Egotrip - Upišaj se na srednju školu

Moj sinko Janko ne pripada toj kasti SVEPETAŠA, a valja samo prolistati knjižicu Upis u srednju školu jebenog ministarstva za sve i svašta (od atomske fizike i arheologije, preko školskog podvornika i dvorane za fiskulturu, do skijanja i kuglanja), i još jebenijeg instituta iliti zavoda za nezapošljavanje, vidjet kakve se prosječne ocjene traže za pojedina učilišta, te reći poput pok. sportskog spikera Mladena Delića: “Ljudi moji! Ma jel to moguće”!?

UMJETNICI TAMNOG SJAJA, to jest ostanjki te izuzetne poluizumrle sorte homo sapiensa, kojoj mislim pripadam (iako bi stari rakijaš i Dravaš nastavnik Auer Boltek reko: “Misliti je drek znati”!), toliko su ludi i otkačeni da njihovo CRNO ZRAČENJE isprepada i morske ježeve i ježevice, pak, kada sam onomad u svibnju, prije toplotnog udara ulazio u ledenicu, pred mojim stopalima pobjegoše glavom bez obzira (makar bi mi navek polupijan nastavnik “prirode i društva” A. B. nabil koksaru u glavu i rekel: “Glavurdu imaš ti, si je sad osjetil? A glavicu ima kopneni jež, ne morski”.). Kako sam se kretao iz plićaka ka dubljoj vodi, za mnom je ostajala bijela staza usred crnine koju su pravili ježeki i ježine (potonji je izraz za one pune, mljac, mljac... ukusne svježe ikre), a poslije kupanja bacio sam pogled na to mjesto, i vid bogati, riknuti Ljubičiću(!) nestalo je bilog puta, ispod plavozelenog mora ponovno se sve zacrnilo! Vidbogati, pokojni češnjak – pisac mi ne vjeruje, javi mi se s tek instaliranog Skipića (neki možda ne znaju... mr. Skipy omogućava vam razgovor s nekim preko kompjutera, a možete istomahno i pisati – kak je stari to skužio, pojma nemam!?!): “Opet lažeš beno propala, sebeljubiva, od Boga do zla boga loše dizajnirana”! Približim se mikrofonu štono stoji između gospode Kompa i Printera: “Stari pedofilu, nemoj da povampirim i ispijem ti onih 2 deci krvi što ti je ostalo poslije smrti. Odleti u Korčulu i pitaj Mikeca, prvog časnika mojeg brodića Šešule. E, on će ti posvjedočiti – ta čekajući me na obali s ručnikom mislio je da sanja, kao i onda kada sam hodao po vodi! I nemoj ga duše uplašiti, učini to razborito. Miko je ovoga puta, kao skoro uvijek (osim kad mu, rijetko, Vrag pohobla daske) bio super prema meni... čak je donio i ružu u čaši, te je stavio na stolić koji donesem iz konobe uz Klupicu do mora. Uostalom, makar je to tebi čas posla, nejdi doli, može ti Komp pokazati snimku gdje koračam morem. Nije to nikakva magija, već jedna od moći nas tamnosjajećih artista”.

Inflacija petica

“Ti i tvoja šenuta kanta mislite mene prevarit!? Prodat mi neke VIRTUALNE MONTAŽE, kao da sam ja od jučer mrtvac. Tvoj se prijatelj nije još rodio kada sam ja umro...” – ljuto odvrati (ne)pisac. Nanovo priđem skroz mikrofončeku i reknem svoju staru uzrečicu: “Čuj, imaš sreću kaj nisam štemer; već sam te jednom za života skoro zašoral, kada mi mjesecima nisi vraćao akumulator od fleša, ali sad bum to nadoknadil, opet sam sa žifcima na Vi i biž ča dok nisam do kraja popizdija”!!! Međutim, ne da se olako otjerati Branko-posranko: “Što cmizdriš mazo mamina, šta tebi manjka u životu, imaš sve! Dobru i lijepu ženu, kakvu nisi zaslužio svojim alkoholičarskim ispadima, divnog dječaka koji će sada upisati neku srednju školu...” AJOJ-JOJ!!! Na te ga riječi beskrajnom snagom duhovne energije, one koje posjeduju samo artisti-crnisti istjeram iz Kompa, sobe, Zagreba i obližnje županije (tko zna kuda, kamo, gdje? ... jel doli na Korkyru ili Gori kamo spada), jerbo me ništa tako ne pogađa u sridu mozga, srca, bubrega i drugih osjetljivih organa poput primjerice duše, kao problem sinka mi Janka – UPIŠAJ SE NA SREDNJU ŠKOLU!!! Ovo što se u nas događa valjda ne postoji niti u jednoj iole civiliziranoj državi u našoj galaksiji, a ni u ostalih par milijuna, il koliko već ima... spiralnih zvjezdanih skupina. Neviđena INFLACIJA PETICA koje uče i učice dijele djeci poput jeftinih bombona, preplavila je školske podrume, negdje došla i do prizemlja, te dok su se nekada ljudi odnosili prema odlikašima “digna cum reverentia” (s dostojnim poštovanjem), danas ih uzimaju kao potrošnu robu ne vrjedniju od krede ili spužve za brisanje table. Valjda se sjećaju oni stariji koliko se krvarilo za ocjenu pet, pa čak i za “vrlo dobar” bio je požar na stolcu, nu danaska, kao otac (doduše kakav-takav, al ne baš i nikakav) suočen s dotikavljenom problematikom, dobivam neurotične napadaje, bjesnim, šakom udaram u zid namjesto u njuške hrvatskih “prosvjetitelja”, ondak upadam, bez obzira na velike doze najjačeg antidepresiva (Meprobamat Pliva) u tupa i tjeskobna stanja... i kaj da dalje pričam, nastavil bum monolog kod veleštovanog Prim. dr. sci. Ljubomira Radovančevića, kome kadikad odem kada uistinu više NE MOGU izdržati teret NEMOG SVIJETA, težinu nemjerljivu brutoregistarskim tonama.

Ma, jel to moguće?!

Ali, što me briga(?) pomislit će neki dobronamjerni čitatelj, ne znajući suštinu muke po ocjenjivanju & upisivanju u srednjoškolske klupe i stolice. Odgovor je – moj sinko Janko ne pripada toj kasti SVEPETAŠA, a valja samo prolistati knjižicu Upis u srednju školu jebenog ministarstva za sve i svašta (od atomske fizike i arheologije, preko školskog podvornika i dvorane za fiskulturu, do skijanja i kuglanja), i još jebenijeg instituta iliti zavoda za nezapošljavanje, vidjet kakve se prosječne ocjene traže za pojedina učilišta, te reći poput pok. sportskog spikera Mladena Delića: “Ljudi moji! Ma jel to moguće”!? Tako sam Ja ofca po pitanju školarenja kazao Janku, vidjevši prosjek koji se traži za posljednja dva razreda osnovnjaka u nekim šulicama, posebno u nekada bezvrijednim gimnazijama... nenumerirana Gimnazija Zagreb, Bogu iza leđa, Avenija Dubrovnik – 4,99(!); III. gimnazija, Kušlanova, smeće od škole u koju sam se upisao u Jankovim godinama (samo zato jer je tamo otišla suknjica iz 8.b za kojom sam uzdisao) – 4,98; a II. gimnazija u Križanićevoj, kamo se uputila većina šul-kolega i frendova, kao i matematička na Jordanovcu u koju je ošo najbolji mi prijatelj još iz vrtića Damir Šokčević (danas fizičar, dr.) iziskuju čistih – 5,00!!! I pitam Ja sina: “Tko će popuniti te škole”? Što se boji sa svojih oko – 4,00... biti će mjesta i za njega, naknadno će te škole biti sretne ako ispune učionice, te dodam kako nitko, niti najgore štreberice iz mog razreda, pa ni već tada matematikom i fizikom udaren u bulju Šokac... ne bi prošao taj kriterij 5,00!

Janko uzme olovku i papir, pa mi, šokiranom gluhonji pišući objasni (jer pod stresom nisam u stanju čitati ručno pismo)... prvo broj 22, rukama napravi krug... AHA, počinjem shvaćati: “Toliko vas ima u razredu”? Potvrdno mi kimne i nastavi ciframa i riječima... 8 cura, 6 dečki uz pokaz dlana sa svim prstima, pa palcem i kažiprstom oblikuje nulu. “Kaj – padam na pod i zbrajam – tak puno njih ima tu vražju neophodnu kombinaciju 5,00”!? Spet zaurlam (iako sam gluh govorim sasvim “normalno”, samo uzbuđen vičem)... poput Delića kada su primjerice Zambata ili Jerković sa 5,00 metara promašili prazan gol: “Nije moguće”! Nu, sjetim se da sinac Janac nikada ne laže (hvala Bogu nije na prvi dio svog prezimena – Jerman, nego na drugi – Švertasek)... “Oprosti Jani starom bedaku, znaš, u moje je doba izgleda sve bilo drugačije, gledao se samo opći uspjeh zadnje godine, s peticom si bio 100% siguran da ćeš ući u koju god školu hoćeš, s četvorkom u 90%, a i s trojkom nije bilo velike frke. Evo ti primjer jednog mog kolege, nekad “Oštrog pjesnika”; od prvog do osmog razreda pučke škole prolazio je sa ocjenom 3, to baš ni onda nije bilo “hoch”, međutim, u gimnaziji mu je konstantna trica već nešto bolje kotirala, a sa njome je nastavio i na faksu... auu, to je već nešto značilo”!

CD Šešulani u Zagrebu

YES! Sve je to meni nešto jako smrdljivo, kao u sudstvu i zdravstvu... i posvuda (ma gdje ne!)... govna su izgleda i u školstvu, ili sam ja crnosjajeći umjetnik skrenuo pošavši stopama mladog (jedino “pravog”) Krleže, pa od naslova kojeg sam počeo provoditi MOJ OBRAČUN SA SVIMA, tranzitirao ka onom NA RUBU PAMETI. Ajme, ne bi bilo začudno! Herr Kompmann se nešto gadno naljutio na mene, pa otkazao poslušnost sve dok ga nije Faktor junior učas sredio jednim virtualnim krošeom. Tada me tek prestao terorizirati s znakom upozorenja – žutim trokutićem i uskličnikom u njemu, uz natpis Error, te izvodio naredbe za uključivanje u mrežu, pretrage webova, primanje i slanje mejlova... no evo opet neće o tome ni čuti! Štrajka kurvinska kanta, mota me oko plota i štogod Ja pokušao (neuk elektronici), on me i dalje tError(izira), al nebu dugo (mamicu mu nabijem(!) rekli bi beogradski arteri); kada ću imati u sebi (pr)ocjenu 5,00 promila, nokautirat ću ga i srediti bolje od Petra... pa će me vratiti na net i u (što mi najviše fali) Šešula Chat, među moje Šešulane. Za sada se tješim nedavno pristiglom pošiljkom iz DojčeRAJA, koju mi je poslao Krunoslav Stipešević – Stipe & Krunček, s dva CeDeića naziva Šešulani u Zagrebu (diashow part. 1 i 2), uživajući u 180 fotografija snimljenih 27., 28., i 29. svibnja, kada smo se svi (osim zaposlene Nike, i nezaposlenog Mikeca) našli u živo, po prvi puta van brodice i Korčule. A sve poradi projekta Ivana Faktora: Kangaroo Court, u kome rekonstruira kadar iz filma Fritza Langa M – Eine Stadt sucht einen Mörder (1931.), prema fotografiji sa filmskoga seta. Za tu prigodu trebao je Fak preko 170 ljudi, koji (u filmu) predstavljaju nelegalno sudovanje pripadnika “podzemlja” serijskom ubojici djevojčica. “U pripremi scene sudjelovati će kazališni i filmski radnici (scenografija, kostimografija, šminka, koreografija), a u sceni će sudjelovati statisti i osobe koje bih osobno pozvao da sudjeluju u rekonstrukciji kadra”... naveo je umjetnik u prijedlogu za ZG-Salon, koji je eto prihvaćen. Ajme, u lično pozvane uključio je i Šešulane, s kojima naravno mora biti i kapo broda! A to je moje veliko Ja koje mrzi masovne scene i statiranja još iz mladih dana, dok je još bilo malo i radilo to poradi love... no prijatelju ne mogu reći NEĆU... i napokon, nije to statiranje za neki glupi komercijalni koprodukcijski film... i još napokonije, naći će se moji četeri... mnogi poznati iz recentnog artističkog miljea... bilo bu zabavno! Na koncu tako je i bilo, no trebalo je prebroditi (to ni Šešula ne bi mogla) tijekom snimanja ogromne valove znoja, buru živaca zamalo najjačih olujnih udara od skoro 12 bofora, tako da sam pod kraj već prokleo dan kada sam pristao na tu plovidbu pod komandom Ivana Groznog...  ali kada smo pristali u luku i ko pravi mornari u prvoj birtiji navalili na cugu, Grozni postane ponovno Dobrica, ter mu zahvaljujem na rijetkim satima kada izvučem iz  zadnje ladice zagubljenu parolu: MOJ SVIJET!!!

Virtualna družidba

Drugi dan natuknica bi još jača; birtija Potepuh, Dolac, susret s Tomom Gotovcem, fotografiranje autoklipsom (Fak, Tom, Stipe i ja) na čuđenje kumica i plac-mahera, u nas na terasici “simpozij” Šešulana uz piće i iće, pjesmu i šalu... sve dok društvo kasno popodne ne ode – svatko ka svojem kompjuteru.

(E, da; da je Komp bio tada bezobrazan kao sada! Sigurno sam bio jako blizu maliganskoj čistoj petici (oko 4,8) i sredio bi ga u prvoj minuti prve runde!). E, da; da se učetamo odmah i dalje provodimo VIRTUALNU DRUŽIDBU! A ondje ko pravi frendeki i frendekice, uz zafrkanciju pripovijedamo i o onome što nas muči, a mene trenutno više od svih bolesti grize Jankova tema: UPIŠAJ SE NA SREDNJU ŠKOLU, toliko mnogo da noću tj. ujutro u 3h objavljujem na našem Chatu kako polako VAMPirim, te da ću i Ja jednom piti krv gospođici Prosvjeti, kao što ona sada ždere ostatke ostataka mojih živaca. Krunček zaključi kako je to dobra tema za njegov novi FILATELISTIČKI OPUS i pošalje mi time inspiriranu marku, koja će se uskoro moći kupiti na svim kioscima.