Utapanje u beznadni zemaljski život

Philip K. Dick, In Milton Lumky Territory

In Milton Lumky Territory je jedan od neznanstvenofantastičnih romana Philipa K. Dicka što ga je napisao krajem pedesetih godina, ali nije objavljen sve do poslije njegove smrti. To je prilično dojmljiva knjiga, utemeljena na opsesiji pedesetih godina – liku putujućeg trgovca (usp. Smrt trgovačkog putnika Arthura Millera). Radnja je smještena u Idaho – uglavnom, u Boise, iako se likovi kreću diljem cijelog Zapada kada su na putu – i zapravo se bavi snovima i bezizlaznostima Amerike malih gradova (kakva je već počela nestajati kada je Dick napisao roman). Ono što je osebujno (i uvjerljivo) u romanu je način na koji se sve utapa u beznadno zemaljsko. U najvećem dijelu romana riječ je o jurnjavi Brucea Stevensa, glavnog lika, za velikom zaradom dobivanjem franšize i prodajom uvoznih japanskih električnih pisaćih strojeva. U tome nikada ne uspijeva, ali način na koji roman opsesivno detaljno opisuje njegovu potragu, poslove koje ugovara, pokuse koje izvodi, stvari koje uči o pisaćim strojevima i beskrajne sate koje troši na vožnju od Boisea do San Francisca, Pocatella, Seattlea, Boisea, Renoa i natrag do Boisea – sve to postaje gotovo nadrealno, upravo zato jer je središte pozornosti tako usko, tako uporno ustrajno, tako nepromijenjeno avanturom ili različitošću.

Naslovni Milton Lumky nije protagonist romana, nego sporedni lik, netko koga Bruce Stevens upoznaje: ogorčen, uvrnut, ciničan i ironičan putujući trgovac koji kao da utjelovljuje ono u što bi se Bruce mogao pretvoriti – prijetila bi mu ta opasnost kad ne bi bio tako nemaštovit i sveamerički. No, Bruce je nesposoban za spoznaju, kao da nikada nije emocionalno prerastao svoje tinejdžerske godine.

Osim što je opsjednuto usredotočen na prodaju pisaćih strojeva, dvadesetčetverogodišnji Bruce upoznaje i ženi se ženom, Susan, koja je deset godina starija od njega i koja je u stvari bila njegova učiteljica u petom razredu. Bruce vrluda naprijed-natrag između podčinjenosti i adolescentske pobune protiv te majčinske figure. Susan se pojavljuje kao tvrdoglava osoba koja ga guši, ali na način koji je dostatno zagonetan (i Bruceu dostatno poželjan, a možda isto tako i autoru) da se nikada ne uklapa u mizogini tip kučke koja oduzima muškost, što se tako često pojavljuje kada Dick stvara ženske likove. Veza je očito osuđena na propast od samog početka, a interakcija između Brucea i Susan mijenja se između samozavaravanja i potpune nespojivosti. Osim što roman završava, neobično, regresivnom fantazijom, u kojoj se Bruce – nakon što je zauvijek napustio Susan – najprije vraća natrag u peti razred i svojoj fiksaciji na Susan kao svojoj učiteljici, a zatim pojuri naprijed, da bi ih zamislio zajedno, kako odgajaju Susaninu kći i vode malo poduzeće, u razumnom zadovoljstvu ako već ne potpunom blaženstvu.

To je “sretan kraj” koji ostatak romana pokazuje kao neistinit, a to iznenađuje jer je, kao fantazija, tako sumoran i jednoličan – očito Bruce ne može zamisliti ništa drugo ni bolje, a kada bi i mogao, samo bi se utopio u ogorčenju Miltona Lumkyja – ili čak i nešto gore. Kao da je taj uski, ograničeni svemir jedino alternativno rješenje, ili jedina obrana od shizofrenih užasa Dickovih kasnijih, i boljih, djela. Tiranska ontološka krutost romana je druga strana, i jednako otuđujuća kao i stalno promjenjive i propadajuće stvarnosti Dickovih ključnih znanstvenofantastičnih romana.

Manjkava znanost

Prošlo je previše vremena otkada sam posljednji put razotkrio primjer loše znanosti (ili lošeg izvještaja o znanosti, ponekad je teško reći). Jacalyn mi je poslala internetsku adresu teksta o novom istraživanju: Lesbians’ Brains Respond Like Straight Men. Dakle, što to točno znači? Na koji način mozgovi lezbijki reagiraju poput mozgova heteroseksualnih muškaraca? Kao prvo, nije nam dana nikakva naznaka kako izvještaj definira “lezbijke” i “hetero muškarce”; ako su upotrijebili samodefinicije ljudi, to je u redu i dobro sa sociološkog stajališta, ali je previše neodređeno kao biološka kategorija. Misle li naznačiti da se, ako se nečija samodefinicija promijeni, recimo ako prestanem definirati samog sebe kao hetero muškarca (što sam često u iskušenju učiniti, zbog sveg “tereta” koji dolazi s frazom “hetero muškarac”, tereta koji ide daleko šire od točne, ali prilično nejasne primjedbe da u većini slučajeva jest vjerojatnije da će me seksualno uzbuditi žene a ne muškarci), da se dakle tada njihovi hormoni odjednom promijene? No, sada trčim pred rudo.

Moramo se zapitati i ovo: kada mozgovi lezbijki “reagiraju” kao mozgovi hetero muškaraca, na što oni reagiraju? Pa, kaže članak, “mozgovi lezbijki reagiraju drukčije na hormone seksa od mozgova heteroseksualnih žena... Mozgovi lezbijki reagirali su donekle, iako ne sasvim, poput mozgova heteroseksualnih muškaraca”. Dakle, ne vrti li se ovdje nešto u krug? “Hormoni seksa” definirani su kasnije u tekstu kao “feromoni” – no, i to je kategorija o kojoj se daleko premalo zna, i koja je toliko dvojbena i upitna, osobito kod ljudskih bića, da je, kao prvo, uopćavanje na temelju njih neprihvatljivo samo po sebi; i sam članak spominje usput da “se o tome reagiraju li ljudi na feromone vode rasprave”. No, čak i ako prihvatimo feromone, sve što istraživanje zaista govori jest da i lezbijke i “hetero muškarce” seksualno više privlače žene od muškaraca; što je, naravno, tautologija koju je istraživanje ionako već prije unaprijed pretpostavilo.

Oh, moram dodati da je fiziološka strana tog uzbuđenja to što je miris koji nekoga seksualno uzbuđuje procesuiran u dijelu mozga (hipotalamusu) različitom od uobičajenih dijelova mozga koji procesuiraju miris. Dakle, ponovo je sve što imamo tautologija, ponavljanje onoga što je unaprijed bilo pretpostavljeno. Naravno da se seksualno uzbuđenje događa na podsvjesnoj razini, potaknuto mirisima samih feromona a da oni koji su podvrgnuti testu ne znaju kojega spola miris osjećaju. No, i to je unaprijed pretpostavljeno u početnom planu studije; to je samo još jedna tautologija. (Moram dodati i da je uvjerenje da biološki muškarci i žene imaju potpuno odvojene feromonske mirise, koji se navodno ne preklapaju, niti pokazuju dovoljno varijacija da ponište strogu dvojnost, također neovlašteno unaprijed pretpostavljeno.)

Međutim, čak ni to nije sasvim točno kao temelj za navodnu “sličnost” između “lezbijki” i “hetero muškaraca”. Izvještaj navodi da su “obični mirisi bili procesuirani u moždanim vijugama povezanim s njuhom volontera”. No, “kod heteroseksualnih muškaraca muški je hormon procesuiran u području mirisa, a ženski je hormon bio procesuiran u hipotalamusu, koji je povezan sa seksualnom stimulacijom”. Dok su kod lezbijki “i muški i ženski hormoni bili procesuirani u istom dijelu mozga, u osnovnim vijugama za procesuiranje mirisa”. No, čekajte: ako je to slučaj, tada cijelo rasuđivanje studije da mozgovi lezbijki reagiraju donekle poput mozgova hetero muškaraca, doživljava slom. Mozgovi lezbijki (odustao sam od navođenja užasnih citata samo iz lijenosti; naravno da bi trebali biti prisutni svaki puta kad god je spomenuta neka od tih pseudo-kategorija) slični su mozgovima hetero muškaraca u smislu onoga što obje kategorije mozgova imaju zajedničko s mozgovima heteroseksualnih žena – svi procesuiraju mirise spola koji ih ne uzbuđuje u običnim “vijugama za procesuiranje mirisa”. No, lezbijski mozgovi, za razliku od mozgova hetero muškaraca, ne procesuiraju mirise spola koji ih privlači u hipotalamusu. Dakle, prema uvjetima same studije, pa čak i ako prihvatimo njihove upitne kategorije, cijela usporedba između “lezbijki” i “hetero muškaraca” nema smisla.

Mogao bih nastaviti i dalje, no ovo je vjerojatno dovoljno. “Najveće” tvrdnje koju studija iznosi, prema članku, jesu da “postoje biološki čimbenici koji pridonose seksualnoj orijentaciji” i da “homoseksualnost ima fizičke temelje a nije naučeno ponašanje”. Prva od dvije je nešto u što nitko s imalo razuma ne bi nikada posumnjao, jer bi sumnjati u to značilo da morate smatrati da je um potpuno odvojen od tijela, do mjere koju čak ni Descartes nikada nije podržavao. A druga je tvrdnja krajnje besmislena, jer bilo koje ponašanje ima “fizičku osnovu” već po definiciji (kad ne bi imalo fizičku osnovu, u kojem bi smislu uopće postojalo, što bi značilo promatrati ga?), neovisno o tome je li “naučeno” ili urođeno, ili nešto drugo (ionako nisam uvjeren da je naučeno protiv urođenog smislena dvojnost, jer ima toliko preklapanja između ta dva pojma, i jer ih morate definirati preširoko da biste otklonili druge mogućnosti i uključili svako zapažanje na jednoj ili drugoj strani dvojnosti).

Problem je u tome što se “znanstvene” izvještaje ili studije tako idiotske, toliko lišene bilo kakvih smislenih odnosa ili stvarne znanstvene osnove, može naći u tisku svakog tjedna. Sve što to pokazuje, u osnovi, jest da ljudi (i znanstvenici i novinarski izvjestitelji i, vjerojatno, šira javnost) “žele vjerovati” da sve u ljudskom životu ima “genetsku” osnovu (još nešto što je zaista jako loše definirano da bi prošlo) i da su “zdravorazumske” predrasude naše kulture istinite. U zoru zapadnjačke znanosti, empirici su se rugali objašnjenju stare filozofije za moć opijuma da uspava ljude time što je navodno imao “uspavljujuću vrijednost”. No, današnja humana genetika kao da je potpuno zasnovana na pretpostavljanju i objavljivanju takvih imaginarnih vrijednosti i osnova.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole