Utopije, eutopije i EU-topije plesa

Razlike u teoretskim i metodološkim pristupima istraživanju plesa često su odraz različitih geografskih pozicija istraživanih područja te okolnosti i tradicija unutar njih. Zbornik Dancing from Past to Present, koji se sastoji od osam predstavljenih tekstova sedam autorica i jednoga autora, putem primjera različitih pristupa istraživanju plesa otkriva neke od načina stvaranja i formiranja individualnih i kolektivnih identiteta. Primjeri provedenih istraživanja kreću se unutar okvira antropologije, plesne etnologije, folkloristike, povijesti plesa te etnokoreologije. Tonga, Java, Bosna i Hercegovina, Novi Meksiko, Indija, Koreja, Makedonija i Engleska – geografske su pozicije fokusa autora/ica ovoga plesnog zbornika. Na osnovi vlastitoga iskustva svaki je autor/ica pokrenuo/la pitanja metodoloških postupaka istraživanja prošlosti i njihove refleksije na sadašnjost.

Etnografija i povijest plesa

Uvodnim tekstom naslovljenim Dance, History, and Ethnography: Frameworks, Sources, and Identities of Past and Present urednica zbornika Theresa Jill Buckland iznijela je teorijske, metodološke i praktične razlike znanstvenih disciplina etnografije i povijesti te osnovne podjele i razlike u metodama istraživanja između povjesničara i etnografa, kojima su predstavljeni okviri kretanja narednih tekstova. Tekstovi uključuju temelje starije tradicije plesne etnografije i povijesti plesa te refleksije na prošle i suvremene izvore i identitete plesa. Prepoznavanje individualnih i zajedničkih identiteta potpomognuto je povezivanjem prošlih i suvremenih (re)konstrukcija konteksta. Iznoseći razlike u metodološkim postupcima dviju disciplina i njihovim ciljevima te razvoj ideja i teorija unutar njih, autorica nabraja njihove srodnosti s drugim znanstvenim disciplinama unutar kojih je moguće istraživati ples – poput antropologije, etnologije, kulturalnih studija, socijalne i kulturne povijesti, izvedbenih studija, sociologije, etnomuzikologije i folkloristike, te hibridnih disciplina čiji je fokus proučavanja ples: plesna antropologija, etnologija plesa i etnokoreologija. Provedena je valorizacija izvora koje stvaraju ili se njima koriste samo etnografi, povjesničari, folkloristi i antropolozi. Izbor i odabir izvora tradicionalno je karakterističan za pojedinu disciplinu, dok novi pravci u postupcima istraživanja dovode do njihova prožimanja i neustaljene uporabe. Autorica daje pregled o odnosu disciplina povijesti i etnografije te povjesničara i etnografa prema tijelu u pokretu kao vjerodostojnom i autentičnom izvoru za istraživanje te otkriva na koji su način tragovi prošlosti vrijedni u konstruiranju i razumijevanju sadašnjosti. 

Plesni folklor Kraljevstva Tonge i Indonezije

Adrienne L. Kaeppler, autorica teksta Dances and Dancing in Tonga: Anthropological and Historical Discourses, u istraživanju plesnog folklora područja Kraljevstva Tonge u južnom Pacifiku koristi se povijesnim zapisima te podacima iz usmene predaje, etnografije i samog plesnog pokreta. Odrednice i osnovni okviri u kojima su se kretale četiri presudne transformacije plesnog roda poznatog pod nazivom lakalaka smješteni su u šire političke, gospodarske i kulturne povijesne okvire Kraljevstva Tonge unutar kojih je autorica temeljila njihove uzroke. Ona istražuje kombinaciju povijesnih i kulturnih aspekata plesa predstavljajući metode i znanje potrebno za interpretaciju povijesnih i suvremenih dokumenata i fotografija. Kako pregled plesa Kraljevstva Tonge teče povijesnim razdobljima, niču novi podaci i nova znanja o svakome od njih čijom se uporabom u kombinaciji s insajderskim i autsajderskim etnografskim iskustvom autorice stvaraju prakse koje opovrgavaju teoretske razlike i nepremostivosti između znanstvenih disciplina antropologije i povijesti.

Nakon kratkog pregleda političke povijesti Indonezije, autorica Felicia Hughes-Freeland iz perspektive britanske socijalne antropologije u tekstu Constructing a Classical Tradition: Javanese Court Dance in Indonesia opisuje današnju praksu predstavljanja plesne tradicije grada Yogyakarta. Pored mnogobrojnih etničkih skupina Indonezije, najveća od njih, Javanese, unatoč raznim pokušajima isticanja regionalnih raznolikosti, svojom je poviješću i vrijednostima najistaknutija i najviše korištena za promicanje svekolikih indonezijskih narodnosti. Tako je njihov dvorski ples transformiran u klasičnu indonezijsku tradiciju. Antropološko istraživanje suvremenih izvedbi otkrilo je promjene u plesu uslijed promjena konteksta u drugom vremenu izvedbe. U Indoneziji kao postkolonijalnoj naciji, u kojoj je kolonijalizam omogućavao povremene prekide lokalne povijesti, njihovo poricanje i negaciju, kultura se često koristila u političke svrhe. Autorica prikazuje suvremenu polarizaciju i žanrove plesa kao rezultat promjena i inovacija, a ne repeticije ustaljenih povijesnih praksi. Primjerom stranih istraživača koji su preuzeli stavove onih indonezijskih, koji su pak svoje podatke prikupili iz literature stranih znanstvenika te od njih bivali poučavani, prikazano je selektivno korištenje i interpretiranje dokumentacije lokalnih i inozemnih istraživača. Autoričina je namjera bila obaviti istraživanje i njegovu interpretaciju s odmakom i skepticizmom prema prezentacijama stranih i domaćih istraživača i njihovim interpretacijama.

EU-topija ili kraj YU eksperimenta

Na primjeru folklornih plesnih sastava bivše Jugoslavije Lynn D. Maners u tekstu Utopia, Eutopia, and E.U.-topia: Performance and Memory in Former Yugoslavia razmatra simboličku prezentaciju, formiranje i djelovanje individualnog i društveno-kolektivnog pamćenja u razdoblju od Drugog svjetskog rata do ranih godina 21. stoljeća kroz naizgled spontanu, ali za izvedbu postavljenu za pozornicu. U analizi odnosa između folklornih izvedbi i političke ekonomije težište je njegova interesa područje Bosne i Hercegovine, kao u bivšoj Jugoslaviji etnički najraznolikije. Plesni su sastavi, amaterski i profesionalni, pridonijeli stvaranju triju simboličkih podjela jugoslavenske nacionalne države koje je autor oblikovao terminima utopije, eutopije i EU-topije. Utopija predstavlja idealno, romantizirano društvo koje se u tekstu odnosi na utopijsku prošlost Jugoslavije i stvaranje socijalističke države nakon Drugog svjetskog rata poduzeto u suglasju s ciljevima državne politike. Eutopija se odnosi na razdoblje od šezdesetih do raspada Jugoslavije i predstavlja njenu nedavnu prošlost u stvarnim okolnostima jugoslavenske verzije nacionalnog socijalizma. EU-topija obuhvaća kraj jugoslavenskog eksperimenta, dezintegraciju zasebnih nacionalnih država koje sada neovisno traže pristup zamišljenom “raju” Europske Unije. U svakom od triju razdoblja autor ističe važnu simboličku i stvarnu ulogu folklornog plesa u konstrukciji nacionalnog sjećanja. Maners je prikazao kako kolektivno sjećanje putem javnih predstavljanja istovremeno interpretira prošlost, pojašnjava kakva bi trebala izgledati sadašnjost te projektira budućnost.

Uvodni analitički pregled teorije plesa i njegovu nužnost autorica Deidre Sklar u tekstu Qualities of Memory: Two Dances of the Tortugas Fiesta, New Mexico opravdava potragom u pronalaženju modela, načina i jezika dostojnih etnografske terminologije o tjelesnim dimenzijama kulturnog znanja i sjećanja. Autorica smatra da je stvaranje mišljenja ili stava podložno utjecaju informacija koje šalje ljudsko. U drugom vremenu i različitim zajednicama utjelovljeno pamćenje i povijest različito se manifestiraju. Koristeći se terenskim istraživanjem ritualne izvedbe godišnjeg slavlja Our Lady of Guadalupe u Tortugasu, u sjeverozapadnoj američkoj državi New Mexico, autorica je na primjeru dvaju plesova (indio i danza) ključnih u slavlju predočila aspekte vještine kretanja i načine kojima se prenose značenja kinetičke energije.

Pitanja o indijskom plesu bharata natyam, koja se provlače kroz tekst naslovljen Dancing through History and Ethnography: Indian Classical Dance and the Performance of the Past autorice Janet O’Shea, proizašla su iz njezina osobnog iskustva kao izvođačice i znanstvenice. Njezino je proučavanje bharata natyam provedeno metodama znanstvenih disciplina antropologije i povijesti kao i metodologijama analize koreografije, kritičke teorije i kulturalnih studija. Analizirala je probleme izvedbe, historiografije, kritičke teorije, plesne analize i etnografije. Tekst prati periode autoričina proučavanja plesa. Autorica pojašnjava zašto bharata natyam zahtijeva različite teoretske manevre te na koji su način etnografija i povijest poslužile njezinu istraživanju. Svojim je metodama istraživanja pratila različite strategije i politiku prezentacije ovih plesova danas i u prošlosti.

U procesu transmisije tijekom 20. stoljeća izmijenjeni su mnogi elementi koji čine predstavu poput repertoara i stila interpretacije pokreta. Današnja bharata natyam iskušava i preispituje granice između disciplina povijesti, etnografije i kulturalnih studija.

Korejski dvorski ples i ples s noževima

Judy Van Zile u tekstu Interpreting the Historical Record: Using Images of Korean Dance for Understanding the Past analizira suvremenu izvedbu povijesnih plesova. Proučila je poseban tip povijesnog dokumenta koji sadrži izabrane ikonografske prikaze korejskog dvorskog plesa Ch’oyongmu i plesa s noževima Chinju kommu kako bi prikazala sučeljavanje i povezivanje povijesti i etnografije u istraživanju plesova Koreje. Opisuje razlike u izvođenju plesova u prošlosti i sadašnjosti. Današnja je verzija plesa rezultat nekoliko rekonstrukcija. Preispituje pouzdanost ikonografije ali i drugih povijesnih dokumenata koji su se donedavno smatrali “jačima”, odnosno vjerodostojnijima od usmene tradicije. Izabranim primjerima svoje studije o korejskom plesu ističe nužnost prihvaćanja višestrukih perspektiva kako bi se shvatili povijesni dokumenti i odnos između povijesti i etnografije.

Elsie Ivancich Dunin u tekstu Romani Dance Event in Skopje, Macedonia: Research Strategies, Cultural Identities, and Technologies ispituje etnografske i povijesne dimenzije u odnosu na određen plesni događaj. Prikazan je kontinuitet plesnog događaja te promjene kao posljedice socijalnih, kulturnih i političkih elemenata i uvjeta jedne marginalne populacije. Dijelom autobiografskom pričom i vlastitim iskustvom autorica je opisala razvoj strategije plesne etnologije od osnivanja plesnog odjela na UCLA-i (University of California, Los Angeles) 1962. godine. Dugoročno istraživanje omogućilo je usporedivost višekratno prikupljane dokumentacije i razvoja tehnologije u istraživanju. To je istraživanje postalo prvi plesno-etnološki projekt na UCLA-i koji je istaknuo važnost iskustva, promatranja i dokumentiranja plesa unutar konteksta u dugom razdoblju.

Morris ples

U tekstu Being Traditional: Authentic Selves and Others in Researching Late-Twentieth- Century Northwest English Morris Dancing Theresa Jill Buckland prati tijek promjena i revitalizaciju sjeverozapadnog engleskog izdanka morris plesa višestoljetne povijesti. Prikazan je tijek oživljavanja morris plesa od 19. pa tijekom 20. stoljeća, njegov razvoj od lokalnog do nacionalnog plesa, sinkronijske i dijakronijske perspektive morris plesa, njegova mitska i dokumentirana prošlost, sociokulturne i političke promjene, politički i ekonomski utjecaji pod kojima je opstajao i razvijao se. Zanima se za prošlost kao izvor suvremenoga interpretiranja, prikazuje svoj odnos prema sjeverozapadnim morris plesačima kao drugima s nekoliko pozicija, demitologizira dominantne teorije o korijenima tog plesa te istražuje narav istraživača i istraživanih kroz svoje prošle i sadašnje stavove prema etnografskim zajednicama, povijesnim izvorima i plesanju. Pomoću etnografske i povijesne znanosti autorica preispituje i nadograđuje vlastite stavove i sebe u odnosu na druge unutar ovog istraživanja i disciplina u čijim se okvirima istraživanje kretalo.

Kombinatorika etnografskih i povijesnih strategija

Tekstovi u ovom zborniku nude zanimljivu kombinaciju kretanja u različitim vremenima i znanstvenim disciplinama s okosnicom plesnog pokreta kao načina izražavanja, potencijalnog izvora za istraživanje ili sudionika u konstrukciji identiteta. Zanimljivo su prikazane nove, neustaljene metode istraživanja, nova promišljanja i spoznaje te način na koji je koncept interdisciplinarnosti uključen u razvoj plesnih istraživanja. Interpretirana su suvremena plesna zbivanja određene zajednice s refleksijom istih zbivanja u prošlosti i njihovu utjecaju na sadašnjost. Tekstovi daju određene smjernice i savjete o načinu provođenja plesnog istraživanja te su stoga posebice zanimljivi stručnjacima koji se bave bilo kojim područjem plesnog istraživanja. Kombinacijom korištenja etnografskim i povijesnim strategijama u istraživanju plesa otvaraju se nove interdisciplinarne mogućnosti korisne povjesničarima, antropolozima, etnokoreolozima i drugim stručnjacima srodnih disciplina.