream popom) koji upravo podupiru kapitalističko oduzimanje imovine i buržoasku-potrošnju-kao-privatni-užitak. Zbog toga ne prihvaćam woebotovu maksimu da se “značenje uvijek smanjuje u popu, i nikada se ne povećava kao u underground rizomima”. Rizomi više nisu u undergroundu; rizomatičan je cijeli Net, čitavo takozvano “tržište”, koje je danas korijen (ili, točnije, koje je danas korijensko). A pokreti i umnožavanja i smanjivanja idu uglavnom posvuda.

Bolje loše novo nego dobro staro

Ili ponovo: blissblogger kaže, sumirajući situaciju: “Sve što je nekada eksplodiralo u javnom prostoru postaje ograđeno, stavljeno u karantenu, onemogućeno da pridonese ikakvoj promjeni”. To “nekoć” je ono prema čemu sam sumnjičav; na isti način na koji sam sumnjičav kada Guy Debord piše da je “sve što je nekada bilo izravno življeno postalo puko predstavljanje”. Poenta je, ne da su stvari uvijek iste, nego da to “nekada” nema povijesne realnosti jer je samo retroaktivna projekcija iz naših trenutačnih okolnosti i njihova inverzija. Riječ je o fiktivnoj negaciji trenutačnih opresivnih okolnosti koja ne pruža put do slobode, “liniju bijega”, jer je samo odraz i simptom opresivnih okolnosti.

Zbog toga se, iako se ne smatram odanim “popu” (i u pojmovima kulturne politike nisam ni najmanje populist), ne mogu pridružiti popularnoj antipop struji. Brecht je jednom rekao da ne bismo trebali započeti s dobrim starim danima, nego s lošim novim. Ozbiljno mislim da je jedini izlaz iz paradoksa solipstističkog, hedonističkog konzumerizma to da ga doguramo do njegovih granica umjesto da ga moralistički osuđujemo i odbijamo slušati M.I.A.-u ili ići u Starbukcks.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole