Ulomak iz većeg teksta pod nazivom Jugoslovenska tranzicija – ratni zločin, preuzet iz najnovijeg broja časopisa Up & Underground koji izlazi uz 6. Subversive Festival
U januaru 1989. godine radnici tvornice građevinskih mašina “Radoje Dakić” iz Podgorice, glavnog grada Crne Gore, jedne od jugoslovenskih republika, napustili su fabrički krug i zaputili se pred zgradu Skupštine. Tamo su se pridružili masi demonstranata koja je zahtijevala ostavku komunističkog rukovodstva.
Demonstranti su tražili nove ljude u vrhu Komunističke partije Crne Gore – one koji bi, kako je formulisano, vodili više interesa o radnicima i srpskom narodu, prije svega na Kosovu. Lideri partije optuženi su za “odnarođenost”, izdaju radničkih i nacionalnih interesa, birokratizaciju i korupciju. Optužbe za korupciju sadržavale su navode o ekscesivnoj upotrebi službenih vozila i službenim ručkovima na kojima su partijski lideri jeli pečenu jagnjad. Demonstranti su ih pogrdno nazvali – jagnjofuci.
rat za mir
Događaj je nazvan – “antibirokratska revolucija”. Dotadašnje komunističko rukovodstvo se povuklo, a na njihovo mjesto došli su lideri koje su građani, u “postrevolucionarnoj” euforiji, od milja zvali – “mladi, lijepi i pametni”.
Predsjednik Crne Gore postao je do tada malo poznati činovnik Momir Bulatović, čovjek sa gustim brkovima, koji se u Crnoj Gori – čiji su svi dinastički vladari (osim Danila Petrovića) nosili bradu i brkove – smatraju garancijom ozbiljnosti. Na mjesto premijera doveden je dva metra visoki, naočiti mladić, koji će vremenom razviti impresivan ukus za britanska odijela i švajcarske ručne satove, po imenu Milo Đukanović. Mjesto premijera bilo je njegovo prvo zaposlenje. Mjesto ideologa partije preuzeo je Svetozar Marović, bivši polaznik marksističke škole u Kumrovcu, rodnom mjestu Josipa Broza Tita. On je, osim Marksa, rado citirao i Hegela. Ispostavilo se da je pažljivo čitao i Carla Schmitta, koji u eseju “Duhovno-povijesno stanje suvremenog parlamentarizma objašnjava kako pacifisti, ukoliko bi ustrajali u odbrani mira, na koncu ne bi imali izbora nego povesti rat protiv onih koji ustrajavaju na ratu kao rješenju konflikta. Kada je Crna Gora 1991. napala hrvatski grad Dubrovnik, Marović je tu vojnu akciju nazvao – “Rat za mir”.
“Antibirokratskom revolucijom” u Crnoj Gori rukovodio je Slobodan Milošević. Smijenjeno crnogorsko komunističko rukovodstvo mjesecima je, sve do demonstracija pred Skupštinom, odolijevalo udarima koji su stizali iz Beograda, dijelom i zato što je imalo snažnu podršku komunističkih partija ostalih jugoslovenskih republika.
Četvrt vijeka nakon “revolucije”, fabrika “Radoje Dakić” ne postoji. Njeni radnici, koji su predvodili “antibirokratsku revoluciju” koja će dovesti do uvođenja parlamentarne demokratije u Crnoj Gori i tranzicije njene ekonomije iz socijalističke planske privrede u kapitalističko slobodno tržište, najprije su mobilisani u “Rat za mir”. Potom su, tokom hiperinflacije izazvane sankcijama “međunarodne zajednice” protiv Srbije i Crne Gore, njihove plate, koje su u trenutku kada su izašli na demonstracije iznosile oko 1000 njemačkih maraka, svedene na dvije njemačke marke. Potom su ostali bez posla. Danas građevinski tajkuni sa predstavnicima bivših radnika vode pregovore o otkupu zemljišta bivše fabrike, na kojoj namjeravaju izgraditi stanove za prodaju.
U Crnoj Gori je i dalje (dakle od 1945. do 2013.) na vlasti (reformisana) Komunistička partija, koja se danas zove Demokratska partija socijalista. Partija, koja je članica Socijalističke internacionale, pobijedila je na svim izborima koji su u Crnoj Gori održani od uvođenja višestranačja do danas. Momir Bulatović je, nakon predsjednikovanja u Crnoj Gori, bio i predsjednik Jugoslavije. Danas je u političkoj penziji, trguje alkoholnim pićima. Svetozar Marović je i dalje moćna figura u Partiji – njen potpredsjednik. Milo Đukanović je i dalje premijer. Sredinom devedesetih on je počinio političko oceubistvo odbacivši Miloševića i njegovu politiku. Čovjek koji je na vlast došao na talasu srpskog nacionalizma 1989. politički je predvodio Crnu Goru do njene nezavisnosti, obnovljene na referendumu 2006. Pokret za nezavisnost bio je reakcija crnogorskog antiratnog, indipendističkog dijela društva na pokušaj srpske političke elite da Crnu Goru trajno stavi pod kontrolu Beograda. Centralna figura u oba procesa bio je Đukanović, no to je tek jedan od paradoksa njegove vladavine…
“Antibirokratska revolucija” je, zapravo, bila – kontrarevolucija. Odmah po instaliranju novog komunističkog rukovodstva, njihovu klasnu retoriku zamijenila je nacionalistička. Dvije sljedeće godine odvijala se neobuzdana fašizacija društva, kao ideološka priprema za ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Benjaminov nauk pokazao se tačnim – uspon fašizma jeste svjedočio o neuspjeloj (zapravo – lažnoj) revoluciji. Sami jugoslovenski ratovi i sankcije iskorišteni su da ubrzaju ono što je bilo suština disolucije Jugoslavije – tranziciju iz socijalizma u kapitalizam. Društveno-ekonomski procesi u proteklih četvrt vijeka koji se, ideološki retuširani, proglašavaju kao period uvođenja parlamentarne demokratije, tranzicije, sticanja nezavisnosti te EU i NATO integracija, u životnoj praksi donijeli su nešto sasvim drugo: fašizaciju, rat, rast nezaposlenosti, brisanje radničkih prava, privatizacijsku pljačku, komercijalizaciju zdravstva i obrazovanja, bujanje nejednakosti, deindustrijalizaciju i desekularizaciju.
Komunistička elita, djeca i unuci onih koji su iznijeli revoluciju 1941.–1945., poništila je svaki od ideala na kojima je Komunistička partija došla na vlast. Nova klasa koja se razvila u jugoslovenskom socijalizmu, a na koju je Milovan Đilas upozoravao još krajem četrdesetih godina prošlog vijeka, iz privilegovane komunističke klase transformisala se, kroz tranziciju koju je iskoristila za uvećanje svoje moći i bogatstva, u novu političko-finansijsku elitu. “Antibirokratsku” kontrarevoluciju, fašizaciju društva i tranziciju političkog i ekonomskog sistema sprovela je sama Komunistička partija Crne Gore. Ukoliko bi crnogorski komunistički rukovodioci iz 1946. bili u prilici suditi današnjima, reformisanima, jasno je da bi ovi bili osuđeni za veleizdaju.
Bajke o tranziciji
U jednom od tajnih internih memoranduma američkog instituta za strateške analize Stratfor iz 2009. godine, koji je objavljen na WikiLeaksu, konstatuje se kako Međunarodni monetarni fond snosi svoj dio krivice za rat u bivšoj Jugoslaviji.
Mjere štednje koje je MMF nametnuo Jugoslaviji u predratnom razdoblju izazvale su društvene nemire koji su dijelom krivi za rat, smatrali su analitičari Stratfora: “Zbog globalne recesije, bilo koji ekonomski pokazatelji iz regije su vrlo važni. Pazite na bilo kakve nerede uslijed krize u kojima sudjeluju radnici i sindikati. Nemojte zaboraviti da su mjere štednje MMF-a nametnute Jugoslaviji djelomično krive za početak rata. Moramo voditi računa o bilo kakvom ekonomski motiviranom socijalnom nezadovoljstvu”.
Problem sa Stratforovom analizom uzroka jugoslovenskih ratova devedesetih nije samo u tome što je netačna, nego i to što je cinično netačna.
Da, MMF jeste jedan od krivaca za rat u Jugoslaviji, ali ne zato što je mjerama štednje na ulice izveo radnike i sindikate koji su poslije izazvali ratove, valjda da bi sebi dali destruktivnog oduška. Po Stratforu, nezadovoljni su radnici pravo sa socijalnih protesta uskočili u uniforme nacionalnih armija pa umjesto Internacionale zapjevali srpske i hrvatske nacionalističke pjesme. Neće biti. Rat nisu izazvali gubitnici koji su zbog MMF-ovih mjera završili na ulici. Izazvale su ga nacionalističke elite iz kojih će se regrutovati budući tranzicioni pobjednici na čelu sa tajkunima. U tome su uspjeli upravo zato što nije uspio protest radnika i sindikata pa je klasni sukob zamaskiran etničkim ratovima, a radnici volšebno nestali da bi umjesto njih ostali samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci... Rat i tranzicija u bivšoj Jugoslaviji nerazdvojivi su dio istog procesa, o čijem ratnom dijelu odlučuje sud u Haagu, a o tranzicionom Evropska banka, MMF i Evropska unija.
Odgovornost Trojke ne leži samo u izazivanju i, u najmanju ruku, nesprječavanju rata, nego i u legalizaciji ratne i poratne pljačke.
Mi, narodi bivše Jugoslavije, imali smo priliku naučiti i da tranzicija, između ostalog, znači i sljedeće: tranziciju od lopova do biznismena. Ti lopovi su danas naši najprincipijelniji legalisti. Oni se protive svakom nasilju. Oni poštuju svetost privatne svojine. Oni svojinu poštuju toliko da su rizikovali slobodu ne bi li je krađom stekli, stoga nikome ne dozvoljavaju slobodu da im tu imovinu oduzme. Kada su lopovi imovinu stekli, niko više od njih nije zainteresovan da sve nadalje teče legalno i nerevolucionarno. Onima koji su svojinu stekli bespravno, na raspolaganju su sva pravna sredstva da tu imovinu zaštite. Lopovi su tako uporišne tačke sistema, jer niko se odlučnije od njih neće suprotstaviti ideji redistribucije.
nastavak fašizma drugim sredstvima
Tranzicija znači i tranziciju od fašista do demokrata. Ovom zemljom, ovim zemljama, početkom devedesetih vladali su fašistički režimi. Sa početkom rata, počela je i tranzicija. Kada su ratovi stali, tranzicija je nastavljena. Tranzicija se, nakon rata u Hrvatskoj, u Bosni i na Kosovu, pretvorila u Četvrti jugoslovenski rat. Nikada objavljeni, ali stoga ne manje strašni, sveopšti rat protiv siromašnih.
U prvobitnoj akumulaciji kapitala, što je, jasno, eufemizam za sveopštu pljačku, bogatiti su se mogli samo oni bliski fašističkim režimima. Danas tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani. Otud i njihov prezir prema ideji jednakosti – jer nejednakosti duguju sve što imaju.
Ideologija ovdašnjih tajkunskih elita danas nije ni nacionalizam, ni vjerski fanatizam, nego ovdašnja verzija neoliberalizma, priča o uspješnima. Vlasti su manje-više odlučne u deklarativim osudama fašizma. Vladina i skupštinska tijela slijede evropske upute i usvajaju planine projekata, zakona i odredbi koje jugoslovenske zemlje trebaju učiniti tolerantnim društvima politički korektnih građana. Vladajuća se klasa od fašista mirno transformisala u uspješne evropejce.
Sve su promijenili tako da sve ostane isto. Njihov neoliberalni socijalni darvinizam je u osnovi – fašizam. Iz ideje da je život takmičenje proizilazi ideja da pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizilazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad – etničko čišćenje.
Veličanje sposobnijih ne razlikuje se u biti od veličanja rasno, nacionalno ili kulturno superiornijih. Zato se teror većinske vjere i nacije iz devedesetih prirodno i spontano transformisao u teror sposobnijih i uspješnih dvijehiljaditih.
Njihova neoliberalna ideologija je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje. U održanju fašizma njihovi partneri su građani koje su opljačkali – zato je to savršen zločin. Dželat je od žrtve dobio punomoć, imao je, kako se kaže, puni demokratski kapacitet za egzekuciju. Masa je aplaudirala dok je dželat sjekao tuđe glave, uopšte ne razumjevši o čemu se u komadu, u komediji, valja naglasiti, radi, naivno vjerujući da je predstavi ime nacionalizam, ne primijetivši da je kapitalistička giljotina, u međuvremenu, posjekla i njenu tintaru. Kada domaćin udarcem sjekire kokoški otkine glavu, ona još neko vrijeme juri dvorištem.
Tranzicija je, hoću reći, posljednji u nizu ratnih zločina