Aleksandar Benažić  

Ustava ustava

Od 7. do 25. svibnja bilo je otvoreno "savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o muzejima" Ministarstva kulture Republike Hrvatske, sugestije i prijedloge se do tada (25. 5.) moglo poslati na adresu elektroničke pošte ministarstva. Već se zadnjih dana savjetovanja ta tema nije vidjela na naslovnoj web stranici i teško bi se našla ako se baš nije znalo za nju, da bi danas bile potrebne već hakerske vještine, da bi zainteresirana javnost vidjela napomene koje su tamo ostavili zainteresirani znalci. Znači, devetnaest dana rasprave i to je dosta, iako su svi komentari koji su poslani Ministarstvu i oni koji su se pojavili u javnim glasilima uglavnom bili negativni.

Devetnaest dana savjetovanja – to je četiri dana više od propisanih minimalnih petnaest, koliko treba imati prema Kodeksu savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata (NN 140/2009) dakle forma je zadovoljena. Ne znam jesu li makar takvu mogućnost imali ribari kad su im određivali veličinu očica na mrežama ili mali ribari kojima je zabranjeno ribarenje.

Zabrana ribarenja malim ribarima u stvari je duboko kulturna a ne samo ekonomska tematika. Ljudi su izbačeni iz svojeg gospodarskog, ali i kulturnog i prirodnog okoliša.

Katkada vas takvi zakoni presretnu u bavljenju nekom djelatnošću jer niste ni znali da bi takvi zakoni mogli postojati, ili da su neki dobri zakoni naprosto iščeznuli. Pitanje je kako je to moguće u navodno demokratskom uređenju.

Neki negdje tamo Neka skupina ljudi, pri nekom ministarstvu, zbog nekog razloga napiše zakon za koji dignu ruku sabornici slučajno zatečeni u Saboru u vrijeme donošenja. Ovi u ministarstvu koji su slagali zakon dobili su neke naputke od nekoga zbog nečega da neke zakone treba na određeni način promijeniti, pa se usput promijene i neki drugi zakoni. "Ono": "Da se Vlasi ne dosjete jadu" (Vlasi su načelno oporba, ali pravi Vlasi su u vlastitim redovima). Imajući otvorene ruke s nasumičnim kamuflažnim zakonima pojedini ih službenici, koji su u nekoj milosti, znadu katkada i prilagoditi za nekog svog.

Primjerice, netko ima neku svoju ideju ili vodi neki križarski rat neke skupine kojoj pripada, pa eto zabrani uzgoj industrijske konoplje, iako se u Hrvatskoj sadila tisućama godina i dio je naše kulturne baštine. I ne samo to konoplja je jedna od biljaka s najvećim prirastom biomase po površini uzgoja, daje više biogoriva od drugih biljaka, ljekovita je, pročišćuje zemlju na kojoj raste, čineći je pogodnom za druge biljke. No netko je čuo da postoji indijska konoplja koja je u stvari strašna marihuana (koja je usput rečeno ljekovitija od obične konoplje) i zabranio je uzgoj konoplje.

Odakle nekom pravo, pa bila to i država ili sveta europska zajednica, da bilo kome bilo što brani? Jedan od (meni) potpuno jasnih odgovora je da svatko ima pravo braniti i onemogućiti one koji čine zlo drugima, pogotovo kada je to zlo u očiglednom nesrazmjeru s vlastitim dobrom i potrebama. U svakodnevnom životu ljudi se bore za bolje mjesto pod suncem, bolji zalogaj, s jedne strane mi smo pristali na određene nepravde u tom smislu. Države su i nastale zato da ozakone nečija veća prava, ali isto tako i zato da zaštite sve od bezobzirnih posezanja. Ius primae noctis je na primjer neprihvatljivo pravo. Također je jasno da demokracija ne može postići svoj proklamirani cilj potpune jednakosti među ljudima, ali ona mora osigurati ravnopravan zakonski položaj svih ljudi. Ako se nekoga stavlja u povlašteni položaj to mora na neki način biti korisno zajednici, i to mora biti jasno naznačeno. Isto tako ne smije se u demokratskom društvu, nekome braniti da nešto radi ako to nikome ne škodi. To bi trebalo biti pravno načelo, i to bi trebalo biti dio ustava.

Odakle, dakle, pravo nekome da zabrani proizvodnju industrijske konoplje? Neki se zakon mogao donijeti preko noći, a kada bi se trebao promijeniti nastaju odjedanput problemi.

Kada se postave neka pitanja, obično se dobije odgovor; "Tako traži Europa". Međutim, kada su to rekli Danskim "stranim investitorima", ispostavilo se da to baš i nije istina. Naše službe u ministarstvima propuštaju kada nešto tako kažu navesti dokument, članak, stranicu, tom i sve ostalo potrebno jednom korektnom navodu. Svi bi ti dokumenti dogovori i tražbe trebali biti dostupni na Internetu.

Besramnost "sramoćenja" Jedan od zakona koji posebno govori o načinu stvaranja zakona, ali i o stručnosti onih koji te zakone donose svakako je zakon o sramoćenju. Prije donošenja tog zakona upozoravano je na njegovu moguću krivu primjenu. Nakon što je donesen, u prvoj presudi po njemu nepravomoćno je osuđena novinarka Jutarnjeg lista Slavica Lukić, koja je pisala o tvrtki Medikol koja je od HZZO-a dobila 597 milijuna kuna, i nelogičnosti da takva firma dobije toliki novac, dok ugledne bolnice ne mogu dobiti daleko manja sredstva za neke nužne potrebe, i kako to dakako ukazuje na moguće nepravilnosti. Prema stavku 3. članka 148. Kaznenog zakona, ne postoji kazneno djelo ako se dokaže istinitost navoda ili ako je postojala dobra vjera da su "činjenične tvrdnje" istinite. Međutim po stavku 4. nije dopušteno dokazivanje iz stavka 3. ako je počinitelj postupao pretežno s ciljem na naškodi ugledu i časti… I tu je kvaka. Sudac je zanemario sve ostalo što je pisano o financijskim transakcijama i uzima jednu rečenicu u kojoj se uspoređuju Magdalena i Medikol: "U liječničkim krugovima ističu da je Magdalena, za razliku od Medikola, stabilna, sređena i visokostručna ustanova u kojoj bolesnici mogu računati na vrhunsku liječničku skrb." – čitav se proces vodi zbog te rečenice (!) U stvari ne, niti oko cijele rečenice. Sudac u obrazloženju kaže kako se obrana bavila samo financijskim transakcijama, koje kao nisu bitne, a nisu dokazivali istinitost tvrdnje iznesene u toj rečenici. Sudac je sam, po svojem nahođenju, iz toga što se kaže da je Magdalena za razliku od Medikola visokostručna, time šteti časti i ugledu Medikola. Ali ne biti visokostručan ne znači biti nestručan. Tu se radi o pitanju tko je stručniji, i to prema mišljenju nekih "liječničkih krugova". A za čitavu rečenicu su financijske transakcije i to što država treba spasiti Medikol od bankrota izuzetno važne, jer stabilna i sređena tvrtka u takvo stanje ne bi smjela doći. U obrazloženju presude nalazi se ova rečenica: "Zakonska je naime pretpostavka da je svatko ne samo pošten, dobar, ugledan i slično, već kao i u ovom slučaju stabilan, sređen pa se može reći i visokostručan, pa je prema tom iznošenje suprotnih tvrdnji može u svakom slučaju škoditi časti ili ugledu..."

Sudac insistira da se tvrdnja novinarke odnosi na službene djelatnost Medikola, tj. pružanje liječničkih usluga, što nije istina, u svakom slučaju na taj način taj tekst nije shvatilo mnogo ljudi. Novinarka nije rekla da svi liječnici tako misle, iz ove rečenice proizlazi da je ona razgovarala s nekoliko liječnika koji misle da je Magdalena stručnija od Medikola. Reći u presudi da je zakonska pretpostavka kako je svatko visokostručan – treba li tome uopće komentara.

Diskreciono pravo koje si je ovdje dao sudac uvelike ulazi u zakonodavstvo, čime se krši Članak 4. Ustava:

U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom.

Krši se i Članak 38. Ustava:

Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.

Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.

Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.

Jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.

Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo.

Isto tako krši se Članak 127. Kaznenog zakona:

(1) Tko uskrati ili ograniči slobodu govora ili javnog nastupa, slobodu tiska ili drugih sredstava priopćavanja ili slobodno osnivanje ustanova javnog priopćavanja, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko naredi ili provodi cenzuru, ili novinaru protupravno uskrati ili ograniči slobodu izvještavanja...

Suca naravno ne možete kazniti jer ima imunitet, ali novinaru možete uzeti ustavno i zakonsko pravo već kako vam je po volji.

Pravo dostupno svima Ovdje se sad postavlja jedno drugo pitanje. Odakle ja, neki tu "pik zibner" izričem što je pravo a što nije. Ja nisam pravnik. Međutim, ovdje nije pitanje da li i koliko znam pravo. Zadnjih godina vrlo često možemo čuti ili pročitati kako netko ne može tumačiti pravo jer nije pravnik. Takav argument nećete čuti u raspravi s nekim matematičarem, fizičarem ili nekim drugim znanstvenikom neke egzaktne znanosti ili tehnike. Stručnjak će argumentima pobijati neke krive zaključke, ili ukazati na neko nerazumijevanje.

Kod prava bi dapače svi prosječno inteligentni ljudi morali moći razumjeti zakone. Prvenstveno iz dva razloga. Prvi je taj što ih u demokraciji načelno sami donose. Dakle svatko tko ima inteligenciju najmanje inteligentnog i obrazovanje najneobrazovanijeg člana Sabora – tijela koje kao donosi zakone, trebao bi te zakone i razumjeti, jer valjda ih trebaju razumjeti oni koji su ih navodno donijeli. I ne samo to, trebao bi ih i razumjeti i svaki onaj koji ih se mora pridržavati.

Ako su zakoni pisani na taj način da ih ne razumije onaj tko ih se treba pridržavati kako ćemo onda postupati.

Jasno je da ne može svaki član parlamenta u demokratskoj državi razumjeti svaki zakon. On glasa u dobroj namjeri. Vjeruje da je onaj koji je napisao zakone radio to s nekom stručnošću.

Ali ono što pripadnik jedne struke ne razumije u propisima koji se tiču druge struke ne bi se smjelo odnositi na pravni dio tih propisa koji se odnosi na struku. Isto tako onaj koji se mora pridržavati nekog propisa ili zakona, možda ne mora razumjeti zašto se tako mora ponašati, ali mora razumjeti što se od njega traži, kako se ponašati.

Ako se meni čini da je sudac krivo protumačio zakon, potpuno je irelevantno je li on možda zaista dobro protumačio, u smislu da će se naći još deset ili sto tisuća ljudi koji će na njegov način protumačiti taj zakon. Jer će se i na mojoj strani naći najmanje toliki broj ljudi. Zakoni se ne pišu zato da bi postali dodatni izvor zavade. Jer se mi sad ovdje ne svadimo oko toga kako nešto treba regulirati, nego kako treba formulirati tekst kako bi svi sutra postupali onako kako smo se složili da treba postupati.

Dosljedna nedosljednost No mi imamo mnogo problema koji nisu niti gospodarske niti pravne prirode. Izrazi tipa "prometna nezgoda" za nesreću, koje se netko sjetio staviti u zakon, zbunjuju i atak su na hrvatski jezik. Nezgoda je kad netko prolije umak po košulji, a kad netko pogine to je nesreća. U spornom 148. članku kaznenog zakona govori se o činjeničnim tvrdnjama. U stavku tri mora se dokazati istinitost činjeničnih tvrdnji. Znači postojale bi neke neistinite činjenične tvrdnje. Danas se čuje od akademskih građana, čak i fakultetskih profesora, a ima i takvih sudskih presuda gdje se spominju neistinite činjenice. Činjenica, factum, ono je što je učinjeno, ono što je istinito po samoj definiciji.

U Ustavu imamo članke koji za neke vrijede, i neke članke koji za neke druge ne vrijede. Slobodu riječi možemo sputavati, a slobodu onih koji krše ta prava ne. Nije problem samo u ukinutim i izmijenjenim člancima, nadodanim člancima i odlomcima.

Mi raspravljamo ima li narod pravo na referendum, a to pravo naroda na neposredno odlučivanje nalazi se već u prvom članku. Narod je definiran kao zajednica slobodnih i ravnopravnih državljana. To da državljani odlučuju o državi njenom ustroju, ustavu i zakonima nije pravo nego je volja državljana izvorište Ustava, i svakog drugog prava. I u članku 67. st. 3. kaže se da je sabor dužan raspisati referendum ako to zatraži 10 posto birača.

Pokušaj dijela civilnih grupa da spriječe referendum i ograniče pravo građana na referendum, zbog navodne zaštite nekih viših interesa, veoma je opasna. Čak je i opasno nametati zakone protiv kojih je većina državljana. Prava manjina ne brane se kršenjem prava većine.

U društvu u kojem se usvoje neki principi, poput onih da se ne nameće drugima nešto što im je štetno, niti im se brani da rade ono što nije nikom drugom štetno, neće ni biti potrebe za obranom ni većine, ni manjine.

Problem našeg ustava je dosljedna nedosljednost. Na primjer prema čl. 2.

Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.

Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.

Iz ovog bi članka proizlazilo da se granice ne mogu mijenjati. No prema članku 8. one se ipak mogu mijenjati "samo odlukom Hrvatskoga sabora". Time se ne krši samo čl. 2. nego i čl. 1. prema kojem bi izvor suvereniteta bio hrvatski narod, pa bi prema tome i on imao pravo odlučivati izravno. To mu se pravo naravno uskraćuje, i time se ostavlja vladi da ona iz pregovara što hoće s našim susjedima, čak nije niti dano neko ograničenje o minimalnom broju zastupnika koji bi trebali odlučiti o promjeni granica.

U članku 23. st. 2. zabranjen je prisilni i obvezatni rad. Što znači taj članak? Pa ministar je doktorima naredio da moraju raditi. A u Kaznenom zakonu imamo pojam rada za opće dobro, kojim se zamjenjuju druge kazne. Osuđenik naravno može odbiti tu kaznu i umjesto nje uzeti zatvorsku ili novčanu. Pa i rob može odbiti da radi ako je spreman dati da ga bičuju.

Takvih nedosljednosti i nelogičnosti Ustav je prepun. Te koje sam naveo susrećemo u javnom životu. Još je više onih koje se ne vide na televiziji i u drugim medijima.

Mi smo dali Saboru prevelike ovlasti u donošenju zakona. Nitko od onih koji donose i provode zakone nema nikakve odgovornosti. Nema nikakve posljedice za onoga koji je donio neki loš zakon. A zakoni se donose da se i ne zna što se uopće donijelo i zašto.

Na primjer zabrana kloniranja i promjene ljudskog genoma donesena je bez adekvatne javne rasprave. Krivo postavljeni zakon, s kojim se u krajnju ruku, možda možemo i složiti, može zbog neke sudske odluke možda donijeti zastoj u nekom istraživanju, koje će sutra spasiti tisuće života, i donijeti ekonomske probitke.

Kakvi su nam zakoni možda je najbolje da se vratimo na izvorni atenski sustav izbora zakonodavaca. Uzme se telefonski imenik, čovjek zavezanih očiju otvori stranicu, i olovkom označi neko ime.

Ne znam koliko bi se taj kadar razlikovao od postojećeg po kvalifikacijama, ali svakako bi bio svjesniji toga da neće vječno ostati na saborskim jaslama, i da će ga zahvatiti zakoni koje je donio.