Silvestrovo
čitao sam poljsku poeziju i
gledao filmove na španjolskom
gdje živi imaju svoje otoke i topla mora
i cijela povijest oponaša ateiste sa sigurnim ništa
nasuprot teistima i njihovim sve
gdje između pluta vrijeme i pita
djecu jesu li istina i
starce da li pišu kopnu:
«Neka tamna bude boja radosti, neka strah bude prostor i vrijeme»
zgusnuta je bila večer kao čokoladni puding
ili
krasta na koljenu
šutio sam, šutio i
umro
Voda
dubina je prozirna zaobljena gustoća
dok rub ostaje oštar, topao zvuk biljaka
i onog iznad
što ima vrijeme u sebi
kamen tone, otvara modro
nijemu površinu
esenciju
dna s urezanom
pojedenom gromadom snova
java, stisnuta šaka, pritisak
ravnomjerno razdijeljen šupljinama u
granici čistilišta
granici suhog i mokrog
dubina
usmena predaja
Na istoku
Na istoku sve je put, i nagomilano
I nema blata, jame, telefonske žice
Zapadno od zapada
I duša je uvijek tamo negdje
I nesreća uvijek sabijena u dolini, uvijek u dolini
Hrpa rascjepanih cjepanica, sve mokro, potisnuto, istisnuto
Pomično i razgovijetno, hladno, nijemo i stisnute šake i
Para iz ustiju, oči, remen i dan nakon i tišina
Bez prijevoda
u središtu slobode je umiranje.
papa nije homoseksualac,
pristajem na ponovni dolazak isusa
religijski propuh, na smrad znoja,
inače odgovaram “standardno” na pitanje kako si?
svaki dan nešto umre i rodi se,
u ovim rečenicama nema života i
nesvrstanih riječi kao tito,
svi u knjizi su zločinci
osim, možda
gologa Toma,
dobro, ti i ja smo jedrenjak
latinski
bonaca je, sporo i sparno a
još ne znam zbog čega ne volim riječ
obradim.
pozdrav
ruralnom i urbanom resursu
perpetuum mobile domoljublja i boga
pozdrav.
samoubojstvo je, jebiga, stvar pobune.
sreća je, jebiga, stvar pobune.
čista, neprozirna vjera u reinkarnaciju
asocira na jutarnju kavu
na judu.
ližemo
izbjeglice, tješimo se,
otkrivamo
dodir urezan krhotinom
grada u meso tijela,
sažetu koncentraciju duljine.
maksimalna žrtva iritira,
očisti prostor a prostor je vrijeme
u današnje vrijeme,
trenutak molim
kao i J. Pollock
pitam
je li ovo pjesma:
draga, želiš li hladan čaj, svoj drugi pol, sjeverni arktik, rosnu čašu pretrpanu ledenim santama i široku slamku uronjenu u nju i tvoja usta, draga, želiš li me usisati ovoga popodneva