Dugogodišnji frontmen Discipline kičme za Zarez govori o prošlosti i sadašnjosti grupe, ali i budućim planovima, te inspiraciji koja ga uvijek goni dalje
Dušana Kojića, oduvijek zvanog Koja, doista ne treba posebno predstavljati. Rođen u Beogradu 1961., ovaj je žilavi i neumorni glazbenik od samih svojih početaka u grupama Limunovo drvo i Šarlo akrobata (s Milanom Mladenovićem i Ivicom Vdovićem) bio i ostao jedna od okosnica regionalne rock scene, sve do danas kada i dalje neprikosnoveno rastura s Disciplinom kičme, koja je istodobno alter-ego Koje i svih ostalih sadašnjih i svojedobnih članova te originalne grupe, neobične i u svjetskim razmjerima. Još od prve dugosvirajuće ploče Sviđa mi se da ti ne bude prijatno (1983.), kada mu je društvo pravio samo bubnjar (i glumac) Srđan “Žika” Todorović, pa sve do posljednjeg, konciznog albuma Uf! (2011.), pogonsko gorivo Discipline kičme suverena je Kojina autorska vizija, istovremeno nepromijenjena i prilagodljiva prevrtljivim duhovima vremena. S Kojom smo ukratko popričali povodom velikog koncerta Discipline kičme u Močvari prije nešto više od mjesec dana, u petak, 13. ožujka. Zbog komunikacije mailom koja je nepredvidiva koliko i efikasna, razgovor objavljujemo sa zakašnjenjem, no zahvaljujući stvaralačkom nemiru Discipline kičme on nipošto nije izgubio na aktualnosti (pored Koje, sadašnji članovi Discipline kičme su Manja Đorđević, Miloš Velimir i Igor Djeke, a na koncertu su im se bili pridružili i neki stariji suradnici, ponajprije članovi puhačke sekcije koja s Disciplinom nije nastupala neko dulje vrijeme).
Što za bend s tolikim sviračkim iskustvom poput Discipline kičme znači objavljivanje trostrukog box-seta i još jedan koncert u Zagrebu, ali premijerni u klubu Močvara? Je li nakon svih ovih godina takav nastup još jedan izazov?
Naravno, pošto je i taj koncert ustvari bio put u nepoznato: duvači kao gosti, u pravom aranžmanu, ne samo kao “free-jam-session” dodatak, sa samo jednim prolazom kroz pesme u kojima oni gostuju, tog dana na tonskoj probi, zatim set-lista prilagođena sadržaju box-seta, a uza sve to, to je bio i drugi koncert novog bubnjara. Mada, danas mogu svemu tome da priđem staloženije, znam kako da izvučem band iz eventualne neizvesnosti na bini. Box-set je dobra stvar, jer je danas takav trenutak, treba konstantno objavljivati sve ploče i stare i najnovije, na svim mogućim formatima i web platformama, bend mora stalno da se javlja, da bude prisutan u javnosti.
Vaš posljednji studijski album Uf! iz 2011. iznimno su dobro primile i publika i kritika. Bio je to naizgled još jedan album u dobro poznatom “minimalističkom” stilu DK, ali i s brojnim svježim idejama i tekstovima koji na pamtljiv i jednostavan način izriču jasne poruke i stavove. Je li se vaša glazba promijenila povratkom u Beograd i ponovnim intenzivnim djelovanjem na regionalnoj sceni? Što vam je danas najvažnije pri stvaranju i objavljivanju studijskih albuma?
Najvažnije je da se to meni dopada, kao autoru, ali i kao slušaocu, što je jako bitno. Mislim da niti jedan album Discipline kičme nije isti kao onaj prethodni, mada je tu sve vreme ista buka bas gitare i nekih lomljenih ritmova, uz minimalan tekst. Dakle, jedan težak i, kako vreme prolazi, sve teži zadatak koji sam zadao sam sebi... Ali eto, ipak sve to uspeva, bez obzira na teritoriju na kojoj band funkcioniše. No, treba biti svestan vremena u kojem se nalaziš, svakog trenutka.
U posljednjih desetak, pa i više godina, srpska i regionalna glazbena scena doživjele su pravi novi procvat sa čitavim nizom bendova kao što su Repetitor, Petrol, Jarboli i drugi, među kojima se jasno prepoznaje veliki utjecaj glazbe DK. Kako sebe vidite na današnjoj sceni i kako gledate na razvijanje nasljeđa DK koje se danas čini aktualnije nego ikad?
Naravno, sve to može da mi laska, ali njihov uticaj, kao i uticaj rokenrol muzike danas je manji nego ikada, rat i rascep Jugoslavije oterali su stvari unazad. No, kod nekih bendova i pojedinaca influenca Discipline kičme je više nego očigledna, te tako dolazi do trenutka kad se ne zna da li je to zaista uticaj ili ustvari pozajmljivanje ideja? Okej, to je domaća scena, ali šta je sa grupama kao što su Death from Above ‘79., Royal Blood, ili nečim što se pre neku godinu nazivalo “new rave”? Da li angažovati advokata? Šalim se.
Još od prvog albuma Sviđa mi se da ti ne bude prijatno iz 1982. pa sve do danas, originalnu glazbu DK prati jednako upečatljiv dizajn omota ploča i CD-a, ali i plakata, koji vrlo često sami potpisujete. Kako se nadopunjuju glazba i vizualna estetika DK?
Nekako nikad nisam mogao da odvojim muziku od dizajna, zato nikad niko drugi nije radio niti jedan omot, a u poslednje vreme ni video spot za Disciplinu kičme. Strip i ilustracije iz pisanih romana i dečije literature su najveća inspiracija, no i ideja je, slično muzici, da minimum informacija objasni celu stvar.
Stilski gledano, glazba DK oduvijek je bila kompleksna mješavina različitih utjecaja, od post-punka, preko drum’n’bass-a, do free-jazza, pa čak i disca, ali je taj spoj ostao nepogrešivo prepoznatljiv kao DK. Mnoge od globalnih glazbenih trendova današnjice na neki ste način anticipirali još 80-ih. Što to vašu glazbu čini neprestance aktualnom i avangardnom?
Opet ćemo spomenuti vizuru slušaoca: ako uspeš da sebe izdvojiš iz muzičarskog, zanatskog okvira i vratiš se tamo odakle su svi počeli, dakle u ugao slušaoca, ne razmišljaš više toliko o tonovima i rifovima, čime moraš da barataš, naravno, ali to ne sme da bude jedino i primarno. Ima mnogo muzičara kojima su prsti brži od pameti, ima i onih koji osim svoja dva punk akorda nikada dalje nisu otišli, zatim autora opterećih znanjem iz muzičke škole, kojima sve što je atonalno nije pravilno ili pak ekstremno suprotna strana onih koji su avangarda radi avangarde... Ova grupa se trudi da izbegne sva pomenuta mesta i zamke. Ja sam pre svega ljubitelj rock’n’roll-a i proučavam to ceo svoj život, imam mnogo ploča, muzike, kaseta, knjiga, mp3-ica i čega sve ne, jednostavno se zanimam za tu temu. Opet, verovatno je tu i neki talent u pitanju...
Vrlo važan dio osobnosti DK su koncizni tekstovi koji su katkad nalik dječjim brojalicama, katkad poeziji apsurda, a ponekad su to zabavne metafore koje se vrte oko himničnih i preciznih parola. Vaš jezik vrlo je specifičan i dosljedan od samog početka rada. Kako pristupate pisanju tekstova i kako se taj proces mijenjao i razvijao s vremenom?
Od samog početka, tj. pesme Niko kao ja Šarla akrobate, to je išlo tim putem, a nemam objašnjenje zašto je to tako. Nemam baš uzore u književnosti, štaviše, opšte prihvaćena kultura i umetnost je bilo nešto čemu smo hteli biti alternativa, a inače da bih naparavio tekst od desetak reči, potrebno mi je baš dosta vremena, a kako vreme prolazi to traje sve duže. Trudim se da izbegnem fraze, to mi je osnovno, ili bar da se poigram sa njima, tako da traganje za tih par reči koje će se na kraju i otpevati zna da potraje mesecima.
Kakvi su daljnji planovi DK? Kad će nove pjesme i novi album, nove akcije? Gdje sve možemo očekivati koncerte u bliskoj budućnosti?
Očekuje nas snimanje novih pesma, jammovi, usna harmonika je u postavi, poslednja dva singla su to i najavila i jedva čekam da započnemo snimanje. Malo smo se ukočili ovom situacijom sa novim bubnjarem, ali sad je to, čini mi se, ustoličeno, te ćemo vrlo skoro ići u studio. Koncerata će biti svugde gde se možemo dogovoriti, ali izbegavaćemo sviranje bilo gde budzašto, sa reklamom od jednog Facebook eventa i slično. Ova stvar je previše jaka i dugo traje da bismo se šalili na taj način.