Nenad Obradović  

Utočište besmisla i opasne revizije

Beogradsko Narodno pozorište ulazi u neizvjesnu godinu. Mjesto upravnika još uvijek nije popunjeno, u javnosti se vode polemike oko predloženih kandidata, a sjednice Upravnog odbora protječu, kako pišu mediji, u srčanoj atmosferi prepunoj ružnih riječi. Dakle, na granici fizičkog obračuna. Najnovija vijest glasi da je Radoslav Pavlović, predsjednik Upravnog odbora, podnio ostavku zbog, kako je rekao, pritiska na članove. Zarad istine, valja podsjetiti da je riječ o čovjeku koji je zdušno podržavao poetiku malograđanskog i patriotskog teatra, oličenog ponajviše u anakronoj predstavi Konstantin (o čemu je već bilo riječi u Zarezu). U isto vrijeme, dok se vodi borba oko direktorskog prijestolja u zgradi Narodnog pozorišta u Beogradu, repertoar ove kuće ogledni je primjer retrogradnosti i zatvorenosti. Sve recentne predstave, koje smo u protekloj godini gledali u Narodnom pozorištu, ostajale su na razini incidenta. Pisao sam o mnogima, pa se za ovu priliku valja usredotočiti na predstave grube banalizacije kazališne scene u povijesnom ključu (Konstantin, Njegoš nebom osijani, Srpska trilogija) i, tom prilikom, podsjetiti na sramotnu reviju udvorica koju smo mogli vidjeti na premijeri milijunski skupe predstave Konstantin koju sam na ovim stranicama već opisao kao prekrajanje suštine umjetničkog djela i njegove kritičke pozicije u društvu, kao patriotizam doveden do “nihilističkog realizma”.

U posljednjem mjesecu gledali smo dvije predstave čija je umjetnička relevantnost izgrađena sasvim izvan umjetničkih mjerila, predstave koje su  pred gledatelja prosule sve društveno političke frustracije i u najgorem slučaju bisere zaostalog i agresivnog nacionalizma. Prije nekoliko nedjelja u povodu 200 godina Njegoševa rođenja odigrana je predstava Njegoš nebom osijani, čija se izvedba zasnivala na uvodnoj zdravici Matije Bećkovića i režijskim vježbama iz patriotizma Ivane Žigon, uz koreografski sramotnu smotru neinventivnog plesa. Radilo se o patriotskom igrokazu prepunom patetike čija je jedina svrha zloupotreba Njegoševog imena i dovođenje njegovog imena u vezu sa tužnom srpskom sudbinom. Njegoš je imenovan kosovskim vitezom, doveden je u vezu s Teslom i Milutinom Milankovićem , a cijelo je njegovo djelo svrstano u patos vasionske pravde (Bećković kaže: Njegoš je ispleo tri vijenca, jedan vasionski i dva gorska).

Teatar populariziranja U godini pred obilježavanje stote godišnjice od početka Prvog svjetskog rata, kada se u javnosti ponovno otvaraju teme uzroka i posljedica Velikog rata, Narodno pozorište u Beogradu obilježilo je svoj dan osnivanja, 22. novembar. Ova dva događaja dovodim u vezu silom prilika, budući da je u povodu dana osnivanja Narodno pozorište upriličilo izvedbu predstave Srpska trilogija, prema romanu Stevana Jakovljevića i u režiji Slavenka Saletovića, koja za temu uzima boravak srpskih vojnika na Solunskom frontu, pred kraj rata. Odmah na početku ove kritike želim naglasiti da je riječ o sramotnom igrokazu koji slijedi poetiku državotvornog i anakronog Konstantina, dakle o predstavi popularizirajuće naravi koja jedinu svrhu nalazi u samosvojnoj zloupotrebi povijesti u dnevno političke (čitaj patriotske) svrhe.

Kič u umjetnosti oduvijek je bio odraz kreativne nemoći, u kojem je efekt prikazanog važniji od esencije prikazanog, u nastojanju da umjetnost zadovolji želje palanke, odnosno kad podilazi malograđanskom načelu. Kad je riječ o teatru, u suvremenoj teoriji problematiziranja reprezentacije, bezidejno je teatarsku igru svoditi na priču. Teoretičar umjetnosti Samuel Weber zaključuje: “Teatar se ne može usporediti s ‘pričom’: teatar je obično ono što se ne može ispričati, događaj koji izmiče mogućim narativizacijama’’. Ta pukotina u interpretativnoj razini teatarske reprezentacije ključno je mjesto na kazališnoj sceni, u dramaturškom smislu riječ je o onome što Benjamin naziva navođenjem teksta, dakle dopustiti tekstu da proizvodi kontekst. Drugim riječima, pravocrtna i bezizražajna priča danas u teatru ne znači ništa više od školske recitacije pred prepunom salom zadivljenih roditelja koji aplaudiraju svojoj djeci.

Izvedba prepuna frazeoloških mitova Izvedba predstave Srpska trilogija razotkrila je anakronost repertoara Narodnog pozorišta, preopterećenoga mitovima i narativima srčanog patriotizma, a u isto vrijeme tako neosjetljivog na socijalnu tematiku ili nedavnu ratnu prošlost. Ta restriktivna i prisilna funkcija (Foucault) koju je prigrlio teatar u posljednje vrijeme označuje njegovo suštinsko udaljavanje od potrebne reakcije na društveni moment koji ga okružuje, udaljuje njegov kritički potencijal vindikativnim metodama upiranja prsta u nedovoljno osviješteno građanstvo nespremno da shvati svoju tužnu sudbinu vječnog vapaja nad srpskom sudbinom. Predstava, dakle, ne problematizira moguće implikacije na temu ratnih žrtava i stradalih vojnika, ratnih strahota i svjetske klaonice koja u smrt nosi milijune ljudi, već pred gledateljima razoružava vlastite frustracije vjekovne urote protiv srpskog naroda koji, da podsjetimo na riječi Dobrice Ćosića, ima više dobitaka u ratu negoli u miru (adaptator teksta Slavko Milanović napisao je u uvodnom tekstu za predstavu da se nada da će Srpska trilogija potaknuti mlade da se upoznaju sa stradanjem i preporodom srpske vojske!).

Scena je pretvorena u rov na Solunskom frontu, scenografija je posložila sve ratne momente, kostimi su dati u stilu osobenosti svakog lika na sceni, dok je glazba previše napadna i podređena herojskoj tematici. Tako su svi likovi, u kolopletu vojnika i zapovjednika koji jadikuju nad srpskom sudbinom, tek nerazrađene skice dostojne današnjih bezidejnih promotora patriotizma bez ijedne ideološke ograde. Riječ je o karikaturalnom pristupu likovima koji predstavi daje hladan ton, bezidejnu sadržajnost u kojoj nema mjesta za bilo kakav dublji i sveobuhvatniji dekonstruktivni postupak ili razgradnju mita o srpskoj stoljetnoj ugroženosti. Stoga, glumci nisu mogli dati puno. Ivan Bosiljčić kao potporučnik Stevan ima puno od otresitog stava jednog ratnog zapovjednika, ali njegova je pojavnost na sceni karikaturalna jer ne iznalazi dublje motivacijsko opravdanje u izvedbi svoje uloge. Vuk Kostić, pak, kao po običaju gubi se između hladnoće u pojavi i nedovoljno jasne dikcije na sceni, dok Milenko Pavlov igra na kartu duhovitosti. Sasvim bezidejno, neartikulirano, s velikom dozom afektacije, nastupaju u ulozi vojnika s fronte i drugi glumci čije se uloge kreću u praznom hodu nesnalažljivosti i, uslijed manjka redateljske predvidivosti, grubog karikiranja. Sve to ostavlja dojam nedovoljne uvjerljivosti, glume koja na sceni ima iritantan, napadački ton zbog svoje pretjerane konvencionalnosti i vaporozne geste, glume koja ne umije, i ne smije, igrati po rubu zacrtane i predvidive normativnosti.

Javna opomena kritičaru Srpska trilogija nema baš previše veze s današnjim kazališnim trenutkom, prije se radi o izvedbi koja zadovoljava odabranu političku elitu. Želim naglasiti dvije stvari. Ponajprije, ovako sramotan igrokaz u svakoj kritičkoj zajednici bio bi predmetom podsmijeha, čak mislim da nešto ovako besmisleno nikada ne bi mogli vidjeti na sceni bilo kojega europskog kazališta. Nadalje, patriotska umjetnost u Srbiji zauzima primat. To nema nikakve veze s novim ministrom kulture, niti smjenom jednog od savjetnika ministra koji se nekoć zalagao za kulturni ustanak, već više s našom bojažljivom šutnjom koja spava dubokim snom u patriotskom grču prepunom mitova. I dok se sasvim blizu nas vrši iskopavanje najveće masovne grobnice poslije Drugog svjetskog rata na tlu Europe, u isto vrijeme, nacionalni teatar u Srbiji slavi smrt kao herojstvo u obrani jednog napaćenog naroda i na taj način, sasvim sigurno, postaje utočište besmisla i opasne revizije.

O poraznom stanju repertoara Narodnog pozorišta u Beogradu pisali su mnogi kritičari u Beogradu. Posljednji primjer obračuna direktora Drame Narodnog pozorišta Spasoja Ž. Milovanovića s kazališnom kritičarkom Politike Anom Tasić ulazi u anale besčašća i postaje znakovit primjer u kakvom se poraznom etičkom, ne samo estetičkom, stanju nalazi nacionalna kazališna kuća. Reagirajući na predstavu Srpska trilogija kritičarka Ana Tasić argumentirano je iznijela sve manjkavosti ove predstave, navodeći da je riječ o pseudopatriotskom šundu, o predstavi koja osim što je “stilski potpuno anahrona i umjetnički bezvrijedna, ona je i društveno opasna jer raspiruje ostrašćenosti kojima je politički lako manipulirati”. Na njezinu kritiku reagirao je direktor Drame Narodnog pozorišta (bivši kazališni kritičar i sadašnji pretendent na funkciju upravitelja kazališta) zamjerajući kritičarki Tasić tendenciozni prikaz i politikanstvo. On duhovito zaključuje: ,,Društvena odgovornost predstave kao javnog događaja beskrajno je velika, tu nema nikakve dileme, i svakako da je jasno da ko se o vrelo mlijeko opeče i u jogurt duva, kako kaže poslovica, te i da je strah od histeričnog nacionalizma stalno prisutan. Ali se čini da ove i ovakve kritike zagovaraju svojevrsni histerični anacionalizam. Predstava Srpska trilogija upravo pokušava, i čini se barem prema reagiranju publike i uspijeva, taj međuprostor popuniti svojom kritičko-razložnom smirenošću’’.

Kakva zamjena teze, kakav prostor manipulacije! Osim što u navedenom pasusu direktor Drame oprezno pere ruke od mogućeg nacionalističkog diskursa u kazalištu, on onemogućava kritiku u javnom prostoru tvrdnjom da je svaka analiza tog i takvog stanja zapravo histerični anacionalizam. Što to ima značiti? Samo to da je javnost u Srbiji u velikom problemu kada je na čelu Drame Narodnog pozorišta čovjek koji se ne usteže da javno opanjkava jednu kazališnu kritiku idući toliko daleko u fraziranja da tvrdi da je riječ o politikanstvu. Ana Tasić napisala je odgovor u kome kaže: “Politikanstvom se nikada nisam bavila, ni u svom dugogodišnjem kritičkom pisanju, ni u životu (da jesam, vjerojatno bih bila direktorica Drame). To što sam na kraju svog teksta dovela predstavu u aktualni društveni kontekst, sigurno se ne može okarakterizirati kao netočna ideološka konotacija. Posljednje rečenice u kritici nemaju dnevnopolitičko ni politikantsko značenje. One su politički osviještene u smislu postojanja jasnog stava prema aktualnim društvenim problemima i brige zbog nekritičkog sagledavanja stvarnosti, bez ikakvih aluzija na podršku nekoj konkretnoj političkoj opciji”. Možda će izgledati sasvim nepotrebno dovoditi u vezu aktualni patriotski patos u Srbiji s hrvatskim trenutkom, ali mi se čini da je veza između njegovanja mita o vaseljeni ispunjenoj jecajem Srbije za vjekovnim nepravdama i sadašnjeg referenduma u Hrvatskoj o braku koji suštinski zakida ljudska prava i slobodu izbora jako čvrsta. Ona se nalazi u činjenici da se kao društva još uvijek odlikujemo niskim pragom tolerancije, što može voditi (i vodi) u opasnu zonu kolektivizacije društva. Svrstavanje u kolektiv je, složit ćete se, tek prvi korak za opasnije preziranje onih koji u kolektivu ne znaju što bi radili. Kako veli Erich Fromm: “Između svih ugrožavanja čovjekovih vitalnih interesa ugrožavanje njegove slobode je od izvanredne važnosti, individualne i društvene