Cijela priča o somalskom morskom kriminalu plaši utoliko što je paradigmatična za funkcioniranje globalnog tržišnog sistema
Priča o napadu na američki brod u somalskim vodama 2009. godine i otmici kapetana koji je tom prilikom uzet za taoca dok je posada uspjela vratiti kontrolu nad brodom samo je čekala svoje uprizorenje na velikom platnu. Bilo je doista pitanje vremena kad će ovaj motiv dobiti svoju herojsku inačicu i inspirirati maštu holivudske produkcije da se pozabavi problemom ometanja slobodnog brodskog prijevoza i trgovine kod jednog od najsiromašnijih dijelova svijeta, uz Afrički rog. Mjesto je to najčešćih napada, isprva osiromašenih ribara, a danas sve organiziranijih pirata. No film u prvi i jedini plan stavlja navodni herojski podvig kapetana američkog broda i akciju njegova oslobađanja uz pomoć sofisticiranog naoružanja američkih marinaca. Akcija u filmu djeluje spektakularno i prati dakle stvarnu priču u kojoj su doista snajperisti usmrtili tri Somalca, a jednog, koji je predvodio ovu akciju pospremili na robiju od 33 godine. To je ujedno prvi primjer u novijoj povijesti Sjedinjenih Država da se nekog osudilo zbog piratstva.
Heroj, a ne zločinac Ako se othrvamo stanovitoj nelagodi koju izazivaju nesrazmjeri odnosa snaga koji je razvidan i u ovako posloženoj filmskoj priči te neprestano amortiziran pokroviteljskim namjerama Toma Hanksa u liku kapetana da zbrine otmičare ili previje ozlijeđenu nogu jednom od pirata, ostaje nam napeta operacija spašavanja koja u preko sva sata trajanja uspijeva održati pažnju. Tema somalskog gusarstva tu je samo još jedna kulisa koja je poslužila da se iskonstruira akcijski film na moru borbi za američki život. Sve je to, jasno, bacilo u drugi plan priču o piratstvu uz somalsku obalu kao direktnom nusproizvodu uništavanja jedne od osnovnih privrednih grana Somalije, ribarstva, i to prekomjernim izlovom ribe od strane zemalja prvog svijeta kao i odlaganjem njihova otpada u somalijske vode, zatim građanski rat koji je uništio ovu zemlju te humanitarne navade Zapada koje su osmišljene za očuvanje statusa quo. Pritom je riječ o zemlji u kojoj tri milijuna ljudi živi na rubu gladi prema podacima UN-a. U filmu je ova tema načeta, ali uspješno i po kratkom postupku apsolvirana izražavanjem sumnje kapetana da je riječ o pravim ribarima. I upravo je to razina od koje se film iritantno ne odmiče nego podcrtava uhodanu šprancu gradnje napetosti koja je ovaj put smještena samo u somalijske vode, a mogla se odvijati bilo gdje – ne bi bilo nikakve značajne razlike.
No namjera ovog teksta nije jalovo razotkrivanje obrazaca hegemonijsko-ideološke propagande i nastojanja holivudskih uspješnica u legitimaciji sveameričkih imperijalnih stremnji koji na ovom konkretnom primjeru poprimaju razmjere groteske. Usporedba se na neki način sama nametnula jer se paralelno s dolaskom spomenutog filma Paula Greengrassa u kina, na programu Zagreb Film Festivala našao i dokumentarac Andyja Wolfa Kapetan i njegov pirat koji je naposljetku i nagrađen na ZFF-u. Ovaj film priča jednu posve antiherojsku priču o kapetanu kojeg se u zatočeništvu somalskih gusara njegova posada odrekla nakon što se njihova firma oglušila na isplatu otkupa te njihovo zatočeništvo produžila na četiri mjeseca. Dok se američki kapetan u filmu žrtvuje za svoju posadu, iako u stvarnosti postoje kontroverze oko njegovih podviga, problemi ovog drugog njemačkog kapetana počinju onda kada shvaća da on i njegovi ljudi u očima vlasnika njihove tvrtke stoje niže na listi prioriteta u odnosu na profit ili traženi novac za njihovu otkupninu. Ta informacija ga zbližava s jednim od svojih otmičara, možda tek intuitivno prepoznajući više sličnosti s njegovom klasnom pozicijom u društvenoj hijerarhiji nego s pozicijom onih od kojih trenutno očekuje pomoć.
Neuhvatljivo oku kamere U paralelnoj montaži, dok gledamo kako se s traumama uz svog terapeuta nosi kapetan optužen za kolaboracionističke težnje za vrijeme zatočeništva, slušamo od strane “njegovog gusara” kako je zvuk metaka nešto uz što je odrastao te kako se oduvijek sigurnije osjećao u pohodima na brodove nego u Mogadišu.
Ova dva filma ni po čemu nisu niti stilski ni produkcijski usporediva, no njihov pristup temi zanimljiv je s jedne strane da pokaže koliko je truda potrebno da bi se o nečemu pokušalo reći nešto više kao u primjeru Wolfovog filma, ali i s druge strane koliki su produkcijski napori neophodni da se o nečemu ne bi slučajno doista nešto i reklo.
Dokumentarac Kapetan i njegov gusar u jednoj od završnih scena upravo podcrtava domet jednog filma da sažme ovu obuhvatnu temu koju je nemoguće promatrati izvan vladajućih ekonomsko-političkih odnosa. Snimajući pirate, njihov život, čak i čišćenje i pripremanje oružja prije pohoda na brodove, pokazuje nam ni manje ni više nego ljude. Pa kako u njima ne nalazimo odgovore za apostrofirani problem, ne nalazimo ni u drami jednog kapetana koji je strepio za život uslijed talačke krize. Taj moment ističe jedan od muškaraca već naviknutih na kameru njemačkog snimatelja čiji mu se poduhvat sve manje čini smislen i upita ga: “Želiš znati nešto o piratstvu i situaciji u Somaliji? Ali situacija ovdje neće se uklopiti u tvoju kameru. No trebaš reći da su dečki koji napadaju brodove nezaposleni, da im je zemlja uništena politikom.” Da bi se tu ubacio drugi: “Ali koga briga. To su ljudi koji su uzrok ove destrukcije, a to su isti oni ljudi koji će gledati ovaj film.” Posebna vrijednost funkcije ovog neobičnog dijaloga s autorom filma je što zaokružuje domete dokumentarizma i u toj činjenici leži njegova politička odvažnost.
Svjetski geto Cijela priča o somalskom morskom kriminalu plaši utoliko što je paradigmatična za funkcioniranje globalnog tržišnog sistema. S jedne strane imamo gubitnike globalnog tržišta i raspodjele bogatstva koji operirajući unutar svog obalnog prostora kriminalnim radnjama ometaju svjetsku trgovinu. Nerijetko se izlazi s bombastičnim brojkama o tome koliko je svjetska ekonomija oštećena napadima somalskih pirata. No s druge strane jasno je o kojem je mizernom udjelu riječ uzmemo li u obzir da se korporacijama koje posluju ovim morskim putevima ne isplati čak niti produžiti rutu u ime sigurnosti jer je izračun pokazao da su rizici plaćanja iznuda neusporedivi s troškovima izdataka. U novom izvještaju UN-a i Svjetske banke stoji da su gusari koji djeluju oko Afričkog roga u razdoblju od 2005. do 2012. godine zaradili 400 milijuna dolara na račun otkupnina otetih brodova i ljudi. No osiguravajućim tvrtkama se upravo zbog pojave piratstva otvorio nepregledan prostor zarade te su se specijalizirale upravo za naknade otkupa u slučaju zapljene broda i posade. Dok je prosječna cifra koju somalski gusari naplaćuju za jednu zapljenu oko milijun dolara, premije osiguravatelja u tom slučaju rastu za oko 1000 posto.
Roberto Saviano u knjizi Gomorra u jednom dijelu piše o reporterima koji napuljski kriminal prate tako da kad situacija eskalira, onda u svoje petnaestominutne priloge uguraju slike strojnica, tragedije, krvi... “Mnogi reporteri vjeruju da su u Secondiglianu pronašli europski geto, krajnju bijedu. Ali odole li želji da pobjegnu, primijetit će da stoje pred stupovima gospodarstva, skrivenim rudnikom, tamom iz koje ustreptalo srce tržišta crpi snagu.” Teško je naći precizniji opis somalskog piratstva jer upravo kad se odoli želji da se iznesu brojke o rekordnim otkupima, strojnicama, slikama bijesnih pirata u trošnim motornim vozila, lako je uvidjeti transparentnu tržišnu dinamiku u kojoj cijela ova priča nije problem nego njen neizostavni dio.