Predgovor koji je vođa Syrize napisao za knjigu Slavoja Žižeka i Srećka Horvata Was Will Europa? koja na ljeto izlazi kod izdavača Éditions Lignes (Francuska), Laika Verlag (Njemačka) i Algoritam (Hrvatska)
Od sredine devedesetih i tijekom skoro cijelog prvog desetljeća 21. stoljeća, Grčka je imala trend gospodarskog rasta. Glavna karakteristika tog rasta bila je ogromna i neoporezivana dobit u kojoj su uživali bogati te prezaduženost i povećanje nezaposlenosti siromašnih. Javni je novac pljačkan na mnogobrojne načine, a gospodarstvo je bilo ograničeno uglavnom na potrošnju uvozne robe iz bogatih europskih zemalja. Agencije za rejting smatrale su model “jeftinog novca, jeftine radne snage” modelom dinamičnog gospodarstva u nastajanju.
Začarani krug depresije
Sve se, međutim, promijenilo nakon krize 2008. godine. Banke su gubitke stvorene špekulacijama prebacile na države, a one su zauzvrat taj trošak prenijele na društvo. Pogrešan se model razvoja Grčke srušio i zemlja je, lišena mogućnosti posuđivanja, postala ovisnom o kreditima MMF-a i Europske banke. A oni su bili popraćeni iznimno teškim programom štednje.
Taj program, koji je grčka vlada prihvatila bez rasprave, sastoji se iz dva dijela: “stabilizacije” i “reforme”. Uvjeti programa predstavljeni su kao pozitivni, kako bi se prikrila ogromna socijalna destrukcija koju uzrokuju. Grčki program u dijelu “stabilizacije” nudi neizravno destruktivno oporezivanje, velike rezove javnih troškova, uništenje socijalne države, posebno zdravstva, obrazovanja i sektora socijalne sigurnosti, također i privatizaciju čak i osnovnih socijalnih dobara, poput vode i energije. Program se u dijelu “reformi” bavi pojednostavljenjem otpuštanja, ukidanjem kolektivnih ugovora i stvaranjem “posebnih ekonomskih zona” te općenito mnogim uredbama čija je svrha olakšanje kolonijalističkih ulaganja moćnih ekonomskih sila, a da pritom ne moraju ići daleko, npr. do Južnog Sudana. Ovo su samo neki od uvjeta koji se nalaze u “Memorandumu”, ugovoru koji je Grčka potpisala s MMF-om, Europskom unijom i Europskom središnjom bankom.
Te su mjere navodno trebale doprinijeti izlasku iz krize. Strogi “stabilizacijski” program vodio bi do proračunskih viškova, omogućavajući Grčkoj da prestane posuđivati i da istodobno otplati svoj dug. S druge strane, “reforme” bi povratile povjerenje tržišta, koje bi – vidjevši uništenu socijalnu državu i očajne, nezaštićene i nisko plaćene radnike na tržištu rada – požurilo uložiti sredstva. To bi dovelo do novoga “razvoja”, koji ne postoji nigdje, osim u “svetim knjigama” i najizopačenijim umovima globalnog neoliberalizma.
Pretpostavljalo se da će program biti vrlo učinkovit i brz te da će se Grčka uskoro vratiti “preporođena” putevima razvoja. No, tri godine nakon potpisivanja “Memoranduma”, situacija postaje sve gora. Gospodarstvo tone, poreze se, naravno, ne prikuplja, iz jednostavnog razloga što ih građani ne mogu platiti. Smanjenje potrošnje sada zadire u srž socijalne cjelovitosti, stvarajući uvjete humanitarne krize. Kako bismo to bolje pojasnili, govorimo o ljudima koji jedu smeće i spavaju na pločnicima, o umirovljenicima koji ne mogu kupiti kruh, o domaćinstvima bez električne energije, o bolesnicima koji ne mogu do lijekova i terapija. I sve ovo unutar eurozone.
Investitori, naravno, ne dolaze, s obzirom na to da mogućnost trenutnog stečaja ostaje otvorenom. I naravno, autori “Memoranduma” nakon svakog tragičnog neuspjeha nameću još više poreza i još više rezova. Grčko je gospodarstvo ušlo u začarani krug nekontrolirane depresije koji ne vodi nikamo, osim u potpunu katastrofu.
Talibani neoliberalizma
Grčki plan “spašavanja” (još jedan zgodan termin kojim se opisuje ova katastrofa) ignorira temeljno načelo. Gospodarstvo je poput krave. Ona jede travu i proizvodi mlijeko. Nezamislivo je oduzeti joj jednu četvrtinu trave i očekivati da će proizvesti četiri puta više mlijeka. Krava će jednostavno umrijeti. To isto danas se događa grčkom gospodarstvu.
Ljevica u Grčkoj uvidjela je od prvog trenutka da mjere štednje neće “izliječiti”, već produbiti krizu. Kada se netko utapa, potrebno mu je baciti pojas za spašavanje, a ne uteg. Sa svoje strane, talibani neoliberalizma još i danas tvrde da će se stanje popraviti. Oni lažu i znaju to dobro i sami, s iznimkom onih potpuno glupih. Ali to nije glupost i dogmatizam. Sami vodeći ljudi MMF-a nedavno su izjavili da postoji greška u osmišljavanju grčkog programa mjera štednje, koji je osuđen na propast, te da su posljedice recesije u potpunosti izvan kontrole. No program se nastavlja s besprimjerenom tvrdoglavošću i upornošću, a situacija postaje sve teža i teža. Zaključak je da se nešto drugo krije u pozadini svega ovoga.
Ustvari, ono što je u pozadini činjenica je da izlazak grčkog gospodarstva iz krize nije u interesu Europe i MMF-a. Mnogo važnije je ukloniti, kao najbolje rješenje samoga programa, ono što je u poratnoj Europi postalo poznato kao “socijalni ugovor”. Nije važno hoće li na kraju Grčka biti dovedena do bankrota i socijalnih problema. Ono što je važno jest da se sada u jednoj državi eurozone otvoreno raspravlja o uvođenju plaća na razini kineskih, ukidanju radničkih prava, ukidanju sustava osiguranja i socijalne države, potpunoj privatizaciji komunalnih poduzeća i javnih dobara. San izopačenih neoliberalnih umova, koji su nakon devedesetih naišli na nasilan otpor u europskim društvima, uz izgovor krize napokon postaje stvarnost.
Grčka je prva stepenica. Dužnička se kriza već proširila na druge zemlje južne Europe i prodire sve dublje u srce Europske unije. Grčka nam može poslužiti kao ogledni primjer. Svatko tko je izvrgnut spekulativnim napadima tržišta, ne preostaje ništa drugo nego da potpuno uništi ostatke socijalne države, kao što je učinila i Grčka. Slični memorandumi u Španjolskoj i Portugalu već uvode takve promjene. Ali ova se strategija u cijelosti otkrila “Europskim paktom za stabilnost”, koji Njemačka promiče za cijelu Uniju. Zemlje članice nisu više slobodne upravljati svojim financijama. Središnjim ustanovama EU-a je dozvoljena intervencija u proračune i nametanje teških fiskalnih mjera kako bi se smanjili deficiti. To snažno pogađa škole, vrtiće, sveučilišta, javne bolnice i socijalne programe. Ako ljudi koriste demokraciju kao obranu od štednje, kao što se nedavno dogodilo u Italiji, rezultat za demokraciju još je gori.
Ima alternative
Jasno ćemo reći. Generalizirani europski model nije stvoren kako bi se Grčka spasila, nego da bi se uništila. Europska je budućnost već isplanirana i predviđa sretne bankare i nesretna društva. Predviđa razvojni put u kojem će kapital biti jahač, a društva konj. To je ambiciozan plan, no on ne može daleko dospjeti. Razlog tome je što niti jedan projekt nikada nije protekao bez konsenzusa društava i garancija za najslabije. Izgleda da vodeće europske elite trenutno zaboravljaju tu činjenicu. Na njihovu žalost, susrest će se s njom prije nego što se nadaju.
Početak kraja postojećeg neoliberalnog kapitalizma, tj. najagresivnijeg kapitalizma s kojim se čovječanstvo ikada suočilo i koje dominira kroz posljednja dva desetljeća, već je počeo. Još od kraha Lehman Brothersa postoje dvije sukobljene strategije za izlazak iz krize, koje otvaraju dvije različite perspektive za svjetsko gospodarstvo. Prva strategija je financijska ekspanzija, s tiskanjem novog novca, nacionalizacijom banaka i povećanim oporezivanjem bogatih, a druga je štednja, s prijenosom duga banaka na javni državni dug, a odatle na srednje i niže slojeve društva koji su pretjerano oporezovani, samo kako bi bogati poreze mogli izbjeći. Europske su vođe odabrali drugi model, ali su prebrzo došli do mrtve točke i dodatnih problema. Ti su problemi doveli do povijesnog sukoba u Europi. Sukoba koji naizgled dobiva geografske dimenzije i oznake: sjever-jug, ali ispod površine je klasni sukob koji se odnosi na dvije sukobljene strategije za Europu. Jedna strategija brani potpunu dominaciju kapitala, bez uvjeta, bez načela, bez ikakvog plana sigurne socijalne kohezije i socijalne skrbi. Druga strategija brani europsku demokraciju i socijalne potrebe. Sukob je već započeo.
Postoji alternativno rješenje za krizu. To je zaštita europskih društava od spekulacija financijskog kapitala. To je emancipacija realnog gospodarstva od ograničenja profita. To je izlaz iz monetarizma i autoritativne fiskalne politike. To je novo planiranje razvoja s društvenom koristi kao glavnim kriterijem. To je novi proizvodni model, utemeljen na dostojanstvenom radu, na širenju javnih dobara i zaštiti okoliša. Taj pogled se uporno ostavlja izvan rasprava europskog vodstva. Preostaje narodima, europskim radnicima i “ogorčenim” pokretima da udare vlastiti pečat na povijesni razvoj i spriječe masovno pljačkanje i razaranje.
Iskustvo prethodnih godina dovodi do sljedećeg zaključka: postoji jedan moral u politici i jedan drugačiji u gospodarstvu. U godinama nakon 1989., moral ekonomije je u potpunosti prevladavao nad etikom politike i demokracije. Ono što je išlo u korist dvije, pet ili deset snažnih financijskih institucija, smatrano je legitimnim pa makar bilo protivno temeljnim humanitarnim načelima. Danas je naš zadatak da povratimo dominaciju političkih i socijalnih moralnih vrijednosti, nasuprot logici profita.
Borba otpora
Kako ćemo u tome uspjeti? Dinamikom društvenih borbi. I, prije svega, razbijajući jednom zauvijek oklop društvene apatije na kojoj je utemeljena gradnja Europe nakon 1989. Upravo je aktivno uključivanje masa u politiku ono od čega strahuju vladajuće elite u Europi i u svijetu. Baš zato to treba omogućiti.
Plan snažnijeg gospodarskog ciklusa je jasan. Formulirajmo drugačiji politički i socijalni projekt. I obranimo ga svim sredstvima na središnjoj i lokalnoj razini. Krenimo od svojih radnih mjesta, sveučilišta, susjedstva pa sve do koordinirane zajedničke akcije u svim europskim zemljama. To je borba otpora koja će rezultirati pobjedom ukoliko bude vodila do zajedničkog alternativnog programa za Europu. Današnji sukob nije onaj između deficita i suficita zemalja niti između discipliniranih i nemirnih naroda. Današnji sukob je onaj između europskih socijalnih interesa i potrebe kapitala za kontinuiranom profitabilnošću.
Obranimo socijalne interese. Inače će naša budućnost i budućnost naše djece biti nesigurna i mračna, nešto što u posljednjim desetljećima nismo mogli ni zamisliti. Razvojni model utemeljen na “slobodi tržišta” sada je bankrotirao. U ovim trenucima dominantne snage napadaju društvo, njegovo jedinstvo i sve one povlastice za koje se uspjelo izboriti. To je ono što se događa u Grčkoj, i to je plan za cijelu Europu. Krenimo stoga u obranu svim sredstvima. I pokrenimo društveni otpor koji eruptira i trajno širi osjećaj solidarnosti i jedinstvene strategije za narode Europe.
Budućnost ne pripada neoliberalizmu, bankarima i nekolicini moćnih multinacionalnih tvrtki. Budućnost pripada narodima i društvima. Vrijeme je da se otvori put demokratskoj, socijalnoj i slobodnoj Europi. Jer to je jedino održivo, realno i izvedivo rješenje za izlaz iz sadašnje krize.
Grčka, ožujak 2013