Urlici očeva i sinova

Kada je Andrej Nikolaidis prije koju godinu osvanuo na hrvatskom književnom tržištu s Mimesisom, bijesnom knjigom koja svodi račune i podvlači crtu pod vrste očaja u podbalkanskom crnogorskom podneblju, većina je čitatelja bila osupnuta gnjevom i silinom kojom je taj pisac izvodio svoju životnu bilancu. I bilo je lako pomisliti – a paralele su krenule takoreći od prvih tekstova o ovom iznimnom književnom događaju – da su ovi prostori, u širem smislu ovi, jer je svatko normalan sit sitnih parcelizacija, dobili svojeg Thomasa Bernharda. Međutim, iako kao udica na početku njegova novog romana Sin stoje riječi namrgođenog Austrijanca, kao što i narator Konstantin u jednom trenutku razmišlja bi li svojem školskom drugu pričao o očaju koji je izjedao ovog velikog pisca usred Beča i Austrije, a unatoč obožavanju duhovne elite – kako si sigurno tepaju Berhardovi fanovi – on je ovdje tek jedan od brojnih repera ljudske nesreće apokaliptičnog prizvuka. Jednako bi dobro ovdje kao moto stajale riječi iz Lawrenceove Apokalipse, kao i riječi Abdulaha Sidrana, naizgled posve drugačije intonacije, prema kojima se ljudi moraju boriti da prepoznaju svjetlo.

Sve je obojeno nesrećom i stradanjima

Glavni junak i narator Sina zove se Konstantin, i na početku romana zatječemo ga u čitanju crnih kronika i knjiga o serijskim ubojicama. Nema, kaže, više snage za hermeneutiku zla, a prostor u kojemu živi (Ulcinj) definira citatom iz Al Gazalija: “nebo je okruženo patnjom, dok je pakao okružen uživanjima”. I zaključuje kako je mjesto u kojem živi očito pakao jer je turizam prodaja užitaka. Atmosfera romana je od sama početka nadrealna. Bernhardovski dokumentarizam Mimesisa zamijenjen je jarkim bojama. Konstantin bilježi kako je njegov otac jednom “vidio nešto sa onog svijeta, tako je rekao, kako slijeće iza tog brda”. No u ovom je trenutku cijeli kraj u plamenu, šumski požari haraju, a Nikolaidisov junak svodi račune, i prepleće se prošlost sa sadašnjim trenutkom. Sve što, gledajući niz i uz kanale vremena, vidi obojeno je nesrećom i stradanjem. S roditeljima nije godinama imao nikakav odnos, u djetinjstvu je “skrivio” pogibiju starijeg brata, umrla mu je majka koja mu je preko doktora i mrtvoj zabranila pristup, oca odonda nije vidio. Sin se prema kulturi očeva, prema zatečenom stanju, u simboličkom smislu postavlja žestoko kao što se sam autor dekonstrukcionistički odredio prema standardiziranoj verziji crnogorske kulture zasnovane na Njegošu.

U vezi s time zanimljiva anegdota: svojedobno mu je gradonačelnik Herceg Novog, zbog njegova odnosa prema Njegošu, zabranio održavanje književne večeri u tom gradu. Koliko znam, iako ovaj rođeni Sarajlija u Crnoj Gori živi od 1992. godine, još nije dobio državljanstvo (ili sad ipak već jest?), što mu je tijekom suđenja zbog teksta Dželatov šegrt o Emiru Kusturici, a kada mu je bila odrezana kazna od 5.000 eura, i dobro došlo, jer bez državljanstva ništa nije mogao imati na svoje ime, pa ničega nije bilo za pljenidbu.

No, po staroj arapskoj koja kaže da kurvine sinove treba ostaviti njihovoj djeci, vraćamo se očevima i sinovima: Konstantinova oca već dva desetljeća “zlostavlja depresija”, a on krčeći zemlju, zapravo uklanja lavinu koja ga je “prekrila i živog sahranila”. Ovaj molski tekst odzvanja od žaljenja, kako sebe tako i drugih. Sebe žalimo, konstatira Nikolaidis, jer nema nikoga tko bi to odradio umjesto nas. “Tek čovjek koji plače, koji rida nad sobom, zavrijedit će da se i drugi sažale nad njim.” Narator predano, svakodnevno, višekratno masturbira: masturbacija je krajnja konzekvenca dekartijanskog subjekta! Politička korektnost koja preplavljuje medije može se tolerirati jedino u pornografiji: “jer što je politička korektnost nego pornografija korektnosti?”, zdvaja Nikolaidisov junak nad slikom crnca i bjelkinje tijekom felatia.

Moderna verzija priče o raspusnom sinu

Osnovni motiv romana prekriven je brojnim inverzijama i improvizacijama. Dakle, ocoubojstvo počini svaki odrastao čovjek, ono je jedan od uvjeta odrastanja i sazrijevanja; oni skromnijeg duha posegnu za doslovnim rješenjem, no ostaje kao činjenica da je “armatura cijelog čovječanstva zasnovana na oceubojstvu”. I onda ima priču o problematičnom sinu, modernu verziju priče o raspusnom sinu, samo što je Nikolaidisova ponuda izlaza beskompromisna. Otac je sina stalno vadio iz nevolja. Prvo je napravio neku sitnu nepodopštinu (polomio susjedovu jabuku), da bi s dvadeset napravio susjedovoj kćeri dijete. Bježi u Ameriku, otac ga pronalazi, bježi dalje, do njega stiže vijest da je djevojka rodila sina i utopila sebe i dijete. Susjed ubija mlađeg, dobrog sina: da je sam ubio lošeg, ovog bi sačuvao, kaže mu. Raspusni se sin vraća iz Amerike. Otac ga dočekuje s oproštajem i riječima: “ti si sve što imam”. Nakon što ga je dvanaest puta ubo nožem, sin zove policiju riječima: “predajem se pod uvjetom da je kazna smrtna”. Nije mogao podnijeti oproštaj. Noć u koju odlazi Nikolaidisov junak, uz zvuke grupe Sonic Youth, Song for Karen, ta “krasna bijela buka o smrti”, uvod je u niz bizarnih i nestvarnih događaja. Gubavci, prosjaci, očevi koji podvode kćeri te mudri, kozmopolitski nastrojeni starac s krešendom buđenja u kanalu u kojemu su, uglavnom, zaglavili životi većine nas, kada Konstantin uživa u ranim sunčevim zrakama, kada sunce, kako kaže, još nije počelo tiranizirati toplinom, dok očevi još nisu poljubili svoje kćeri i stali na pokretnu traku tehničke civilizacije. Stroj iliti mašinerija još se nije pokrenula, i na svijetu ima jedan komadićak ljepote. Knjiga koja nije pisana s rukavicama na rukama, onako kako se treba naoružati kada se briše stražnjica, nego golom šakom u zid. Tako nekako je Nikolaidis uklesao Sina: kao svjedočanstvo o prokletstvu života vođenog bez tračka razumijevanja.