Tvrtko Zebec  

Unescova održivost nematerijalne baštine

Pokušate li preko općeprihvaćene tražilice internetskih stranica “guglati” o nematerijalnoj baštini, nećete naći mnogo izvora s naših prostora. U jesen 2003. (u Zarezu br. 114 i 115 u rubrici o kulturnoj politici) Biserka Cvjetičanin pisala je o 32. generalnoj konferenciji Unesca, o tome kako se svijet kreće prema društvu znanja štiteći raznolikosti kulturnih sadržaja i umjetničkih izraza te kako se o tome priprema projekt konvencije za 2005. Kulturna je raznolikost, naime, neodvojiva od pojma demokracije, a sloboda izraza, pluralizam medija, višejezičnost i jednakost svih kultura u pristupu umjetničkom izrazu te znanstvenom i tehnološkom znanju, jamstvo su raznolikosti. Na istoj konferenciji, Unesca usvojena je Konvencija za očuvanje nematerijalne kulturne baštine koja je, prema riječima autorice navedenoga teksta, tada ostala u sjeni prvospomenute ideje o zaštiti raznolikosti kulturnih sadržaja. Pozivajući se na Unescove programe koji se tiču nematerijalne baštine, osobito na proklamacije remek-djela usmene i nematerijalne baštine čovječanstva, sastavljena je Konvencija.

Provedba i popularizacija Konvencije

Hrvatska je sedamnaesta zemlja koja ju je ratificirala. Do veljače 2007. to je učinilo 75 zemalja. Počela se provoditi u travnju 2006. u trenutku potpisa tridesete zemlje. U Unescovu Tajništvu za nematerijalnu baštinu nadaju se da će do kraja godine biti više od 90 zemalja potpisnica, što dokazuje izrazito zanimanje zemalja za Konvenciju. I upravo je to agilno i spretno Tajništvo na čelu s Nizozemcem Riekom Smeetsom zaslužno za uspješnu provedbu i popularizaciju Konvencije od njezina početka.

Generalna skupština zemalja članica i Međudržavni odbor statutarna su tijela koja uz stručnjake iz zemalja članica provode i promiču načela Konvencije. Očuvati i štititi nematerijalnu kulturnu baštinu, osigurati poštovanje prema naslijeđu zajednica, skupina i pojedinaca, podići svijest na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini radi boljega međusobnog poštovanja te međunarodne suradnje, glavni su ciljevi Konvencije. Prakse, reprezentacije, znanje i vještine, te instrumenti, predmeti i kulturni prostori koji su dio tradicije koju zajednice, skupine i pojedinci prepoznaju kao dio svoga kulturnoga nasljeđa – predmet su Konvencije. Misli se pritom na usmenu tradiciju i izražavanje, smatrajući jezik osnovnim pokretačem nematerijalne kulturne baštine, na izvedbene umjetnosti – ponajviše glazbu, ples i dramu, na društvene prakse, rituale i svečana zbivanja, na znanje i prakse koje se tiču prirode i univerzuma, te na tradicijsko umijeće rukotvorstva. Konvencijom se potiču mjere koje bi trebale osigurati održivost te baštine, njezinu identifikaciju, stvaranje i prikupljanje dokumentacije, provedbu istraživanja, promidžbu, formalni i neformalni prijenos baštine te njezinu revitalizaciju.

Plodna godina

Godina 2006. izrazito je plodna u provedbi Konvencije, ističu u Tajništvu. Generalna skupština na prvom zasjedanju u lipnju tražila je od Tajništva i Međudržavnoga odbora da pripremi smjernice za provedbu Konvencije, posebice kriterije za stvaranje dviju lista – liste reprezentativne nematerijalne baštine i liste baštine kojoj treba hitna zaštita. Međudržavni je odbor pripremio nacrt kriterija za upis na te dvije liste, te tražio Tajništvo da prikupi komentare zemalja članica o nacrtu kriterija. Tajništvo je usporedno u dva navrata okupilo stručnjake koji su sa svojih gledišta ponudili većinu rješenja oko kriterija za upis na liste, što je Odbor i prihvatio. Stručnjaci s različitih područja, ponajviše etnolozi i socijalni odnosno kulturni antropolozi, folkloristi i lingvisti, raspravljali su i o nužnoj uključenosti lokalnih zajednica u očuvanju nematerijalne baštine i stvaranju inventarnih lista.

I u našim nacionalnim okvirima protekla se godina čini plodnijom od prethodnih. Povjerenstvo za nematerijalnu baštinu Ministarstva kulture više je raspravljalo o načinu stvaranja listi, o kriterijima koji su potrebni da bi neki oblici nematerijalne baštine bili prihvaćeni na nacionalnu listu, te o konkretnim primjerima poput korčulanske moreške, sinjske alke, feste Sv. Vlaha i bećarca s područja Slavonije i Baranje, pa i predaje o đurđevačkim picokima. Mnoga su se načelna pitanja postavila o prikupljanju i čuvanju dokumentacije, o pisanju i procjenama prijedloga, o potrebnim planovima za daljnje očuvanje baštine, o nositeljima tradicije, predlagačima za upis na liste i mnoštvo drugih.

Indijski sastanak stručnjaka

Treći sastanak stručnjaka održao se prošli mjesec u New Delhiju u Indiji kao priprema za iduće zasjedanje Međudržavnoga odbora u svibnju u Kini (Chegdu). Uz šest članova Unescova tajništva – organizatora sastanka i dvanaestero promatrača (ponajviše iz Japana koji je vrlo aktivan u provedbi Konvencije i koji je bio domaćin drugog sastanka eksperata u Tokiju i pritom priprema jedan od idućih sastanaka), na indijskome okupljanju bilo je nazočno 32 stručnjaka. Predstavnici iz Južnoafričke Republike, Gabona, Nigerije, Alžira, Maroka, Libanona, Sirije, Irana, Turske, Rumunjske, Bugarske, Mađarske, Norveške, Belgije, Francuske, Estonije, Brazila, Perua, Meksika, Dominikanske Republike, Kanade, Mauricijusa, Indije, Japana, Kine, Vijetnama i Hrvatske raspravljali su i ovaj put o temeljnim pitanjima o dvjema listama Konvencije i specifičnim kriterijima o kojima bi Odbor trebao donijeti konačne odluke. Organizatori su na početku sastanka naglasili kako ne traže konsenzus stručnjaka, nego, dapače, alternativne pozicije s argumentima i protuargumentima koji bi Odboru olakšali donošenje konačnih odluka. Raspravljalo se o međusobnom odnosu reprezentativne liste i liste baštine kojoj treba hitna zaštita. Mogu li te dvije liste biti kompatibilne ili moraju biti neovisne, mora li baština koja treba hitnu zaštitu istovremeno zadovoljiti i kriterije reprezentativnosti, može li baština u slučaju da je upisana na jednu listu s vremenom “prijeći” na drugu listu. Debatiralo se i o prirodi reprezentativne liste čiji je zadatak da osigura jače prepoznavanje i isticanje nematerijalne baštine u javnosti, da jača svijest o njezinom značenju, te da potiče dijaloge koji poštuju kulturnu raznolikost. Prema jednom gledištu reprezentativna lista trebala bi sama po sebi biti reprezentativna cjelina ljudske kreativnosti i raznolikosti svjetske baštine. Pritom se postavljaju brojna pitanja poput: trebaju li odabrani primjeri na toj listi biti po svemu jedinstveni ili mogu biti izbor iz neke veće cjeline sličnih tradicija koje zastupaju, ali koje bi se također mogle upisivati na listu; moraju li odabrani primjeri biti tipični tako da pripadaju određenoj vrsti “elemenata” koji predstavljaju kulturu ili zajednicu; treba li reprezentativna lista biti kraća i selektivnija ili duža i bez većeg probiranja, te koje su prednosti ili mane kraće odnosno duže liste; kakve su namjere s listom – da bolje služi tako da se upisuje bez ograničenja na beskonačnu listu ili da se upisuje na ograničenu listu na određeno razdoblje, pa da se upisani primjeri s vremenom izmjenjuju i slično.

Dileme, pitanja...

Pitanja je mnogo, a rješenja su na traženje Tajništva vrlo općenita i apstraktna jer od sudionika se tražilo da razmišljaju “kao da je riječ o idealnim situacijama”. Upravo taj dio pokazao je najveće slabosti – jer tko živi u idealnomu svijetu!? Bilo je prigovora korištenju pojmova element, jedinica (eng. item), a osobno sam kao sudionik rasprave od početka očekivao da ću čuti konkretne primjere i iskustva zemalja poput Brazila i Japana, koje već niz godina uspješno stvaraju svoje inventarne liste, što je potpuno izostalo. Raspravljalo se vrlo općenito o načelnim stvarima, a gotovo jedina konkretna stvar koju smo mogli vidjeti i osjetiti u punom sjaju je kutiyattam – klasični ples, koji je ujedno i sanskrtski dramski prikaz, sinkretički tradicijski oblik glazbe, plesa, drame i religije stare 2000 godina koji se donedavno izvodio jedino u visokom društvu Indije. Lingvist iz Irana postavio je npr. pitanje o jezicima kao predmetu Konvencije osobito na primjeru nomadskih kultura i zajednica koje se sele iz jedne države u drugu – tko bi trebao predlagati njihovu baštinu za zaštitu? Dobio je vrlo određeni i nedvosmislen odgovor da jezici ne mogu biti predmet zaštite, iako se i u tekstu Konvencije na prvomu mjestu spominje “usmena tradicija i izražavanje, uključujući jezik koji je pokretač nematerijalne kulturne baštine”.

Konkretna iskustva i pitanja postavljali smo jedni drugima u neformalnim razgovorima i susretima pa gotovo da nije bilo primjera u kojemu nismo otkrili probleme. Ipak, Konvencijom za očuvanje nematerijalne kulturne baštine u globalnim razmjerima skrenula se pozornost na potrebu vrednovanja i poštivanja kulturne raznolikosti i bogatstva čovječanstva, pa time sigurno više nije u sjeni nego upravo dopunjava i razvija ideju o zaštiti raznolikosti kulturnih sadržaja i umjetničkih izraza s početka teksta čija je konvencija također ove godine krenula u provedbu.