Usmjeravanje pozornosti i premjeravanje prostora

Umjetnost Gorana Petercola (rođ. 1949.) uprisutnjuje se reflektorima (spotlights, koji na izložbi Kalup 2003. bivaju materijalizirani čvrstim limenim kalupom u obliku stošca: “Snop svjetla čini formu stošca čije tijelo pokrivam limom, tj. prvom formom oblikujem drugu formu”) priključenim na strujni krug; dakle koherentnim svjetlosnim izvorima. Apsolutna forma praznog galerijskog prostora nastanjena je, ali ne i ispunjena relativnom formom, neopipljivog postojanja – svjetlošću. Tako je postav izložbe (u tehničkom i idejnom smislu) ujedno sadržaj izložbe. Svjetlosne instalacije korespondiraju s vanjskim svijetom, prema kojem su u ne-autonomnom (entropijskom) odnosu. Prirodni fenomeni, atmosferilije poput kiše i snijega, otisnut će se kao tekstura na nekim Petercolovim svjetlosnim instalacijama, nađeni materijali, nepropusni, transparentni i zrcalni uvjetuju “ponašanje” svjetlosti kojom umjetnik “kroji” plohe nastale supostavljanjem površina u stanju obasjanosti i tame, ili njima stvara pasaže svjetlosti.

Refleksija kao iščašenje stvarnosti

Petercolovi su radovi često site-specific, umiještajući se u definirani arhitektonski prostor. “Rad s arhitekturom kao zadanim prostorom koji koreografira kretanje, naglašava i samu poziciju tijela koje više ne može obuhvatiti svoj format jednim pogledom, već razgledavanjem, kretanjem, osvrtanjem... Kao što je dugogodišnja opsesija “bavljenja različitim količinama svjetla” kako Petercol pojašnjava rad sa svjetlom i sjenama bila, zapravo, bavljenje realnim prostorom, budući da upravo sjene dokazuju trodimenzionalnost realnog i time argumentiraju opipljivost arhitekture – tako su i refleksije zapravo vrsta sjene. Poput sjene i refleksija je razmjena između dvije susjedne forme ili dva susjedna tijela pri čemu je njihov međuodnos i tragovi koje jedan na drugom ostavljaju znak njihova postojanja... ili pak sjećanje da su jednom bili”, objašnjava Ivana Sajko. “Kada projiciram fasadu Dverca na kulu Lotršćak ja se ne bavim ni Dvercem ni Lotršćakom, već realnošću prostora, svojim kretanjem između te dvije zgrade koje mi je zadano”... Odnos Dverca i Lotršćaka mogao bi se usporediti s najjednostavnijim slikarskim zadatkom kada se studentu naloži da nacrta crvenu jabuku položenu na bijelu tkaninu. Motiv će tkanine biti riješen crvenom bojom, refleksijom koja dolazi od susjedne forme” (G. Petercol).

Na izložbi Fleševi u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2002. Petercol je foto-aparatom s bljeskalicom snimio predmete u Muzeju, potom na snimkama izdvojio samo sjene i kao pojedinačne “oblike svjetla” projicirao ih uz druge “oblike svjetla” (prozore, vrata, lampe...). U prostornoj instalaciji Snop svjetla iz 2003. umjetnikova polazišna ideja je da se osvijetli sve, čitav prostor osim jedne plohe: izložba je koncentrirana u “aluxiji”, neosvijetljenoj površini. Dakle čak i izočnost svjetlosti biva tretirana kao materijal u prostoru, supostavljen sjeni: pripremni crteži i skice pritom imaju autonomnu umjetničku vrijednost.

Prst kao aproksimativna mjera i pravac kretnje

Na impozantno velikoj (u kvantitativnom i kvalitativnom značenju toga atributa) izložbi Bez struje u Gliptoteci HAZU Petercol izlaže uglavnom crteže nastale u velikom vremenskom rasponu, od 1975. gotovo do danas (2005.). Postav i prostorni koncepciju izložbe s Petercolom supotpisuju arhitektice Iva Letilović i Morana Vlahović: one su pažnju javnosti inducirale POS-ovom zgradom u Krapinskim Toplicama (2003.) koja se formalnim elementima (interpretacija ganjka) i materijalom (drvene daske) “naslanja” na vernakularnu gradnju. Takvih primjera interdisciplinarne suradnje trebalo bi biti više i češće, također u oblikovanju arhitekture odnosno promišljanju arhitektonskog i urbanog prostora (prisjetimo se nedavnog koautorstva Helene Paver Njirić, arhitektice i Leonide Kovač, povjesničarke umjetnosti i kustosice Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb, novog stalnog postava Memorijalnog centra Jasenovac). Petercolova izložba je popraćena zanimljivim perforiranim, poput likovnog bloka (nažalost dešava se da perforacija čini reprodukciju manje čitljivom ili interferira s njezinim formalnim elementima), “take it out” katalogom-knjigom čije oblikovanje potpisuju Mileusnić+Serdarević. Ivana Sajko vodi s umjetnikom intervju “do ogoljavanja”, kojim je sretno nadomješten uobičajeni predgovor. Točka/linija na Petercolovim crtežima nije jednodimenzionalna, rub papira također se može  percipirati kao (konturna) linija, pristajanje na njegovu prisutnost, materijalnost; takva latentna obrisna linija može biti tretirana kao aktivni formalni element umjetničkog djela: “1975. godine ucrtao sam izbore gradskih svjetala u negativu, kao raspored crnih točaka, a 1985. postavio sam prvu instalaciju sa svjetlom u kojoj sam oblik dobiven sjenom pretvorio u oblik dobiven svjetlom: Negativ”. Polovice su radovi zaustavljeni u izvedbi, pritom je važno odrediti trenutak u kojoj se ona prekida, što se očituje odnosno “zapisuje” u prostoru (prema posteuklidovskoj misli da vrijeme i prostor nisu autonomne, već međuzavisne paradigme). No ako umjetnik “daje pola od onoga” što misli da je cjelina, to podrazumijeva svijest o njoj, njenu mentalnu dovršenost, nazočnost, sigurnost u ispravnost odluke: “Jedna od mojih najvećih opsesija je banalni doživljaj da stalno vidim samo fragment veće cjeline da mi cjelina izmiče, a ono što doživljavam kao cjelinu zapravo je detalj nečeg većeg”. U seriji crteža Napisana linija iz 1978. Petercol parafrazira (diskretno ironizira) umjetničko stvaranje kao ispisivanje riječi (lettering), a u Preslikavanjima (kopiranje starih majstora i danas je sastavni dio umjetničke poduke) u “otporu spram ispovjednom” pokušava neutralizirati svjesnu kontrolu nad gestom, koja postaje “automatskom”, razdvojena od vlastita traga na papiru. Niz crteža točke deskriptivnog naziva “od sredine papira za prst prema gore” ili “od sredine papira za prst nalijevo”… nastalih 1979. i reproduciranih početkom 1990-tih kao odgovor na osjećaj nemoći u kontekstu rata, odgovor je na “osjećaj šablone u postupcima koji su me isprva uzbuđivali” (serija Dosezi).

Crtež kao trag tijeka misli

“Petercolovi su crteži usko vezani uz akciju i odnos umjetnikova tijela prema formatu – bilo da se radi o formatu crteža, o okviru slike ili o granicama prostora”. Postav izložbe osmišljen je tako da vodi gledaoca kroz “procesualnost, prostornost i tjelesnost Petercolovih crteža”. U izložbenom su prostoru između željeznih stupova Gliptoteke, nekadašnje kožare s klaonicom razapete “plahte” crteža koje se može obići, sagledati sa svih strana; koji su time “oprostoreni”. Transparencijom crteža s jedne stranice papira na drugu, i u obrnutom smjeru, postiže se preklopljena slika, ukida se podjela na lice i naličje slike i uobičajeni zidni postav crteža. Osim što može biti prekriven ili prožet s drugim crtežom, crtež može biti i izbrisan. Linija na Petercolovim crtežima nije denotirajuća već formalni čimbenik nepredmetnog djela, linije su u međusobnom odnosu oponašanja, suprotstavljanja, vraćanja, asimilacije, projekcije (prema Rawsonu). U iščitavanju traga geste gotovo da možemo govoriti o kinetičkom efektu, radi načina na koji crtež kontrolira (usmjerava: tok, fiksacije, tanji ili deblji trag kao početak i kraj geste, ritam) pogled promatrača – u djelo je ukalkuliran smjer i brzina percepcije djela. Petercol se izjašnjava za djelovanje “iz prožetosti nečim”, iz emocije, što se može iščitati iz njegovih naizgled formalističkih djela – u smislu baratanja formalnim vokabularom umjetničkog djela: točka (ili točka koja je postala plohom: mrlja), linija, ploha, u nešarenom koloritu (crna, bijela, sive; i osnovne boje) često komponiranog prema načelu simetrije: translacije, inverzije, inačenja. Trag grafitne olovke, flomastera ili tuša na bijelom papiru u doba podražajne redundancije čovjekovog okoliša, i u tome prenapregnutosti njegovih osjetila, prihvaćamo sa zahvalnošću (iako, i kad njegovi radovi podrazumijevaju zatvoreni strujni krug, umjetno svjetlo, u svojoj redukciji formalnih elemenata imaju isti učinak):  čitamo ga kao minimalističku umjetnost, geometrijsku apstrakciju ili amorfne zaobljene (teapot) forme, poziv na razmišljanje kroz gledanje, kontemplativni drijemež, uranjanje u primordijalnu vizualnost koja je, međutim, trag tijeka umjetnikovih misli; osjetilni i ideacijski diskurs.