Nova zbirka osječkoga pjesnika i slikara ne napušta uvjerenje da i čitatelj treba uživati, a ne biti varana strana koja pojma nema što mu se pred očima zbiva
U najnovijoj, dvojezičnoj, hrvatsko-mađarskoj zbirci pod tautološkim i autoreferencijalnim naslovom Zbirka pjesama pjesnik i slikar Anđelko Mrkonjić navodi: “Oštar sam kao krug. A nježan kao trokut”. Za prigodu ovoga predstavljanja mogli bismo parafrazirati taj “autoportretni” navod i reći da je Mrkonjić oštar kao pjesnik, a nježan kao teoretičar. Oštar u smislu strogosti prema kvalitativnoj izbrušenosti vlastitoga pjesničkoga izraza, a nježan ne toliko u smislu rafinirane fluidnosti u premreženim poljima interdisciplinarno sve kompleksnijih teorija, nego u smislu komunikacijske obazrivosti prema potencijalnome čitatelju.
Inzistirajući na polemičkom odmaku prema jednome dijelu suvremenoga hrvatskoga pjesništva, onome koji nerijetko grubo upisuje teorijski diskurs u “nježno” tijelo poezije do stupnja solipsističke jednostranosti i logoreičnoga autizma, Mrkonjić se ne miri s načinom na koji su neki naši pjesnički krugovi onu glasovitu izreku da je “nakon Auschwitza nemoguće pisati poeziju” preradili u geslo da je u postmodernoj klimi nemoguće pisati i čitati stihove bez apsolviranja poststrukturalističke teorije. Prema tom kriteriju, sve što hrli u elitni prostor pjesništva bez preduvjeta navedene teorijske obuke biva percipirano, recimo, kao podlijeganje dopadljivosti estradnoga tipa, prostituiranje sa širim krugom, vulgarnijim slojem malograđanski pretencioznog čitateljstva i kao diskvalificirajući znak neukog vjerovanja u jednoznačan i transparentan, neiskvaren odnos jezika i zbilje. U Mrkonjićevu je pak habitusu da se ni u dobi kada tijelo već kreće put polagane izdaje ne odriče strategija zavođenja: njegova rečenica još uvijek ima za cilj tangirati čitateljsku dušu, a ne prepričavati ili prepjevavati gradivo. Ona još uvijek ima ambiciju brusiti se u opipljivu emociju, mobilizirati poetske resurse u efekt ushita ili barem postići naprosto lijep srok sintaksom, melodičnim zvukom, mjestimično začudnijim leksikom i evokacijom antologijskih mjesta kanona, ne skidajući se s erogenih zona jezika i ne napuštajući uvjerenje da u tom ljubavnom trokutu i čitatelj treba uživati, a ne biti varana strana koja pojma nema što mu se pred očima zbiva.
Utopija sretnih slučajnosti Uz policu knjiga uz koju je ova zbirka pisana i iz kojih slojevito citira, Mrkonjićevo autorstvo u palimpsest upisuje, podmeće i svoje tijelo, egzistencijalno iskustvo, prokrvljujući knjiško, vođeno stavom da se život i umjetnost moraju međusobno oplemenjivati međusobnim prepisivanjem, budući besmislenima ukoliko se prepuste zasebnim kolosjecima. Naposljetku, upravo je zato na naslovnici ove zbirke stilizirana makroslika fragmenta ljudske kože, temeljnoga teksta, kojemu su slijedeće stranice epidermalni slojevi.
Ipak, Mrkonjić zna da je ideal potpunoga razumijevanja, ma koliko pomno bio dijalog modeliran, utopija sretnih slučajnosti, kao što i razumije da su san pjesničkoga ispunjavanja čitateljske duše i autorska iluzija o suverenitetu nad jezikom anakrona, odavno temeljito dekonstruirana i deromantizirana naivnost, da su to rizične i nerijetko gorke prakse koje pristajemo provoditi širom zatvorenih očiju, dok ogoljelost navedenih mehanizama zakrivamo maglom retoričkih manipulacija i opsjenjujemo ih zasljepljujuće bljeskajući zrcalom estetskoga. Svjestan dubioza i ponora otvorenih postmodernom skepsom, zahvaćan virovima refleksivnosti nad kojima se klimaju konstitutivnosti i institucionalnosti stvaralaštva i jezika, sluteći da je u fundamentu ove rabote ontološki samo praznina, tek prošarana avanturom labirintskoga krčenja tjeskobe, Mrkonjić sustavno destabilizira status svojih iskaza, bilo da ih zasjenjuje melankolijom ili ironijom, bilo da ih dvosmisleno opovrgava dijalektičnom ili polemičnom nadgradnjom, prokazivanjem nultog stupnja jezičnih i pjesničkih trikova koloniziranja svijeta i iskustva, višekratno ponavljajući, primjerice, eksplicitno “dobro je što nisam pjesnik”. Stoga će čitatelja iz prvog ciklusa ove zbirke, ciklusa u kojem se čitatelja uljuljkava na sigurnom terenu prepoznatljive naracije i estetike pjesme u prozi dodatno zavarati i provođenjem kroz drugi ciklus, u kojem autor u začudne srazove sparuje pjesnički i administrativni stil, da bi nadalje čitatelja navodio na već zahtjevniji i ambiciozniji koncept, intelektualno složeniji, sugerirajući mu da je estetika kojom oni prohodi u avanturi ove zbirke bogata katedrala postupaka sa širokim dijapazonom kulturnih referenci, upisanih ne u svrhu samodopadne erudicije, nego radi dobivanja mogućih odgovora na seansi koju postmodernist, lišen veze s onostranom dubinom i puninom postojanja, vodi s dušama kulture.
I u ranijim je zbirkama Mrkonjić demonstrirao sklonost temeljitoj, minucioznoj konceptualizaciji, čvrsto uvezujući svaki dio, djelić, motiv, referencu u ukomponirano reflektiranje, potvrđivanje i osnaživanje konceptualnoga narativa kao armature u svrhu kompaktne cjelovitosti zbirke. Skrbeći o funkcionalnosti svakog kutka tog ukoričenog univerzuma, Mrkonjić strukturom zbirke ne dopušta proizvoljan odnos među dijelovima cjeline i prepuštanje autonomnom generiranju značenja, nego strogo kontroliranim ustrojem ciklusa ciljano uspostavlja implicitne dijaloške relacije u mrežu kojom cirkuliraju i iz koje se izrađaju, generirano oplođuju osnovne ideje i premise zbirke. Na čitatelju je da se penje po toj spirali proizvodnje sadržaja i otkriva kako ovaj autor zapravo prerasta ranije spomenutu komunikacijsku dopadljivost, šarmantnost, kozeriju i destabilizira zavodljivu homogenost onoga narativa koji je na površini verbaliziranoga. Naposljetku, na čitatelju je da kroz intertekstualne reference otkrije kako je estetska punina ove zbirke tek nostalgizirana estetika, posvetno preispisivanje i slijeđenje proizvodnje iz doba kada je postizanje aure još uvijek bilo moguće, a zanosi heretika i sanjara neiscrpni i zarazni. Aktualan komentar i nužna fusnota tom reproduciranju, posve u duhu postmoderne, jest Mrkonjićevo estetsko i poetičko zaokruživanje, ali s “repićem”. “Repić” je u ovoj zbirci, otkrit će se na kraju, dodan autorskoj varijaciji/posveti kultnim Slamnigovim Kvadratima tuge, “repić” je zapravo upitnik koji autor dopisuje Slamnigovim vizualno monolitnim Kvadratima kao simboličku intervenciju na mjestu koje ima čvrstinu neupitne nedodirljivosti monumenta.
Ka goloj vizualnosti Za Mrkonjića, upitnik ili “repić” je reprezentativna ikona 21. stoljeća, u temelju današnjeg mnoštva slika. Upitnik je u ovoj zbirci znak nad znakovima, realiziran kroz repertoarni spektar množećih propitivanja kroz prakse relativizacije, dvosmislenosti, ironije, skepse, negacije, poricanja, ekvilibriranja između naizgled fiksiranoga i definiranoga, osciliranja između pozicija koje bi svojim okoštavanjem u statično umrtvile dijalošku dinamiku i eros teksta, a problematizirano prividno konačnim i odgovorljivim. Postoje dva ili tri ključna upitnika od mnoštva oni kojima je ova zbirka prošarana. upitnik broj jedan, ujedno i “repić” svake današnje umjetničke ili stvaralačke geste, jest pitanje što i kako umjetnost danas može djelatno reći i postići, nakon svega napisanoga, istraživanoga i prikazanoga, a posebice nakon postmoderne svijesti o mnogobrojnim slijepim hodnicima u labirintu povijesti. Zato Mrkonjić postmoderno ne vjeruje u radikalnost novoga, nego se intertekstualno oslanja na nove, autorski otkrivene erogene zone staroga, ne previđajući da je bezidejni postmoderni autor, bezidejni u smislu teleološkog navigiranja po pučini odjednom bezosmišljene, ispražnjene povijesti, samo tužna jeka prethodnika.
U postmodernom vakuumu drugi je Mrkonjićev upitnik “repić” identiteta, potencijalna bova ranije spomenute pučine. Jer svi znamo kao izrasta pitanje identiteta u praksama i raspravama postmoderniteta. U ciklusu Odsutna prisutnost i obrnuto, tekstualnom izvedbom i konceptualnom organizacijom citirajući slavni intervju Dalibora Martinisa sa samim sobom, Mrkonjić preko svojih adolescentskih stihova ispisuje nove pjesme. I dok će čitatelju u tom ciklusu vjerojatno biti intrigantno voajerski između redaka današnje autorove proizvodnje prozirati “porod od tmine”, tim više što su Mrkonjićevi rani jadi objavljeni kao dokumentaran preslik tadašnje poezije u rukopisu, a ne tiskarskim slogom, a uz to i popraćeni tragovima procesualnosti stvaralaštva u smislu križanja, prepravljanja, bilješki uz marginu, itd., samom autoru je to vrlo važan intiman dijalog otkrivanja i uspostavljanja samoga sebe: iščitava li se iz tog palimpsesta kakafonija dvaju stranaca ili ipak nije riječ o samootuđenosti, nego samo o nužnoj raspolućenosti jednoga subjekta uslijed diktata temporalnosti. I za moguću utjehu, možda krajnje utopijsku: postoje li doticaji ranih i današnjih radova zbog kojih bi bilo moguće uspostaviti iluziju o nekakvoj koherenciji, fikciju koja bi se dala narativizirati u identitet? Pada li, ruši li se identitet ili se potvrđuje na ovom pokušaju montiranja?
Naposljetku, Mrkonjić propituje identitet onih medija kroz koje se autorski realizira. Oduvijek u slalomu između dvaju afiniteta, književnoga i likovnoga, Mrkonjić ih kroz cijeli svoj opus ukrštava radi propitivanja identiteta jednoga Drugim. U raspravi s objavom iconic turna i novodobnom prevlašću slike do stupnja kada se konstatira da je današnja definicija pismenosti prije svega vizualna pismenost, Mrkonjić čita/gleda tekst s pozicija tako proglašene perspektive. Dok je u ranijim zbirkama doticaj i premreženost vizualnoga i tekstualnoga potencirao podcrtavanjem ikonično institucionaliziranih formi vizualnoga organiziranja tekstualnoga materijala – u ovoj zbirci se, tragom Prekrižene pjesme od četrnaest stihova Borbena Vladovića i ostalih “ekstrema” vizualnoga pjesništva, odlučuje na razvojni put od radikalnoga transformiranja teksta ka goloj vizualnosti. Počev, u prvom ciklusu, s izrazito verbalnim prijenosom značenja, označenih pismom, do kraja zbirke autor potpuno ispražnjuje tekst, ostavljajući “figuru teksta” bez jezičnoga znaka, zadržavajući samo ilustrativnu skicu, obris. Prepoznavajući iz te kompozicije otisak pjesničkoga teksta, sada svedenoga samo na vizualni ostatak identitetne prepoznatljivosti, još uvijek smo navedeni da, gledajući pjesmu, pokušavamo je čitati – kao što smo i mađarsku polovicu tekstualnoga, ukoliko nam je taj jezik nepoznat, prinuđeni samo promatrati.