10.3.2005.

Nikica Klobučar  

Usputno pitanje stila

Eugen Feller je činjenica. I to ne bilo kakva. On je enciklopedijska činjenica. Naime, njegovo ime može se naći među izabranima u enciklopediji Hrvatske likovne umjetnosti. Upravo ova činjenica čini ga različitim od mnogih koji se još trude i slikaju i žele se nazivati umjetnicima. Eugen Feller to više ne mora. Čovjek ima status koji je, što njegovom zaslugom a što kustoskom voljom, bio prepoznat i zabilježen. Ostalo je stvar preživljavanja na tržištu. No, iako činjenica, Eugen Feller još slika svjedočeći k?ko su se bitne rasprave oko slike, slikarstva i njihova kraja već odigrale na njegovu platnu. Sve te rasprave kao da je slikar i sam obuhvatio u svojem opusu sastavljenom od širokih poteza i gesta, sve do današnjih gotovo nevidljivih, na izložbi jednostavnog naziva Slike 2004./2005.

Istraživanje mogućnosti slikarstva

Cijelo 20. stoljeće moglo bi se promatrati kao kriza reprezentacije i medija slike. Cijele čete umjetnika završavale su akademije i izlazile iz tih ustanova sa željom da upravo oni daju završni pečat mediju kojemu je odzvonilo. Slike su se tako palile, parale, zalijevale hektolitrima boja itd. Sve u cilju novih spoznaja i istraživanja. Sve ne bi li se pokazalo kako se nema više što prikazati, kako je motiv prazan i kako istina slike i njezina stvarnost leže, eto, u njoj samoj.

Tako su slikari, polazeći od ?aterijalne činjenice slike, s jedne strane odlučili svjedočiti o vlastitim emotivnim, unutarnjim stanjima, stvarajući od polja slike svojevrsni psihogram. A publika im je povjerovala. Kustosko-kritičarski aparati samo su prihvatili i začinili ovakva djelovanja. Tako su se buntovni mladići naposljetku našli u okriljima umjetničkih institucija i iznova su postali konvencija. Slikarska aktivnost enformela, kakvom se navodio i Eugen Feller, išla je za destrukcijom pojma slike. Stvarajući reljefne površine i mo?okromne strukture, slikari su svjedočili o vlastitom egzistencijalnom nemiru i održavali mit o umjetniku-slikaru koji sam uspostavlja i propituje granice vlastita svijeta. Da stvar ne učinimo banalnom, potrebno je reći kako je autentičnih enformelista bilo malo. Oni su uglavnom završavali svoje umjetničke priče izvan ateljea, čineći samoubojstvo kao jedini logični nastavak svoje umjetnosti. Proživljavajući egzistencijalni nemir, ne samo s kistom u ruci nego i nakon radnog vremena. Stoga se stvarno i iskren? može upitati kako je Eugen Feller uspio preživjeti enformel?

Čini se bezbolno. Jednostavno rečeno, nije se identificirao s tim gestama. Tako je sebi ostavio dovoljno prostora; ne prihvaćajući neku strogu manifestnu definiranost, nastavio je slikati, izmjenjujući oblike svojih slika i boje na paleti. Kako se to kaže u kunsthistoričarskoj literaturi, nastavio je istraživati. Enformel ga je uveo na tadašnju aktualnu slikarsku scenu, koja je prema riječima stručnjaka subverzivno reagirala na uvriježene pojmov? o tome što slika jest i što bi slikarstvo trebalo biti. No, Eugen Feller nije bio jedna od onih tragičnih sudbina koja se identificirala sa slikarskim površinama i gestama. Kao da je u tome kod njega postojala distanca.

Rastezanje i sažimanje platna, zaglađena i vidljiva gesta

Upravo taj odmak, svijest, kontrola omogućili su mu da se nastavi baviti pitanjima slike kao medija. Otišao je i razvijao se šire i dalje od enformela. Kao slikar-profesionalac svako pitanje slikarskog stila učinio je usputnim, mijenjajući se, ali uvijek ostajući dosljedan svome žanru. Možemo slobodno reći, Eugen Feller je preživio. Stoga i priliči da mu je u Muzeju suvremene umjetnosti kustos Mladen Lučić organizirao dvije izložbe, u sklopu kojih bi trebala izaći i monografija o slikarstvu ovoga umjetnika? koja bi trebala samo dodatno potvrditi i zapečatiti njegove ime u kontekstu umjetnosti svoga vremena i prostora.

Izložbe Eugena Fellera, bez terminskog prekida, otvorene su jedna za drugom. Prva je izložba pokazala 14 novih radova kojima se slikar predstavio nakon duljeg odsustva s hrvatske likovne scene. Svjedočeći kako je još aktivan i još slikar. Slike su bez naziva, slikane pigmentom na platnu. Nastavak su Fellerovih propitivanja geometrije kadra, struktura i kolorita; riječ je o monokromnim pravokut?im površinama na bijeloj pozadini koje se prividno rastežu, sažimaju itd.

Slike djeluju na posjetitelja svojim koloritom i površinskim strukturama, i u kontrastu su s bijelim zidovima muzeja. Slikar je gestu sveo na strogo kontrolirane poteze i tek ponegdje, povremeno, kao da se pojavi neki neobuzdani trag kojim će na platnu naznačiti svoju prisutnost. Minimalne ekspresije. Možda i slučajne. A nekada snažni proboji u prostor sveli su se sada na zrnca pigmenta na plohi slike.

Bez gužve posjetitelja i legen?i koje bi pratile i objašnjavale slike, nekako nonšalantno postavljena/e, stječe se dojam da izložba/e ima/ju svojevrstan privatni karakter. Ciklus novih slika čini se cjelovitijim (prva izložba), zaokruženijim u odnosu na retrospektivnu izložbu (druga izložba). Radovi su postavljeni kronološki, ali djeluju pomalo nabacano, što je problem manje izbora djela, a više izložbenog prostora. Muzej svojim nevelikim prostorijama možda ipak nije prikladan okvir za pregled nečijeg 45-godišnjeg djelovanja. Stoga treb? sačekati monografiju da bi se vidjelo koliko je sam slikar oštećen. I eventualno je potrebno dvije sažeti u neku novu i veću izložbu koja bi ponudila i komparativni materijal, a ne samo gotove i reprezentativne radove kao gotove činjenice Fellerova slikarskog razvoja. Bit će zanimljivo vidjeti kako je kustos izložbe Mladen Lučić pitanje konteksta razriješio u monografiji. 

Potreba smještanja u kontekst

Među izloženim slikama ima zasigurno djela koja će naći svoje mjesto u budućem stalnom postavu novog Muzeja suvremene umjetnosti. Međutim, neke slike, poput Crne površine iz 1963. toliko su prašnjave da se postavlja pitanje je li ikome bilo stalo do umjetnika i njegovih slika koje su odstajale u depoima, ili će monografija i reprodukcije zamijeniti i ispraviti sva izložena djela. Prst debeo sloj prašine možda se mogao otpuhati, ali možda je jednom enformelističkom platnu takva patina i prihvatljiva. Kako u području ideja stvari ne zastarijevaju, nemoguće je to isto reći i za jedan slikarski opus. To je priča Eugena Fellera.

Ima još onih koji čekaju svoje retrospektive i m?nografije. Onih koji žude za priznanjem i da ih se smjesti u primjeren kontekst. Eugenu Felleru je to priznanje dala struka. I to priznanje godi kako slikaru, tako i kustosu. Jedan hrani drugoga. Monografija Mladena Lučića će ga zasigurno učiniti prisutnijim. Stvar je predvidljiva u startu. Preko monografije kustos piše priču o umjetniku, ali i o sebi. I to je konvencija. A kao što je poznato, umjetnost i jest stvar i pitanje konvencije. Tako bi retrospektive trebale biti uobličene i monografijom, to je je?an dobar, utabani put kojim se fosiliziraju stvari. Također, dobro je da postoje institucije koje to podržavaju jer tek spram konvencija je i moguć nekakav novi umjetnički eksces.

S druge strane, uvijek će postojati slikari. Stvar je slična kao i s poezijom. Slikar će, novom vremenu i novim hibridnim oblicima unatoč, i nadalje propitivati granice slike. Pitanje je tko bi se od današnjih mladih i suvremenih umjetnika želio ograničiti na samo jedan medij. Eugen Feller ima svoju osobnu priču koju je ispričao kroz slikarstvo, i to treba poštovati. Usporedbom s istodobnom izložbom Kraj stoljeća, kraj slikarstva?, slike Eugena Fellera djeluju kao svojevrsno otkrivenje.