Silva Kalčić  

Utjeha arhitekture

Središnju temu Festivala arhitekture u Dubrovniku najbolje oslikava upravo grad u kojemu se smješta – grad kao urbanizirani pejzaž, zidina sazdanih od istog materijala kao i stijene u koje su usađene. Imajući u vidu ambiciju da se u Dubrovniku ustanovi tradicija i kontinuitet arhitektonskog događanja u kolovozu, usudili bismo se ovogodišnji festival nazvati prvim. Okoliš i vidljivi svijet tvore arhitektura i natura, a primjer njihova dobrog suodnosa je ne samo Grad, povijesna jezgra definirana zidinama perimetra dva i pol kilometra, nego i nova dubrovačka gradnja koja zaposjeda padine Srđa na način koji ne smeta. Grad se brzo rehabilitirao, s obzirom na teško stradanje u ratu – javni promet i komunalne službe funkcioniraju, nebo je premreženo zrakoplovima koji slijeću na, prema projektu splitskog arhitekta Ante Kuzmanića, obnovljeni aerodrom, a gigantski cruiseri vizualno “sjedaju” na grad.

Predavanja iz programa Festivala održana su u uzbudljivom ambijentu tvrđave Revelin, kao i prateća izložba Fragmenti – pogled u povijest u povodu 50. obljetnice izlaženja časopisa Čovjek i prostor Udruženja hrvatskih arhitekata. Dubrovnik je pravo mjesto za razgovor o arhitekturi, uz promišljanje načina “održivog razvoja”, tj. zaštite, obnove i razvoja urbaniziranog pejzaža Dubrovačke Republike, koji je kao i cijela mediteranska obala stisnut između mora i planinskog zaleđa.

Zgrada kao okoliš

Moriko Kira govorila je o Tokiju kao gradu koji pruža neobičan osjećaj kontinuiteta, teško mu je odrediti granicu – osim što prema rubu grada ima više otvorenog prostora. U Japanu nema konteksta koji određuje arhitekturu kao u Europi, to je dakle bez-kontekstualan prostor. Moriko se početkom devedesetih preselila u Amsterdam. Smatra da je nizozemska arhitektura umjetnost artikulacije prostora, uvijek zaokupljena “davanjem imena” pejzažu – sličnost Japana i Nizozemske je u gustoj naseljenosti. U svojoj arhitekturi Moriko Kira nastoji integrirati unutarnji i vanjski prostor, povezati je s krajolikom, poimajući zgradu ne kao objekt, nego kao okoliš. Tradicionalni vokabular arhitekture povezuje sa suvremenim – primjerice, interijer japanskog restorana u Bruxellesu simulira japanski vrt, a zidne slikarije u rezidenciji nizozemskog pokrajinskog premijera interpretacija su goblena iz 17. stoljeća.

Felix Clauss se bavi temom kako pejzaž utječe na arhitekturu. Smatra da je srž arhitekture grad, javni prostor i tipologija gradnje, a ne zgrade. Nizozemska arhitektura je minimalistička, jer je izbor materijala sužen. Potrebno je iznaći arhitektonske tipologije koje čuvaju okoliš, odgovarati na mjene urbanog obrasca. Amsterdam je grad koji se širio mrežom kanala u takozvanu fingerstructure – grad prodire u pejzaž, i obratno; u urbaniziranom pejzažu traga se za ljepotom streetscapea. Dramatično urbano mjerilo daju visoke zgrade kontinuiranih fasada. Voda se tretira kao javni prostor, nadomještajući oskudno zelenilo.

Peter Zumthor, najveći inozemni autoritet, uistinu arhitektonska zvijezda na ovoj konferenciji, smatra da je zadaća arhitekta napraviti nešto što će postati dio predmetnog svijeta, a taj će objekt stvoriti prostor. Objekt, čak i nesagrađen, iziskuje izvjesnu formu postojanja. U svoje projekte zgrada termi, spas, Zumthor ugrađuje ritual kupanja i bivanja u vodi. Njegov Švicarski paviljon za EXPO 2000. u Hannoveru napravljen je od debala, bez čavala, kao objekt zavođenja, odmorište, bez poruke kakvu u pravilu imaju nacionalni paviljoni. Mnogi arhitekti proizvode image koji nema veze s luogom, tvrdi Zumthor koji, međutim, teži odsustvu proizvodnje imagesa. Kuća je dio pejzaža, izdvojen, čvrst objekt dugog trajanja, primarni prostor. Čovjek se mijenja kada ulazi u kuću i odlaže kaput...

Priroda kao dezodorans za metropolis

Fabijanić je govorio o mediteranskoj kući, autohtonom mediteranskom izrazu (genius loci) kao umještenom sjećanju na elementarni životni prostor – dom je ikonografski i ideografski simbol; o “erotici” ili sladostrašću stvaranja arhitekture i njezinoj “suvremenosti i svevremenosti”. I pejzaž može biti smišljen, artificijelan; suhozid (iako nije land art) interpretiran je u suvremenoj arhitekturi. Postavlja se pitanje, međutim, mora li arhitektura biti sagrađena? Je li mašta danas legitimna riječ u arhitekturi? Bilo je riječi i o problemu temporalnosti – što ostaje od arhitekture i što nastaje od materijala s vremenom, odnosno habanjem. Mediteran ne podnosi polirani kamen, ali podnosi tonove koji nam se čine da ne bi trebali biti upotrijebljeni (svjetloplave “škure”)... Na primjeru javnog prostora pred crkvom Marijina uznesenja u Pagu, Fabijanić govori o potrebi insistiranja na higijenizaciji nečeg što je izgubilo ljepotu starog, i ostalo samo trošno – “u arhitekturi nema ideje, osim one sadržane u stvarima” (Peter Zumthor).

Boris Podrecca govorio je o arhitektonskim pejzažima, o ruralnoj arhitekturi kao bukoličkom fenomenu arhitekture, te o ubikvitetu i multiplicitetu grada. Napominje da u doba turbo-kapitalizma i virtualnosti koegzistira mnogo teorija o gradu, a malo njih o krajoliku. Priroda nije “dezodorans za metropolis”, “bombon za periferiju”, nego znanstvena estetika. Arhitektove strategije prema prirodi su oportunističke (on zna da je priroda jača), crash harmony u koju su implementirana pravila. Danas je krajolik potržišten, a i bez artificijelnosti može nastati anti-natura. Archi-nature – arhitektura i priroda sjedinjeni su u fraktalnom sustavu čiji uzorak može biti milieu ili tekstura drveća, vegetacije, kao patchwork, polikromijski paspartu. Rijeka može biti bukolički element grada. Pejzaž je i u materijalu arhitekture: gubitak znanja o gradnji kamenog zida je kao kad nacija izgubi svoj jezik, tvrdi Podrecca. Nema razlike između temporalnosti živog drveta i temporalnosti arhitekture. Podrecca, koji je “za poetiku različitosti, a protiv monoteizma u arhitekturi”, nadalje tvrdi svaki arhitekt treba razviti strast prema vlastitom gradu. Bijelo – bijeli zid je arhitektonska apstrakcija.

Branimir Medić govori o netom proživljavanom trenutku tranzicije kao o kondenziranoj povijesti. Novi poredak donosi nove zadatke za arhitekturu kao komunalnu potrebu. Na primjeru Nizozemske govori o drawing self, o samoinvenciji naroda i suradnji radi preživljavanja, koja zajednicu stavlja ispred individue. Nameće se pitanje, što da radi arhitekt kad više nije jasno tko je klijent? Medić o modernizaciji govori kao o povećanju mjerila, modernizacija je akceleracija. “Ekonomski građanin” (termin Saskie Sassen) pripada globalnom financijskom tržištu; potrošač je apstraktno tijelo korigirano velikim brojevima. Kubni metar arhitekture je masovni proizvod – Medić govori o kreativnim kubnim metrima. Važan je moment susreta, arhitektura u komunikaciji s društvom: gradski trg kao prostor tranzicije između unutarnjeg i vanjskog; Medić naglašava važnost ulaza u zgradu: zanimljivo je kada gradska ulica završava u zgradi.

Povijest grada kao niz eksplozija

Ante Kuzmanić govorio je o Splitu kao fenomenu koji traje 1700 godina, pretvoren u gradokrajolik. Duh mjesta, međutim, nije zamrznuta kategorija. Slaveni su od kuće napravili grad, od tada se nastavlja stalna pretvorba privatnog u javno, rušenje kao recikliranje. Traženje arhitektonskog programa mora biti dio znanja o onome što je bilo prije, arhitektura je nezamjenjiva samo ako je kontekstualna. Na primjer, drvene grilje u priobalju služe za kontrolu količine svjetlosti unutar prostora. Povijest Splita je niz eksplozija koje su ostavile pokidano tkivo. U javnim zgradama treba voditi računa o internom javnom prostoru: Kuzmanić naglašava problem rada za investitora, umjesto za klijenta.

Josep Lluis Matteo na primjeru svojih sagrađenih zgrada govori o dijalektici između prirode, kao ekspresije organskog života, i apstraktnog kao racionalnog – neživog – geometrijskog. Fotografiranje arhitekture smatra zasebnim projektom u projektu. U svojim zgradama za privatne naručitelje Matteo poseže za mediteranskim pejzažnim konvencijama – mediteranskim mitosom – na primjer, atrijem kao unutarnjim zaštićenim prostorom kuće. Također, orijentacijom zgrade kontrolira termičke i svjetlosne učinke sunčevih zraka. Koristi prirodne metafore kao oruđe, evoluciju vertikala i materijala arhitekture uspoređuje s prirodnim rastom drveta, koje može biti kemijski transformirano u kamen, tj. fosil – igrom riječi bau (gradnja), baum (drvo). Matteo nastoji graditi globalne proizvode na lokalni način. Blokove zgrada uspoređuje s geometrijskim urbanim planinama. Vizuru Barcelone, iz koje dolazi, uspoređuje s troprugom zastavom – more-grad-planina; u suvremenom gradu, naime, ništa ne završava, samo se transformira, tako se i suvremene zgrade transformiraju iz zatvorene u otvorenu kutiju.