Tomislav Pavelić  

“Uradi sâm” print crvenog pravokutnika

Djelo Katalog No. 13 041 664, središnje na samostalnoj izložbi Vladimira Freliha u zagrebačkoj Galeriji AŽ, sastoji se od sto dvadeset i jedne gotovo identične slike crvenoga pravokutnika dimenzija 20 x 30 centimetara. Premda su slike pojedinačno uramljene, njihova individualnost se umanjuje gustim postavljanjem u nekoliko zbijenih redova. Tako postavljene slike crvenih pravokutnika perceptivno tvore polje čiju geometrijsku pravilnost remeti tek najdonji red slika, jer je kraći od ostalih.

Obzirom na upornost ponavljanja, zaključujem da je za razumijevanje tog djela ključna crvena boja. Gotovo administrativna preciznost kojom autor navodi o kojoj se točno nijansi crvene boje radi odriče mogućnost da se njezino značenje sazna iz leksikona simbola ili neke druge slične baze podataka za jednoznačno interpretiranje komunikacijskih kodova. Zbog toga, pitam se koji je njezin značaj – za autora te, posljedično, za nas posjetitelje izložbe. U pokušaju da dosegnem autorski razlog toliko preciznog odabira boje najprimjerenijim mi se čini primijeniti analitički pristup znanstvene metodologije, tj. predstavljeno shvatiti kao povod, ponuđenu građu, za eksperiment s područja psihologije percepcije. Budući da sam u tom eksperimentu (svejedno je je li on stvaran ili hipotetički) ograničen na osobni uvid, odlučujem otkriti što se događa kad moj očni živac ponese informaciju o upravo toj boji od mojih očiju do moga mozga. Ili, drugim riječima, budući da Frelihova crvena boja nije informacija neupitnog značenja pa čak niti jasnog značaja, nego se svodi na podražajni fenomen prema nama usmjerenog energetskog impulsa, odlučujem pratiti slijed vlastitog perceptivnog i kognitivnog procesa.

Kataloški broj boje U eksperimentima su svi parametri bitni pa retrospektivno gradim doživljajni slijed, počevši od vanjskih okolnosti. Susret s tom bojom, koji bi možda, tko zna, za mene mogao biti sudbinskim, nije se dogodio bilo kad, nego upravo te jesenski slinave večeri. Također, nije se dogodio bilo gdje, nego u crnini noći postindustrijske periferije Zagreba, na Žitnjaku, na rubu ruba grada, u Galeriji AŽ. Dakle, što se u meni dogodilo u trenutku kad sam, ušavši sa slabo osvijetljenog parkinga u blistavo osvijetljenu galeriju, ugledao, na nasuprotnome zidu, percipirajući je isprva u obliku titrajućeg polja, potom kao polje horizontalno usmjerenih pravokutnika proporcioniranih, čini mi se, prema zlatnome rezu te, konačno, u njezinome neuobličenom sirovom stanju upravo tu Frelihovu crvenu boju, kataloškoga broja 13 041 664? Osjetio sam ugodu. Pobliže (jer sudjelovanje u eksperimentu traži obraćanje pozornosti na doslovce sve čimbenike), svjedočio sam pojavi neodređene topline duboko u mojoj nutrini, koja se laganim ubrzanjem bila širila tijelom, da bi konačno došla do usana podižući im neznatno krajeve oblikujući izraz lica u naznaku Smješka. Unutar perceptivnog aparata, pak, to je pratilo postupno, ali sve veće opuštanje očnih mišića. Iznutra, iz uronjenosti u samu boju, uloga očiju kao optičkoga instrumenata postala je izlišna. Umjesto toga, one su sada bile tek otvori za ulazak tog točno određenog energetskog naboja, a to je konačno, nekom zaumnom odlukom središnjega procesora, proizvelo odustajanje od pokušaja da shvatim primljenu informaciju. Prepustio sam se trenutku, koji je donio osjećaj ugode, pred tim radom, na tome mjestu, tada. Ipak moram, jer eksperimenti to zahtijevaju, biti sasvim precizan pa napomenuti da se, dok sam očima prelazio sa slike na sliku, osjećaj ugode mijenjao. Nedvojbeno, jer vjerujemo informaciji koju nam daje autor, boja je na svim slikama ista. No, paradoksalno, očito nije jednaka, kao što nije niti popratni osjećaj. Koja je, dakle, od tih stotinu dvadeset i jedne izvedenice uistinu Frelihova crvena boja?

Važnost “tematike” Mnoge godine praćenja suvremene umjetnosti dovele su me do zaključka da tu uglavnom nema slučajnosti ili pak, ako je ima, da je svjesno uračunata u autorsku koncepciju. Također, da je odabir prikladnog komunikacijskog oblika ključan pri predstavljanju autorskog djela, misli, metodologije, itd. Zbog toga, kad sam dobio pozivnicu za samostalnu izložbu Vladimira Freliha u zagrebačkoj Galeriji AŽ, a koja kao naziv ističe tvrdnju Tematski pomno zaokruženo, nisam mogao olako povjerovati tolikom stupnju autorove prostodušnosti dok javno, štoviše kroz naziv izložbe, interpretira vlastiti predstavljeni rad. U epitetu “pomno“, koji on veže uz glagol “zaokružiti“ kad govori o vlastitoj “tematici“, prepoznao sam autoironiju. S druge pak strane, cijela naslovna izjava ukazivala mi je na to da je svjesno konstruirana, tj. da je iskazana, gotovo koketna naivnost ustvari stilska figura kojom autor ironizira općenitu važnost “tematike“. Kronično i duboko obilježen sumnjom, jer znam da lažni tragovi mogu već u idućem sloju biti istiniti, isto kao što krivi smjerovi zaključivanja mogu na kraju dovesti do pravoga rješenja, pitam se jesu li tu i autoironija i ironija tek površinski slojevi, komunikacijske maske ispod kojih se krije stvarni cilj, tj. “tema“, autorskog rada Vladimira Freliha.

Izložbeni deplijan objašnjava da se rad Katalog No. 13 041 664 sastoji od fotografija, a ne od slika. Štoviše, radi se o “nikad završenom procesu ponavljanja jedne te iste fotografije, tj. digitalnoga koda, u različitim foto radnjama“. Budući da je za svaki od tih sto dvadeset i jednog foto-printa naveden točan datum i mjesto izrade, moglo bi se zaključiti da je stvarna tematika rada, za koju autor kaže da je “pomno zaokružena“, biografske naravi, tj. da nam se pruža mogućnost itinererskog praćenja njegovog kretanja i mjesta boravka. No, obavještava već iduća rečenica, to je “manipulacijski podatak“.  Iznenađenjima nema kraja pa potom saznajemo da ime rada ustvari “označava poziciju dotične boje unutar decimalno numeričkog sustava“, tj. kataloga, koji su još devedesetih godina prošlog stoljeća zajedno razvili autor i Zlatko Petrović kao “interaktivni sustav svih RGB boja“. Mogao bi taj sustav biti hvalevrijedan pokušaj da se uspostavi čvrsta baza “alata“, tj. u ovome slučaju boja, za novo digitalno doba, no i to je dvojbeno jer se taj sustav/katalog označava kao “nadasve besmislen“.   

Nijansa crvene boje Dalje saznajemo da se procesom ponavljanja, tj. printanja u različitim foto laboratorijima, dobiva “stalno nova interpretacija inače čvrstog digitalnog koda“ te da je “kombinacija čovjek-stroj-kemija savršena kombinacija neiscrpne inspiracije tumačenja na relaciji digitalno-materijalno“. Posve očekivano, tekst završava konstatacijom da sâm Frelih “s tim gotovo da više nema nikakve veze“ jer “nastaviti interpretacijski niz može svatko“ pa se na samome kraju daje “uradi sâm“ uputa na osnovu koje se može napraviti vlastitu inačicu inicijalnog motiva, tj. print pravokutnika Frelihove crvene boje.

Sve pročitano potvrdilo je opravdanost mojih predzaključaka. U suvremenim umjetničkim praksama, u koje se Frelihov rad posve uklapa, slučajnost je uvijek svjesno uračunata kao bitan dio autorske koncepcije. Isto vrijedi i za izmjenu autoironije i ironije, lažnim i pravim tragovima koji su svi istodobno i istinski i manipulacijski kodovi. A opet, tu je i samo djelo kakvo nam se predstavlja u svojoj privremenoj konačnosti. Ono se može interpretirati sukladno autorskoj koncepciji, ali i ne mora, jer ako se sa značenjem i stvarnim razlozima, tj. tematikom svog rada igra sâm autor, smijemo i mi. Zato, ako je igra, koja se razvija na nekoliko značenjskih i motivacijskih razina, stvarna tema Frelihovog rada, onda se i ja odlučujem igrati pa ostajem unutar eksperimenta kojeg sam izmaštao i zaključujem da je za mene značaj upravo te nijanse crvene boje, barem u tom obliku, u tom trenutku i na tome mjestu, u osjećaju ugode koji je pokrenula.