Usuprot površnosti

Uvriježilo se u nas u posljednje vrijeme pisati o književnosti, ako uopće, lakim i površnim načinom. Svekolika tržišna orijentiranost medija na jadna prosječna (ili najčešće uvelike ispodprosječna) konzumenta knjiga, novina i ostalih medijskih reprezentacija navodi urednike i ostale “odgovorne” da “željeznom logikom” kapitala nadobudne autore svedu u  hipotetične razmjere “razumljivosti”, pa makar i po cijenu pogubna reduciranja pristupa prezentiranom fenomenu. Svekoliko sažimanje vremena i prostora (tzv. ubrzavanje vremena) ne dopušta dublji uvid u obično složen predmet bavljenja, a sve što ne stane u nekoliko rečenica, ili u najboljem slučaju kartica teksta, osuđeno je na nepostojanje.

Ukoliko je takva situacija možda shvatljiva za popularne, tiskane i još više elektronske medije, manje je to prihvatljivo za knjige, koje još imaju svoje tradicionalne tiskarske gabarite. Ipak i na tom području ozbiljnija i teorijski zahtjevnija djela prisiljena su na uzmak. Takvoj je situaciji, osim opće i sasvim kratkovidne “profitne histerije”, djelomično uzrok i svekolika kulturna klima koja više nema afiniteta za teorijska, filozofijska i fundamentalna pitanja, pa ni sagledavanja bilo kojih pojava u toj višeslojnoj ali i apstraktnoj perspektivi. Sve što nije u prvi mah razumljivo i sve oko čega se treba pomučiti ili zamisliti jednostavno je – out; to stvara bore na čelu, a kao što znamo, štošta može proći, ali bore ne. To što takvo “peglanje intelektualnih bora” sasvim slučajno kao nusprodukt ima i “peglanje” smisla zbilje u kojoj živimo, to čini se malo koga zabrinjava. Složeniji su zahvati, dakle, u tkivo kulture koja nas istovremeno okružuje i prožima, čini se rezervirani za naizgled neprofitabilne osobne i izdavačke projekte, koji površnu duhu vremena usprkos ne odustaju od svog prometejskog posla.

Sinteza hrvatskog suvremenog romana

A svi koji makar i površno poznaju dosadašnji opus Branimira Bošnjaka, znaju da ta kulturna “bitka svih bitaka” traje sada već gotovo četrdesetak godina, prostirući se na tek nešto manje književnih naslova. Sve tamo od kraja šezdesetih i početka sedamdesetih Bošnjak je svoje holzwege (heideggerovske šumske putove) tražio i pronalazio između “mišljenja i pjevanja”; gotovo u isto vrijeme izlazi mu prva zbirka poezije Sve što nam prilazi (1969.) kao i prvi značajniji teorijski tekst u glasovitu tematskom broju časopisa Pitanja: Slovo razlike. Od tada, povezan u početku prije svega uz grupu teoretičara i književnika oko spomentuog časopisa Pitanja, a poslije i s drugim uredničkim poslovima (časopis Republika, HRT, voditelj nekoliko znanstvenih projekata), uspio je objaviti tridesetak književnih naslova – koliko vlastite poezije, esejistike, teorije, toliko priređenih djela drugih autora. Sve u svemu, bogat i plodan književni, znanstveni i urednički rad, koji ne pokazuje znakove umora ili posustajanja ni u posljednje vrijeme. Dapače, moglo bi se reći da ovo naše svakim danom Novo doba Bošnjaka inspirira na pojačanu književnu djelatnost u kojoj jedan naslov gotovo da sustiže drugi. Pa, kako, dakle, stoje stvari s njegovom posljednjom knjigom?  

Bošnjakovu knjigu, pomalo znanstvenoenigmatična naslova Žanrovske prakse hrvatske proze, možemo razumjeti kao, prije svega, sintezu njegova višedesetljetnog bavljenja suvremenom hrvatskom književnošću, točnije suvremenim hrvatskim romanom. Poznavateljima njegova esejističkog, teorijskog i uopće znanstvenog rada taj će podatak biti itekako značajan, pa i iznenađujući – jer Bošnjak je poznat, prije svega, kao maran proučavatelj i pratitelj hrvatske poezije i eventualno drame; proza, pogotovo roman do sada nisu bili u centru njegovih ozbiljnijih znanstvenih razmatranja. Možemo se stoga upitati: kako se “poetolog” snašao na području dijakronijske sinteze proze?

Drugi moment koji je ovdje važan jest činjenica da se radi o djelu koje ima pretenzije obuhvatiti hrvatski poslijeratni roman – sve do danas. Dakle, riječ je o književnopovijesnom pregnuću prononsirana postmodernog teoretičara književnosti, što je već samo po sebi zanimljiva situacija. Naime, suvremena je književna teorija često u konceptualnu ratu s bilo kakvom ozbiljnijom idejom povijesti književnost – pa intrigira koja je to rješenja za taj načelni problem pronašao u nas poznati teoretičar književnosti?

Duh epohe i kontekst moderne-postmoderne

Kao što je poznato, takve se sinteze mogu raditi, načelno, na dva načina. Prvi je, uvjetno govoreći, pozitivistički, i on polazi od sveukupnosti književnih tekstova koje onda, po sličnim formalnim ili sadržajnim značajkama književni povjesničar povezuje i svrstava u skupine, da bi se, osim opisa predmetnutih nam fenomena i njihovih eventualnih poetičkih veza, izbjegavale interpretacije kulturnoga konteksta – kao spekulativne i neznanstvene. Drugi je pristup upravo suprotan, polazi se od teorijski (filozofski) ocrtana “duha epohe”, dakle kulturnog konteksta, koji je u tom pristupu opredjeljujući, da bi se onda odabrani književni tekstovi smještali u zadanu matricu  rekonstruirana zeitgeista. Prednost je prvoga pristupa iscrpnost u prikupljenoj građi i teorijska nepretencioznost, ali je nedostatak u perspektivi konteksta – ovdje se čini da književnost nastaje i živi u zrakopraznu prostoru. Drugi je pristup manje iscrpan, ali je jači u sagledavanju književnosti u njezinoj teorijskoj i civilizacijskoj povezanosti s kulturnim i svakim drugim kontekstom. Iako se većina modernih djela tog tipa kreće između ovdje opisanih krajnosti, ona su ipak načelno više empirijski pozitivistička ili teorijsko-filozofijska.

Za Bošnjakovu bi se knjigu moglo reći da pripada ovom drugom tipu književnopovijesnih sinteza. Njegov je pristup u prvom koraku teorijski, filozofijski, kulturološki – on polazi od duha epohe, a to je razmeđa moderna-postmoderna u hrvatskoj poslijeratnoj književnosti. Ocrtavajući svu specifičnost društveno-povijesnih, političkih i kulturnih okolnosti posljednjih preko pola stoljeća, Bošnjak je vehementnom, teorijski utemeljenom terminologijom izvršio duboku sekciju različitih slojeva kulture i pripadajuće joj estetske dinamike koja je bila presudna za dominantan dio romaneskne produkcije u rečenom razdoblju. Koncentrirajući se na čvrstu osovinu časopisa Krugovi-Razlog-Pitanja-Quorum, dao je distingviran opis nadolaska, konstitucije, estetske i poetičke “peristaltike” kao i trenutna rasapa postmodernog stanja stvari u proznoj produkciji, ali i kulturi. U drugom koraku pristupa reprezentativnu i probranu skupu tekstova, koje analitički sagledava u opisanome kontekstu. To bi značilo da Bošnjakov pristup svjesno i unaprijed odustaje od empirijsko-pozitivističkog mita o neutralnoj i iscrpnoj deskripciji “svih proznih uradaka” u nekom razdoblju i nekom prostoru, opredjeljujući se za teorijski “realniji”, konceptualno utemeljeniji, ali nešto selektivniji izbor građe koji mu dostaje za opis bitnih trendova u romanesknoj produkciji naše suvremenosti. Razumljiv je to postupak jer Bošnjaka zanima povezanost dubokih, “podzemnih”, zapletenih odnosa proznih uradaka i dominanti estetskog i kulturnog konteksta, u najmanju ruku koliko i poetička i žanrovska strukturiranost samih romana; sudbina romana koliko i romani sami.

To, dakako, ne znači da je građa u drugom planu, upravo suprotno – Bošnjakova je knjiga nesvakidašnji kompendij prikaza djela i autora koji su u trenutnom medijskom i tržišnom simulakrumu, najblaže rečeno, u drugome planu. Jer u, sada već skoro dvodesetljetnoj, medijskoj impostaciji književnih vrijednosti za dobar broj opisanih autora jedva da se i zna, a kamoli da se elaborira njihova poetika ili književnopovijesna uloga. Neki su naprosto zaboravljeni, kao na primjer Dalibor Cvitan, čijoj romanesknoj trilogiji Bošnjak pridaje poseban status, neki su prostorno dislocirani na razmeđi kultura – kao prozni opus Petka Vojnića Purčara, neki su pak diskretno i nekako “neopazice” objavili zanimljive prozne cikluse – poput Zore Dirnbach ili Kazimira Klarića, Joze Laušića ili Anđelka Vuletića, dok su drugi u generacijskoj i medijskoj, ali ne i autorskoj defenzivi – poput Borbena Vladovića i napose Alojza Majetića. U knjizi nisu zaobiđena ni već poznata imena svih generacija s pripadajućim opusima – od Nedjeljka Fabrija, Ive Brešana, Gorana Tribusona, Slavenke Drakulić, Miljenka Jergovića – do najsvježijih opusa, primjerice Dore Kinert Bučan, Jelene Čarije, ili blogera Vlade Bulića. Izborom tih autora i djela Bošnjak kao da je htio, a čini se uspio pokazati i dokazati da se vrijedna i zanimljiva književnost događa i izvan medijskog simulakruma, generacijskih ili klanovskih krugova.

Upliv ideologije i izvanknjiževnih sustava

Spomenute činjenice ukazuju na veoma važne aspekte produkcije romana u proteklih pola stoljeća. Tijekom razdoblja bipolarne podjele svijeta i života hrvatske književnosti u kontekstu bivše države – književnost je bila okovana uplivom ideologije, politike i drugih izvanknjiževnih sustava – ne uvijek nužno protiv svoje volje. Naime značajan dio projekta moderne – onaj avangardni – imao je kao utopijski cilj promjenu stvarnosti putem umjetnosti, a jedan je od neželjenih nusproizvoda obrat-promjena umjetnosti od strane uglavnom političke i ideologijske stvarnosti. Nadolaskom postmoderne, a još više kraja bipolarne podjele svijeta i osamostaljenja hrvatske književnosti – književnost je lišena ideologijskih i dnevnopolitičkih okova, ali je “teror”, ovaj put tržišne, naivno-ekonomijske stvarnosti našao put u koloniziranju suvremenog svijeta prozne književnosti.

Svi ti momenti imaju bitne posljedice na žanrovsko konstituiranje hrvatskog romana. Ovdje treba reći da Bošnjak pod žanrom ne podrazumijeva naivno-pozitivističko, kritičarsko određenje žanra, nego ono koje ga dubinskom semantičkom strukturom opredjeljuje. To mu omogućuje da uvidom u određene tematske figure nadiđe deskriptivnu i zađe u ontološku dimenziju žanra. Tako npr. figura tijela može u jednom trenutku, šezdesetih i sedamdesetih godina, biti subverzivan motiv, kao i erotski roman uopće, da bi danas bio samo konzumeristička manira. Bošnjak govori o “svetom gralu” stvarnosti i mimetičnosti u književnosti uopće, koja na podlozi različitih odnosa prema ideologiji ima u različitom povijesnom momentu različite dimenzije. Tako imamo praideologijsku, ideologijsku i suvremenu postideologijsku književnost, unutar kojih oblika može biti dominantnim odnos prema jeziku, povijesti, tijelu, društvenoj stvarnosti, ratu, postratnim traumama itd. Bošnjaku je bitno uočiti to unutarnje kretanje kojim se romani i njihovi autori mimo poetika a često i nasuprot njima nesvjesno odnose prema zbilji s obzirom na temeljne promjene u toj zbilji. Uočavanje žanrovskih tipologija nije cilj; žanrovi su prije nusprodukt suodnosa poetike autora u hrvanju s ontologijskim sastavnicama same stvarnosti, odnosno zbilje koju autor drži bitnom – zbilje jezika, povijesti, tijela itd.

Kako i prije, tako i sada, romaneskna je produkcija nalazila načina da u zamjetnu pluralitetu estetika održi kakvu-takvu kreativnost i raznolikost, prečesto i po cijenu zaborava, marginaliziranja, medijskog i svakog drugog minoriziranja, a Bošnjakova knjiga upravo otkriva i ukazuje na te manje-više zanemarene resurse. Za nadati se samo da će ona prije biti dostojna prolegomena, a manje epitaf jednoj književnosti u razvoju, ma kako taj epitaf bio raskošan.