Upute za svjetlovno-zvukovni festival

S vremenske distance od gotovo dva tjedna pogled na prvo izdanje međunarodnog festivala eksperimentalnog filma 25 FPS izgleda bolje no što se bilo tko nadao. Uključujući organizatore. Pet dana pristojno ispunjene kino dvorane Studentskog Centra, niz zanimljivih i pamtljivih filmova, retrospektive i predavanja koja su također redovito pronalazila publiku govore dovoljno sami za sebe. Eksperimentalni film je zahtjevna forma, od prosječnog se gledatelja očekuje u jednakim omjerima barem elementarno predznanje, otvorenost novim izričajima, ali i ustrajnost. Uz navedeno, za skupni najzagriženijih koji nisu propustili niti jednu projekciju (a i takvih je podosta bilo) potrebna je i dobra mjera festivalskog mazohizma koji ili se mora imati (poslovna uvjetovanost) ili ga se ne može riješiti (njima čestitka, a ujedno i iskrena sućut). Utoliko je opetovano vraćanje na broj posjetitelja najvažniji moment i u konačnici jedini bitan pokazatelj uspjelosti 25 FPS-a.

Nagrađeni filmovi

Gotovo četrdeset filmova u konkurenciji, tri retrospektivne dionice (Hrvatska, Japan i SAD), predstavljanje Labo konkurencije (kategorija digitalnih radova) festivala kratkog filmskog metra iz Clermont – Ferranda, te izbor filmova produkcijske kuće Nicholasa Schmerkina Autour de Minuit formirali su 25 FPS. Festival je 21. rujna ipak otvoren domaćim projektom: selekcijom radova koji su od 2002. do 2004. predstavljani u emisiji Videodrom. Izbor nikako slučajan, jer je upravo četveročlana jezgra zaslužna podjednako za Videodromovo pojavljivanje u HTV-ovim terminima koliko i za 25 FPS: riječ je o Simonu Bogojeviću Narathu, Vladislavu Kneževiću, Mirni Belini i Marini Kožul.

Kako festivalima već priliči, dijelila su se i priznanja. Filmovi koji su kod ocjenjivačkog žirija (Calmin Borel, Fred Camper i Hrvoje Turković) ili publike najbolje prošli, logičan su izbor za podrobniji prikaz. Zamisao organizatora bila je kako svaki član žirija mora odabrati svog favorita kojem će biti podijeljena jedna od tri jednakovrijedne nagrade. Calmin Borel, festivalski koordinator na festivalu u Clermont – Ferrandu, odlučio se za film Petera Tscherkasskyja Upute za svjetlosno – zvukovni stroj. Po riječima samog autora njegov je uradak pokušaj pretvaranja vestern filma u svojevrsnu inačicu klasične grčke tragedije. Film za kojim je posegnuo u tom pokušaju metamorfoze glasovita je špageti uzdanica Dobar, loš, zao. Tscherkassky je film Sergija Leonea odveo u krajnost. Posve ga je lišio boja, a istodobno naglasio procijep između svjetla i sjene, crnog i bijelog. Izdvojivši iz izvornika uglavnom prizore grčevitog koprcanja vitalizma s jedne strane, a s druge sam akt ubojstva, autoru je uspjelo stvoriti sinergiju između vizualnog identiteta i sadržajnih preokupacija.

Fred Camper je izdvojio kao najbolji film Uyuni argentinskog umjetnika Andrésa Denegrija. Za razliku od austrijskog kolege Tscherkasskyja, Denegri je manje izravan. Boje su zamućene, kamera hvata trenutke običnog dana u siromašnom bolivijskom gradu Uyuniju. Kamioni prolaze, djeca se igraju a na horizontu je prijeteća oluja. Turobnu atmosferu pojačavaju zvuci neprekidnih radijskih vijesti ali i ispovijest zaljubljenog para. Osam minuta južnoameričke stvarnosti dočaravaju tamošnju već poslovičnu napetost, a paradoksalno i zamornu, gotovo do monotonije uzdignutu neizvjesnost.

Ako tematsku preokupaciju Uyunija definiramo kao življenje u gradiću, tada za sljedeći nagrađen film moramo ustvrditi kako je riječ o prikazu života grada. Z – reaktor japanskog autora Kazuhire Goshime najdublji je dojam ostavio na domaćeg člana žirija – Hrvoja Turkovića. Tokyo je glavni i jedini lik filma. Njegove zgrade, ulice i uličice gotovo da ne poznaju ljude. Kad se ljudi i pojave to su užurbane, kaotične gomile posve neusklađene s moćnom statikom grada. Naglim usporavanjem, ubrzavanjem i opetovanim zaustavljanjem slike Goshima pojačava dojam brojnih suprotnosti koje definiraju njegov grad. Sintagma “njegov grad” nije slučajno izabrana – biranjem snimki tokijske noći autor nas vodi u (pre)dugo intimistično vizualno putovanje.

Ljubimac publike – Pan s nama

Četvrtu nagradu dodijelila je publika. David Russo, američki umjetnik, filmski je oživio pjesmu Roberta Frosta Pan s nama. Ipak, film ni izdaleka ne dostiže narativnost Frostove pjesme. U konačnici, on to i ne pokušava – stihovi nas doista vode kroz film no istodobno se u prvi plan postavlja redateljevo autorstvo koje kroz gotovo maestralnu stop-motion animaciju daje vlastitu interpretaciju ljudskog “ekološkog imperijalizma” (citat Davida Russoa). Promišljanje odnosa čovjeka i prirode ipak ne prelazi u pretjeranu apstraktizaciju i vjerojatno je upravo to razlog dobre recepcije publike.

Priču o nagrađenim filmovima zaključujemo belgijskim naslovom Leptir ljubavi. Organizator, sakriven u Udruzi 25 FPS, dodijelio mu je posebno priznanje. Film Nicolasa Provosta montažnom intervencijom u Kurosawin Rashomon simulirao je metamorfozu žene u leptira. Jednostavnom tehnikom zrcalne slike, ali i s dobrom mjerom za tempiranje gradacije preobrazbe Provost je snimio uistinu pamtljiv naslov a istodobno nam dao i pravi primjer za eksperimentalni podžanr found footage filma o kojem je u pretprošlom Zarezu pisao Fred Camper (ovdje svakako ima mjesta i za već spomenute Upute za svjetlosno – zvukovni stroj).

Izostaviti filmove iz popratnog programa bit će istovremeno nužno i nemoguće. Nužno stoga jer bi kratak osvrt prestao biti kratak, a nemoguće jer se neki filmovi ipak ne smiju izostaviti. Kompromisno ćemo se zadržati tek na jednom naslovu. Priča o plutajućem svijetu Alaina Escallea nadrealna je ekranizacija kobnoga 6. kolovoza 1945. i atomske bombe nad Hirošimom. U vizualnom smislu to je apsolutno prvi naslov festivala. Ipak, procijeniti vrijednost filma samo na osnovu njegove iznimne koloristike i neodoljive poetičnosti kadrova bilo bi pogrešno. Poanta je u tome da Escalle ne upada u manirističko samozadovoljstvo, nego u svakom novom trenutku traži bolji, potpuniji prikaz istodobno fascinantne i jedinstvene, ali i ultimativno razorne i zlokobne svjetlosti. U toj potrazi za što plastičnijim filmskim izričajem, Escalle kombinira igrane i animirane sekvence i pri tom ne zanemaruje niti tradicionalne, niti suvremene (računalne) tehnike animacije.

Izvrstan katalog

Budući je riječ o prvom izdanju 25 FPS-a pokude ćemo iznijeti telegrafski. Iako je ostvaren dobar odnos uvjetno rečeno lakših eksperimentalnih naslova i onih hermetičnijih, u koncept ili definiciju medija učahurenih filmova, za pojedine se naslove (Bitolomac i Yo Yo u zvijezdama, primjerice) može ustvrditi kako su pogriješili festival. Ništa čudno kad je Animafest pred vratima. Također, pojedini su filmovi trebali biti odbijeni u procesu selekcije. To ponajviše vrijedi za Iz moje perspektive Carla Stevensona i njegovu bolno banalnu i netaktično prenaglašenu alegoričnost.

Prvo izdanje 25 FPS-a zaslužuje pozitivni posljednji pasus, a za njega je ostao sačuvan bitan moment: katalog. Pravi informativni dragulj s bitnim informacijama o svakom autoru, filmu ili gostu festivala najbolji je primjer koliko je truda uloženo u organizaciju. Ne sumnjamo stoga da ćemo i sljedećih godina gledati 25 FPS. Želja ili realnost, doznat ćemo za godinu dana...