Utovar

Bruno Glavič

U luci

S opkoljenog tankera

čelični kranovi grabe kontejnerske jedinice

utovarujući ih na gole željezničke vagone

za slobodnu zonu.

Iz kontejnera žeže opojan miris

mrtvih mišićavih crnaca.

Utovar

S ranim jutrom

lučki radnici izranjaju iz magle

tegleći hladnoću na plavim i sivim kombinezonima

preskačući tračnice cijevi i kablove

prenose pletene stolove i stolce

na iskrcajnom doku D2

slažući ih na hrpu

pored golemih kamionskih guma.

Udaljeno udaranje željezničkih vagona

siječe nebo na prikladne komade.

Asfalt

Radnici nagi do pasa

ili samo u potkošuljama

obasjani jarkim suncem

mladi i mišićavi

ili stari i sjedokosi

svi do jednoga

čvrsto stežu čelične strojeve

istovremeno razarajuće i grandiozne

skladno napredujući

metar po metar

razvaljuju i obnavljaju ulice.

Ranoranilac

Jutrom ustaje rano

promatrajući radnike na odlasku

odlazi na tržnicu

noseći pletenu košaru od pruća

malo luka krumpira

salata jabuke breskve

kruh s kioska dnevne novine

i pušlek briga

to ste znali

čim ste se na tren pogledali

stojeći oboje u redu za sir

da uz kavu poslije podneva

razmišlja u koju brigu će vas smjestiti

a radnike potiho motriti na dolasku s posla.

Slobodni penjači

Prolazeći među tvrdim stijenama

koje se polako stješnjuju

u okomit usjek

promatram

meke minijature slobodnih penjača

gipkim gmižućim pokretima

dosežu vrhunac

i prekoračivši ga

nestaju negdje na ivici neba.

Stolari

Dva stolara

mladići

stojeći sasvim uz rub

s betonskog tijela visoke zgrade

izbijaju suh okvir okna

treći

otpozadi

priprema prozorsko

prozračno krilo.

Gužva

Prometnici u žutim prslucima

mašu rukama na sve strane

histerično ali usklađeno.

Golemo raskrižje

pretrpano gmižućim

automobilima kamionima

tramvajima autobusima

pješacima biciklistima

tone u jutarnji kaos.

Mala skupina radnika

neprimjetno

priljubljena

omotana

oko semafora

razabire po instalacijama.

Pored jezera

Na golom prašnjavom igralištu

pakistanski građevinari u bijelim hlačama i puloverima

palicama za kriket udaraju gumenu lopticu

zaneseni igrom ponekad prejako

ubrzavajući loptica uleti u vodu

mirna površina jezera načas zakrekeće.

Jata

Zabačenim rukavcima

u lovu na sive patke naočarke

nakon pucnja

goniči uskaču u visok šaš

donoseći laka pernata tijela.

Sjedeći u predvečerje 

uz pucketajući mir vatre

glasnim lavežom pozdravljaju jata.

Vretenasta tijela zrakoplova

U smrtnom

akrobatskom hropcu

vretenasta tijela zrakoplova

sudarivši se sučelice

tik nad tlom

rascvjetana

u plamteću sferu

izbacuju užarene komade

željeza

koji kao nijeme repatice

padaju na nijeme promatrače

ostavljajući za sobom

lelujave tragove

vjetrom

nošenog dima.

Poslije nesreće u rudniku dijamanata

Izvukli su tijela

već sljedeće jutro

izgledala su kao da ih je netko prebio

i potom pobacao u blato.

Prije no što su ih ugurali u vreće

pretresli su im džepove

za svaki slučaj.

Bruno Glavič rođen je 1977. u Zagrebu. Trenutno je apsolvent je na Pravnom fakultetu. Bavi se biciklizmom i fotografijom. Ipak, htjedoh reći koju o pretovaru,/ali/nisam tome ni promatrač,/pak/moja zapažanja ne jamče ništa ni o čemu, pisao je Milorad Stojević u svojoj, parafrazom antologijske Dizdarove konkluzije naslovljenoj, pjesmi Valja Rijeci preko nas, odričući se eksplicitno pozicije promatrača, a ipak osiguravajući i potvrđujući svojim opažajima, iako kvalitativno nepouzdanu, evidentnu (est)etičku egzistenciju. Glavič, nastavljajući se na ‘’neorealističku’’ poetiku maksimalne referencijalne transparencije označitelja dobrog dijela mlađeg domaćeg pjesništva devedesetih i nultih te potpuno ignorirajući baštinu ‘’tekstualne’’ matrice koja se u nas presudno artikulirala sedamdesetih (a čiji je možda najznačajniji predstavnik upravo Stojević), svojem poetskom protagonistu nameće dijametralno suprotnu poziciju – isti je, prije svega, upravo određen vlastitim statusom promatrača. Takva poetika manifestnog i permanentnog subjektivnog kadra, realizirana ‘’neutralnim’’ okom kamere – lišenim ovaj put Vertovljeve ili Dos Pasossove dominacije postupka, usredotočenosti na medijalne intervencije te kritičku ekstenziju čovjekova oka, a nasuprot tome aktivirajući njegovu navodnu tehniciziranu dokumentarnost – rezultira instrumentaliziranim, ametaforičkim, generalno figurama nesklonim, ‘’svakodnevnim’’, ogoljenim idiomom. Iako, u pokušaju da se protagonista svede na instrument za bilježenje, izostaje vidljivo relacioniranje na potezu subjekt – svijet, što će uvjetovati nizak stupanj refleksivnosti, oko kamere, već po prirodi izvornog (kao i tekstualnog) medija selektivno, i time, zbog sveprisutne mogućnosti manipulacije dodatno opterećeno, upućuje na neke svjetotvorne konstante. Pokoravanje prirode tehnikom, kultivacija, fordovski impuls adaptacije divljeg u civilizirano, ali i ‘’diktat tehnike’’ (Udaljeno udaranje željezničkih vagona/siječe nebo na prikladne komade) koji se javlja kao jedan od temeljnih provodnih motiva sada, u ekološki baždarenom, postindustrijskom sklopu dolazi oslobođen pozitivnog predznaka; apoteoza ali i ambivalencija tehnike istovremeno razarajuće i grandiozne tek je predmet rezignirane konstatacije. Izrazita dominacija maskulinog, provodni motiv (muškog) rada kao proizvodnog principa, iako poetički udaljeno i upravo izostankom femininog motivskog sklopa priziva još jedan izdanak ‘’kvarnerskog trolista’’, Rogića Nehajeva i njegove Lučke pjesme... te Pjesme o imenima, ženama i drugom. Pasivni promatrač ostaje, i uz  opojan miris/mrtvih mišićavih crnaca, čvrst i ravnodušan, nevidljiv ali izvjestan, poput gnostičkog boga - sveprisutan i beskrajno udaljen. (Marko Pogačar)