Laboratorij Sybille Neumeyer za istraživanje forme i fantazije, osnovan 2009. godine, bavi se promišljanjem o istraživačkim procesima u vizualnoj praksi
U Greti, neformalna je atmosfera u prvu subotu ove veljače posve prikrila humanitarnu akciju koja se tamo događala – umjetnici i studenti Likovne akademije u Zagrebu donirali su svoje radove kako bi njihovom prodajom namakli što više novca potrebnog za liječenje teško bolesnog kolege. Iste večeri, ekstatični glas urednice večernjeg dnevnika prenosio je priču o teško bolesnoj djevojčici, za čije se skupo eksperimentalno liječenje novci skupljaju dobrovoljno, preko fejsa i telefonskim pozivima. Intonacija njezina glasa fiktivno je ubrzala sporu, tromu i neučinkovitu birokratsku hzzo-zavrzlamu, iako nam je odavno jasno da institucije neće ništa učiniti.
Preko već spomenutog fejsa često pomažem udruzi koja brine o napuštenim mačkama na zagrebačkim ulicama, anonimnim osobama koje skrbe, liječe i steriliziraju životinje te ih potom uglavnom uspješno udomljavaju. Procijep koji je nastao između nas i institucija društva – a za koje smo naivno mislili da će nekim automatizmom funkcionirati, jer u njima su zaposleni ljudi, ista biološka vrsta kao što smo to i mi – sve je veći. Raspuklina u koju je bespovratno utonulo sve ono što društvo čini civiliziranom zajednicom toliko je velika da ju je nemoguće prijeći. Nikakav skok, čak ni onaj s motkom, neće pomoći.
Već mjesecima promatram sve veći broj stranaca koji dolaze u Zagreb, pitajući se koji to frikovi žele posjećivati grad napuštenih dućana, ispražnjenih sadržaja, nepostojećih mjesta i lažnog privida nastalog osobitim “srazom” mediteranskog i kontinentalnog temperamenta, koji se upražnjava beskonačnim sjedenjem uz kavu i pivu na dva-tri bivša gradska trga i pokoje kvazi-pješačke ulice. Kakve to ljude zanimaju mjesta poput Zagreba u kojem živim, nastojeći ga više ne gledati? Odgovor na to pitanje može iznenaditi, kao što me u već spomenutu, neugodno kišnu subotnju večer iznenadila izložba i razgovor sa Sybille Neumeyer, njemačkom umjetnicom koja u našoj sredini boravi posljednja dva mjeseca.
Paromlin, zapravo srušen U tamnom prostoru Pogona, gdje su se u svega tjedan dana izmijenile dvije sjajne izložbe – Slika od zvuka i Sybillin projekt Past presence, present absence – Urban aspects, tri su žarišta interesa. Možda spontano, posjetitelja će ponajprije privući dvije velike projekcije postavljene jedna nasuprot drugoj. Isprva nismo sigurni radi li se o videu ili fotografiji, sve do trenutka dok na lijevoj slici ne zamijetimo autoricu koja s fotoaparatom u ruci ulazi u ruševni prostor i zauzima mjesto u sredini kadra. S druge strane u nju “gleda” kamera, postavljena u istom prostoru s nasuprotne strane. Kadar je miran, premiran, i tek nakon nekog vremena shvaćamo da je s jedne strane video, a s druge fotografija. Dvokanalna instalacija nastala je dugotrajnim istraživanjem Zagreba; arhiva, interneta, muzeja i mjesta po kojima se autorica kretala gledajući ono što većina građana ne vidi, ili se pravi da ne zamjećuje. Nazvana Odrazi, ona je rezultat djelovanja što podsjeća na akcije poznate kao “urbane infiltracije”, pojedinaca koji širom svijeta tragaju za napuštenim, derutnim ruševnim mjestima u koja ulaze nastojeći ništa ne poremetiti, dokumentirajući svoje otkriće fotografijama koje potom ostavljaju na Internetu.
Mjesta su nam donekle poznata: Paromlin kao dugotrajna pozornica ishlapjelih nada da će ovaj prelijepi spomenik industrijske kulture biti pretvoren u nešto drugo, a ne zastrašujuće zanemareno i zapravo srušeno mjesto koje pojedinci jedva čekaju obrisati s gradske karte; uljara, zatim stambena kuća, pa niz mjesta koja ne mogu prepoznati iako mi se čini da sam ih vidjela. Scene su slične, no ipak različite – pojedini su prostori služili industriji, u njima se nešto proizvodilo, a ljudsko je postojanje u njima bilo određeno intervalima proizvodnih smjena od kojih je malo toga ostalo vidljivo. Dominiraju razrušena stakla i oguljeni zidovi prešarani bezbrojnim grafitima pa ispada da su grafiteri najupućeniji urbani istraživači ovih potencijalno iskoristivih mjesta. Smeće, pokoji pohaban i poluspaljen komad namještaja, praznina. Ono prošlo prisutno je, no još je prisutnija odsutnost sadržaja, namjene, nedavne prošlosti, odsutnost čovjeka.
Galerija – mjesto medijskih odnosa Sybille Neumeyer gledatelja postavlja u središte svojih saznanja. Njegova se uloga mijenja, jer postaje dio rada; gledatelj postaje subjekt kojeg se gleda kroz tražilo dok autorica zauzima pozu usred napuštenih, kaotičnih prostora u kojima izbjegava trule, nesigurne podove i potencijalne zaštitare koji bi je mogli spriječiti u snimanju. Sybille Neumeyer osoba je s početka ovog teksta, jedna od onih za koje se pitam zašto je došla, što ju je privuklo i koju je sliku o onome što je vidjela prenijela drugima. Njezin ton nije kritički, ne naslađuje se tipičnim tranzicijskim čedom koje se lakomo i prenaglo zaletjelo, ne razmišljajući o posljedicama. Autorica, koja se bavi komunikacijskim dizajnom i istraživanjem vizualnosti nakon što je na würzburškom Sveučilištu studirala engleski, talijanski, povijest umjetnosti i etnologiju, ne istražuje povode, ne zanima se za tzv. tajkune niti ne skuplja relikvije napuštenih mjesta. Snima ih pri dnevnom svjetlu nastojeći što brže pronaći pravu prostornu formaciju unutar koje raspoređuje mjesto za video kameru i mjesto s kojeg će snimiti – što? Svoj odraz na leći kamere? Fikcionalnog gledatelja koji će se u galeriji naći na poprištu medijskih odnosa, nesvjestan okolnosti prostora u kojem živi (jer o tome mediji ne pišu, a poznato je da upravo oni kreiraju stvarnost u kojoj trenutno obitavamo).
Osim dvokanalne instalacije, autorica je izložila i fiktivnu kartu Zagreba, lijep velik crtež tintom i olovkom u koji je ucrtala neke od poznatih gradskih ulica. No na karti se ne snalazimo, ulice se razvijaju na drukčiji način, možda pod utjecajem umjetničinih istraživanja i kretanja po gradu, putanja i prečaca koji karakteriziraju baš njezino kretanje. Maleni brojevi upućuju na formacije praznina, ničija mjesta, puknuća u strukturi u koji su utonuli sadržaji koje smo vjerojatno već zaboravili, razvivši otpornost na ruglo i odsutnost koji prevladavaju u našoj sredini.
Bachelardova ladica Zasigurno najljepši rad na izložbi je instalacija nestvarnog ugođaja Tkanje vremena. Fotografija velikog formata prikazuje zid s karakterističnim uzorkom oguljenih slojeva boje i tapeta. Oduzeta joj je boja, jer nije ni potrebna te je uvećana na vjerojatno stvarnu mjeru. Fotografija je razrezana na brojne pravokutne dijelove koji su pravilno, u identičnom izrezu decentno pričvršćeni uza zid. Kad do njih dostruji zrak, dio se papirića pokrene i poput zavjese njima prostruji vjetar koji objedinjuje prošlo i sadašnje, snimljeno i stvarno i vrijeme. “Zanimalo me prikazati vrijeme koje je bilo i koje je sad, povezanost prošlog i današnjeg”, rekla mi je autorica o Tkanju u kojem je svaki pojedini papirić u funkciji Bachelardove ladice, dio imaginarne škrinje kao utočišta sjećanja, proživljenog, odsutnog, ali ne i zaboravljenog.
Sybille Neumeyer u Zagreb je stigla zahvaljujući razmjeni umjetnika na rezidencijalnim boravcima koju je Pogon dogovorio s Akademie Schloss Solitude iz Stuttgarta. Pitanja koja si svakodnevno postavljam o ljudima koji pohode grad kojeg više nema u njezinom su slučaju dobila neočekivan odgovor. Iz njega ne mogu zaključiti ima li bilo što smisla, no znanstvenost metode, osobitost istraživanja i malo utjehe koju je ponudila svojim laboratorijem za istraživanje forme i fantaziju ukazuje da propast koja nas okružuje može potaknuti kreativne spoznaje koje će nas barem na sat vremena, koliko traje njezina projekcija, odvesti među ljude koji nisu odustali i koji zahvaljujući onome što vide nude stvarnost i pokušaj stvaranja novih-starih sadržaja.