Upomoć, još jedan američki razvaljeni pisac

Jedan od tržišno najisplativijih književnih mitova posljednjih desetljeća svakako je američki razvaljeni pisac, baja s pljugom u kutu usana, cooler od kamena, sa srcem od pudinga. Redovito je riječ o beskrajno osjetljivom frajeru; kad zguli tvrdi kostimić u kojemu nastupa po lokalima, pred čitateljem se, preobrazbe li, nađe biće čije je srce od želatine: kao oni bomboni koje možeš kupiti na kirvaju, a pravi ih se u jarkim bojama. Dosta je pojesti jedan i riskirati šećernu bolest. Okrutni svijete, vrišti iz knjiga američkih razvaljenih pisaca, fali mi još samo malo da zgrabim nirvanu zubima, a onda me više nećete vidjeti! Dok čekamo da nestane posljednji američki razvaljeni pisac, nekako s proljeća, iz sezone u sezonu, pojavi se prijevod pokojeg od njih. Kao i u životu, tako se i u ovom njegovu segmentu razvaljeni tip pojavljuje na kraju balade. Redovito u pidžami. Krmeljav, zgužvan i umoran.

Moje govno u tvojoj vazi

Denis Johnson ima biografiju od koje se bez problema može smotati joint za trip po svijetu američkih razvaljenih pisaca. Žena ga je ostavljala pa mu se vraćala, pio je pa se drogirao (ili obrnuto), pisao je na ulici te u gostioni, pisao je, ukratko, svojom kožom, a priče nisu “izmišljene” nego su “prave”. Potražite li o njemu bilo koji podatak na netu, storija počinje tim prvoboračkim srcedrapateljnim momentima, čiji je marketinški potencijal neupitan, a proćućeno, tankoćutno čitanje nešto što se podrazumijeva samo po sebi. Jer mi smo tako nekonvencionalni. I bolje vam je biti kuš. Budući da razvaljeni pisci imaju udruge poduprte s lijeve i desne strane (nelojalnim koalicijama) između domaćih razvaljenih pisaca i domaćih alt.rockera, o urednicima jednih i drugih da se ne govori. Jer knjiga je... mislim i ako nije... kuiš ono... remek djelo... jer ga je... žišku... ono... napisao na streetu čovječe... na speedu.... u bedu...

Kako je nedavno na tv-u bila Neretva, teško se othrvati dojmu da je baš tamo, u nekoj od masovki, mjesto ovom junaku. No taj vam prefriganac ne bi imao puškomitraljez kojim bi skidao štuke s neba, nego bi se klatio u dnu kadra i pjevao Marjane, Marjane ili neki drugi sličan hit. Ali mi takvog partizana nismo imali. Zato su ga imali Slovenci. Vitomil Zupan. To je točka razvaljenosti do koje se na ovim prostorima najdalje (najdublje, kako god hoćete) stiglo. Opsesivno sklon držanju ravnoteže između cuganja i fukanja, čitanja i tuče, Zupan, bivši sportaš, boksač koji je ubio čovjeka u ringu, a bogme i izvan njega, eminentni je primjer balkanskog razvaljenog pisca, što je u njegovu slučaju ok, bili su vršnjaci on i američki razvaljeni pisci, znani pod kodnim imenom bitnici ili “serači u vazu”. Pozoveš li kojeg od njih, naime, u goste, ili ga slučajno sretneš na ulici, posrat će ti se u vazu, na ovaj ili onaj način. Ali nek’ ide k vragu vaza, ima ih, stvar je u tome što za ove razbarušene geste frajeri traže spomenicu.

Isusov sin dolazi iz takve socijalno teško podnošljive grupacije. I on stiže bijesan od nekog nepreboljenog romantizma, s košuljom raskopčanom do pupka. Gdje garant ima neku tetoviranu cajku. Od koje se još nije oporavio. I – diktira, krvavih očiju. To i nije pisanje u pravom smislu, nego – izvikivanje. Za male nelogičnosti u tekstu smekšani će mamini sinovi već naći opravdanje – nadrealističke, halucinatorne – nije se jednom kakalo u povijesti književnosti. Kao svi derači pod tuđim prozorima, on za svoje ponašanje traži priznanje. To nije obično treštanje, nego bunt. To je remek-djelo od treštanja. Moje govno u tvojoj vazi – to je primijenjena umjetnost. A kada mu istu tu umjetnost virtuozno primijeniš na glavi – onda si bedevija koja nema razumijevanja za nadrealističke finese u stilu, kako života tako i pisanja. Simpatična knjiga. S gardom. Ili se čovjek jednostavno zna nasloniti na šank za kojim besplatna, nezaslužena pića stižu već desetljećima. Teško je to danas znati, jer je – petak.

Pokoja rečenica iz koje viri pjesnik

Bilo kako bilo, Isusov sin unatoč svemu rečenom nije posve odbojan komad uzorka protorebelijanske američke kratkopričačke literature: ima tu svega, naime. Prednost imaju oni koji su otkinuli svojedobno na Wendersa, a i inače se furaju na anđele, pa možda pomisle da ovdje imaju posla s jednim palim, a ne s majmunom koji se napio. Unatoč jam session feelnigu većeg dijela zbirke, protiv kojeg se nema ništa, naravno, Johnson povremeno zavuče pokoju rečenicu iz koje viri pjesnik – što on inicijalno i jest, status mu je na tom teritoriju također mitskih dimenzija. Problem je što nitko tko pripada ovom narativno/životnom prosedeu ne može biti ono što se za njega priča da jest: najbolje čuvana tajna američke literature; ako se o ičemu posljednjih desetljeća nemilice piše, onda su to upravo takvi frajeri poput njega. Koji kad se god pojave povod su da u očaju konstatiramo kako svi skupa bolujemo od neizlječivog oblika carveritisa, opake boljke koja hara ovim prostorima od kraja osamdesetih. Tajna i dalje ostaje npr. Thomas Pynchon, a objavljivanje Johnsona tek je nešto malo više od popunjavanja popisa spisatelja čiji životni gard godi našim budalaštinama.