Unija za Mediteran

O Mediteranu se najčešće govori kao “kolijevci Europe”, “mozaiku kultura”, “raskrižju triju velikih religija”. Za Fernanda Braudela Mediteran je “tisuću stvari odjednom, ne samo krajolik, već bezbrojni krajolici, ne samo more, već redoslijed mora, ne samo jedna civilizacija, već civilizacije nagomilane jedne na druge” (La Méditerranée, 1986.). Braudel ističe kontinuiranu razmjenu ljudi koja je omogućila, od antiknog doba, pojavu ljudskog jedinstva i kolektivne sudbine. Nekoć pojam komunikacije, trgovine, razmjene, Mediteran je doista doživio kolektivnu sudbinu – sudbinu marginalizacije, stalnih kriza i sukoba. “Regija dijaloga”, piše Predrag Matvejević, “postala je prostor konflikata, intenzivnih konfrontacija i napetosti koji je razdiru” (Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II).

Iz razvojne perspektive, Mediteran je danas periferija, ne samo Europske unije, već i balkanskih i arapskih zemalja koje ga dijele. Među njima gotovo nema komunikacije, te kada se govori o kulturnoj raznolikosti, ona se, kao što su pokazale rasprave u okviru izrade Svjetskog izvješća Unesca o kulturnoj raznolikosti, referira na kulture svake grupacije, ali ne i na njihove međusobne kontakte i interakciju. Treba li uopće reći da se kulturna raznolikost upravo afirmira komunikacijom, vezom između kultura? Svjestan ovog problema, Forum de Paris koji se ovih dana održava u Parizu (od 28. do 31. ožujka) posvetio se, među ostalim, temi Za zajedničku viziju kretanja ljudi na Mediteranu.

S procesima globalizacije jača regionalna suradnja i razmjena u svijetu. Regije se profiliraju kao snažni nositelji razvoja. Usprkos brojnim inicijativama i projektima, Mediteran kao regija ostaje na marginama, nekomunikativan i nerazvojan. Dovoljno je prisjetiti se brojnih planova i programa u cilju mediteranskog razvoja i suradnje, kao što su Povelje iz Atene i Marseillea, Deklaracija iz Barcelone, Akcijski plan za Mediteran, Plavi plan, deklaracije iz Napulja, Malte, Tunisa, te projekata kao što je osnivanje mediteranskih mreža – svi su oni projicirali budućnost Mediterana kao moderne multikulturne i komunikacijski povezane regije. Značajniji rezultati su izostali.

Još jedna inicijativa za Mediteran

Sredinom ožujka, točnije 13. i 14. ožujka 2008. na sastanku Europskog vijeća u Bruxellesu, donesena je izjava o Barcelonskom procesu: Unija za Mediteran. Europsko vijeće odobrilo je projekt Unije za Mediteran koja će obuhvatiti zemlje članice Europske unije i priobalne države Mediterana koje nisu članice EU-a. O modalitetima procesa raspravljat će se na summitu koji će se održati 13. srpnja 2008. u Parizu. Trinaest godina nade, oklijevanja i neuspjeha proteklo je od lansiranja Barcelonskog procesa i koncipiranja projekta približavanja dviju obala Mediterana 1995. pod imenom Euromed. Hoće li će u Barcelonskom procesu ova inicijativa značiti novu etapu? Zamisao je krenula od francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja, a od njegove prvotne ideje o Mediteranskoj uniji došlo se do kompromisa između 27 zemalja članica EU-a o Uniji za Mediteran. Međutim, od promjene naslova (koju su neki stručnjaci suptilno nazvali “semantičkim klizanjem”) daleko je važnije pitanje što to znači za Mediteran: hoće li se integrirati u Europsku uniju ili će se konstituirati kao samostalna moderna regija? Ili će se sve ponovo svesti na želje i vizije? Mediteranu je potrebna transformacija, što pretpostavlja i radikalne promjene u nastavku Barcelonskog procesa. Mathieu Collet ističe da se Unija za Mediteran ne bi smjela postaviti, nalik na toliko drugih inicijativa u prošlosti, kao projekt Europe za zemlje južne obale, već kao zajednički ravnopravni projekt svih partnera (Union pour la Méditerranée: o? en est-on?, 2008.). To će se postići, navodi Collet, izuzetnim naporom u ostvarivanju tolerancije, poštivanja i razumijevanja raznolikosti kultura, identiteta i standarda koji postoje na Mediteranu. Kako Unija za Mediteran ne bi ostala na razini samo još jedne inicijative, nužno je da mediteranske zemlje potiču novi interkulturni dijalog i komunikaciju, te komunikaciju s ostalim svijetom. Ukratko, novo razumijevanje međuovisnosti i interakcije na Mediteranu.

Hrvatska na Mediteranu

Na sastanku u Parizu u srpnju ove godine sudjelovat će četiri priobalne zemlje Jadranskog mora: Hrvatska, Bosna i Hercegovina Crna Gora i Albanija. Hrvatska pripada Mediteranu svojim geografskim položajem i kulturnim nasljeđem, svojom povijesti, otvorenosti i komunikativnosti svoje kulture. Hrvatska, međutim, dugo zanemaruje činjenicu da je mediteranska zemlja, njezina “mediteranska razvojna orijentacija” jednako je neuhvatljiva kao i prošlih dvadesetak godina, pa se tako uklapa u opći okvir marginalizacije Mediterana. Novije analize kulturne suradnje Hrvatske sa zemljama južne obale Mediterana pokazale su njihovu slabu zastupljenost. Kulturna komunikacija i suradnja sa zemljama južne obale i danas jedva postoji – možda je pulski kazališni INAT jedini donio i provodi strategiju suradnje s mediteranskim zemljama, Tunisom, Libijom, Egiptom...

Pitanje bi li mediteranska suradnja mogla biti model interkulturnog dijaloga, a interakcija različitih kultura predstavljati identitet Mediterana ostaje, usprkos svim inicijativama, i dalje otvoreno.