Urota modernog svijeta

Upravo je rijetkost naletjeti na autore koje bismo mogli okarakterizirati kao “militantne fundamentalističke platoničare”. Poklonici Platonove baštine obično su nekako eterični i, ne znam kako to ljepše reći, cendravi u svom idealizmu, pa im je i stil izražavanja pomalo mlitav. Ali to nikako ne možemo kazati za Tarpleyja koji vehementno nastupa kao šerif Nove Renesanse. Šerifski pristup nedvojbeno se vidi iz njegove ranoholivudske podjele na dobre i loše momke, bez i najmanje simpatije za one loše. Pritom se, kao pravi US Marshall, uopće ne zamara nepotrebnim argumentiranjem svoga polazišta, na primjer – zašto su loši loši, a dobri dobri. Stoga su čitatelju potrebni dobri živci da bi se probio do kraja 350 stranica debelog pamfleta Protiv oligarhije. Pamfleta, ali dobrodošlog pamfleta, s obzirom na pitanja koja otvara.

Riječ je o zbirci predavanja i eseja od 1981. do 1996. godine, a podnaslov zbirke je Venecijanci i Britanci, što nam govori o autorovu omiljenom području. Kako i stoji u podnaslovu, knjiga se sastoji od dva dijela. U prvom se Tarpley bavi Mletačkom Republikom, zloglasnom Serenissimom, od osnivanja pa do 1800., odnosno do Napoleonova fatalnog upada koju godinu prije. Autoru je upravo Venecija zanimljiva jer, kako na samom početku kaže: “Razdoblja u povijesti koja su, kao i ovo u kojem upravo živimo, obilježena potresima i nestabilnošću ljudskih institucija, osobit su izazov za sve one koji svoje djelovanje žele zasnovati na ispravnom i autentičnom poznavanju povijesnih procesa. Takvo poznavanje moguće je postići jedino ako se povijest sagleda kao regularno smjenjivanje urota koje jedna drugu pretječu ne bi li nekako diskriminirale platonizam i platoniste, a u prilog njegovih epistemoloških i političkih neprijatelja. Nema boljeg načina da se stekne uvid u tu građu nego što je proučavanje povijesti venecijanske oligarhije, tog klasičnog primjera oligarhijskog despotizma i zla izvan granica Dalekog istoka”. Tako nam je autor već na početku objasnio što je dobro a što zlo, i kako se jedino povijest može sagledati. No ključna riječ je ipak “urota” i nema sumnje da će svi poklonici teorija urota uživati u odgovarajućem štivu. Svakako će im biti zanimljivo da se popularna reptilska teorija Davida Ickea u velikoj mjeri zasniva upravo na radu Webstera Tarpleyja koji je, premda kontroverzan, ipak samo povjesničar, tako da nije imao dovoljno imaginacije da svoj rad oplemeni znanstvenom fantastikom. Drugim riječima, manje-više sve što nađete kod Ickea već se moglo vidjeti kod Tarpleyja, minus gušteri. Tarpley se drži dobrih starih ljudskih pokvarenjaka, spletkaroša i srebroljubaca, bez nepotrebnog upliva izvanzemaljske krvi.

Destabilizacija Europe zbog vlastitih interesa

U drugom dijelu knjige nazvanom Britanci bavi se programom, uspostavom i širenjem britanskog Imperija kao preslike venecijanske oligarhije, od Jamesa I. Stewarta do namjernog iniciranja sloma njujorške burze 1929. i, konzekventno, velike svjetske recesije tridesetih.

Iz prvog dijela knjige vrijedno je istaknuti dvije teme, odnosno dva zanimljiva povijesna lika kojima se autor bavi. Prvi je venecijanski kardinal Gasparo Contarini, “vodeća figura protestantske reformacije, te prvi protestant u modernoj Europi”. Njegova “agentska mreža ohrabrivala je i štitila Martina Luthera, a poslije i Jeana Calvina iz Geneve. Contarini je poslao svog susjeda i rođaka Francesca Zorzija u Englesku da podrži plan Henrika VIII. za razvod od Katarine Aragonske... Kao rezultat, Henrik je stvorio anglikansku crkvu prema venecijansko-bizantskome modelu...” i tako dalje, sve u stilu zanimljivog onodobnog političkog trilera. Nema ništa neobično u tome da su protestantizam nosili nezadovoljnici u okrilju klera, no zanimljiv dio, prema Tarpleyju, tek dolazi: “Contarini je, nadalje, bio i vođom katoličke protureformacije. On je bio pokrovitelj sv. Ignacija de Loyole i on je osigurao papino odobrenje za stvaranje Družbe Isusove kao službenog reda u Crkvi”. Cilj cijele ujdurme bio je destabilizirati Europu kako bi se onemogućio novi kambrejski savez usmjeren protiv Venecije i njezine dominacije i trgovačkih interesa. E, pa: Contarini, majstore!

Drugi zanimljiv lik je Paolo Sarpi, “otac empirizma”, a autor knjige njegovu ulogu ovako objašnjava: “Dokle god je renesansna znanost nastavljala svoj put i njime napredovala, tako dugo su Venecijanci, Britanci i svi ostali bili prisiljeni to oponašati i kopirati, u opasnosti da bi inače mogli biti vojno poraženi. Ali iracionalna dominacija oligarha nije mogla egzistirati zajedno sa stalnim napretkom u znanosti i tehnologiji. Venecijanci nisu mogli jednostavno napasti znanost izvana. Bilo im je potrebno preuzeti kontrolu znanosti iznutra. Ta zadaća dopala je venecijanskom inteligencijskom vođi Paolu Sarpiju koji je živio od 1552. do 1623. godine”. Uglavnom, Tarpley na dušu tog raspopa kao “najdugoročnije postignuće” stavlja “lansiranje europskog prosvjetiteljstva koje je uključivalo, kako Bacon-Hobbes-Locke-Newton-Berkley-humeovski engleski empirizam, tako i Descartes-Voltaire-rousseauovsku francusku enciklopedističku školu”. Sve u svemu, Tarpley se ovdje doima najviše ogorčen, pa zaključuje: “Sarpi je bio glavni kvaritelj moderne znanosti, najveći šarlatan svih vremena. Ono što se danas uči na sveučilištima, to su njegova učenja”.

Zašto je danas znanost sluškinja krupnog kapitala?

Esencijalno, Tarpley modernoj znanosti prigovara formalizam i fetišizam “autoriteta stručnog mišljenja” nasuprot “moći kreativnog razuma koji postaje snagom za oplemenjivanje i poboljšanje u prirodnom redu stvari”. Egzistencijalizmom, dekonstrukcijom postmoderne i drugim teorijskim tijekovima 20. stoljeća nije se bavio, tu se zaustavio na ekonomiji, odnosno na krahu njujorške burze i depresiji dvadesetih i tridesetih.

Moderna znanost uzbudljivo je i kreativno područje. To Tarpley ne vidi, ili ne želi vidjeti, ali postavlja pitanje: zašto je danas znanost sluškinja krupnog kapitala, što znači hegemonističke oligarhije, baš kao što je nekoć filozofija bila sluškinja religije, ili kao što je religija bila sluškinja nemoralnim vlastodršcima?

Materijalisti su dekretom riješili tajnu postojanja. Ipak, postojanje je i dalje duboka tajna, i u tome je njihova neizmjerna arogancija koja Tarpleyja s pravom živcira. To što on u tome vidi političku urotu zapravo je manje važno. Zanimljiviji je njegov pokušaj da demaskira vladajući koncept kao ideologiju koja je sazdana od floskula podjednako loših, ako ne i gorih od svega što slijednici empirista-racionalista-pozitivista s podsmjehom proglašavaju tlapnjama. Ipak, nije jednako oštar prema rimokatoličkoj instituciji Pape i njegovoj nepogrešivosti, tako da u cijelom tom kolopletu venecijanskih “agenata” s pravom postavite pitanje nije li Tarpley nekakav vatikanski “agent”. No kako odmičete s čitanjem i to postaje jasnije. Insistiranje na produhovljenosti u čovjekovu životu, pa makar i institucionaliziranoj i okoštaloj u obliku crkvene hijerarhije, kod Tarpleyja se ne događa iz nejasnih ezoterijskih ili ideoloških razloga, nego sasvim konkretno. Naime, potrebno je sačuvati odgovornost za riječi i postupke. Čovjek mora znati da će jednom nekome polagati račune. Bila to tlapnja ili ne, čini se da je jedino takav život, u konačnici, podnošljiv.

Drugi dio knjige manje je razigran jer se bavi nama bližom poviješću i faktografijom. Ipak, obiluje zanimljivim detaljima o kojima baš i nismo učili u školi, poput uloge ruske flote cara Aleksandra II. u Američkom građanskom ratu. Zanimljiva je i svojevrsna revizija Prvoga svjetskog rata gdje se odgovornost za taj do tada neviđeni pokolj s “bedastoga” njemačkog Kaisera redistribuira na “zlobnog lukavca”, engleskog kralja Edvarda VII.

Svijet je blesav jer ste blesavi – vi

Ne možemo baš biti sigurni koliko je uslugu Tarpley napravio Platonu “i njegovim dečkima” svojim poprilično mahnitim stilom pisanja upravo Platonu u prilog, a protiv “zlog Aristotela”, ali svaki glas protiv oligarhije dobro je došao. Jer oligarhija je tu, ona se čak više i ne trudi skrivati. I sasvim je svejedno jesu li gušterski potomci, mletački trgovci, degenerirani patriciji ili pak najobičniji glupani koji misle da je vladati svijetom vrijedno svih svinjarija koje naposljetku postanu ono što obično zovemo poviješću čovječanstva.

Zato je to knjiga koja čitatelja ni u kojem slučaju ne bi trebala ostaviti bez reakcije. Ako ste istinski Venecijanac u duši (znate što mislim, znam da vi nemate dušu) i pravi vojnik Oligarhije, srdito ćete se namrgoditi: gdje je taj drski glupan da ga zgazite kao crva svim raspoloživim sredstvima! Ako ste uvjereni idealist, popravljač (i moralno i mehanički) pokvarena svijeta i prvoborac raznih ljudskih pravica, stegnut će vam se već otprije stisnuta šaka u dodatnom priljevu pravedničkog gnjeva. A ako ste uobičajeni, najčešći primjerak antiglobalista s figom u džepu koji još čeka priliku da nekako mazne svoj prvi milijunčić i svima pokaže srednji prst, e vama je Tarpley pljunuo ravno u čelo: da, ovo je blesav svijet, ali nije takav sam od sebe. Takav je zato jer ste blesavi – vi.