Luka Ostojić  

Uvijek ista priča

Sniježi. Lampice u obliku snježnih pahulja svijetle. Na radiju poznati pjevači zabrinuto pjevaju: “Znaju li oni uopće da je Božić?” Sretnici kojima je namijenjena ova pjesma znaju da je Božić, to lijepo razdoblje kada su jedine brige što kupiti bližnjima, gdje otići za Novu godinu, kako očistiti stan od iglica bora i kako se ne udebljati tokom praznika. Pjesma nas podsjeća da bi svi ljudi svijeta trebali imati “pravo na Božić”, na jedan dan uživanja u obilju hrane i u nestašici briga.

Odmah za Božićem slijedi Nova godina, poznata i kao “najluđa noć u godini”. To je dan kada čak i navedene božićne brige prestaju biti važne. Preostaje jedino razuzdano veselje i pijana želja: “Sretna Nova godina!”

I dok opušteno blagdansko raspoloženje nije loše samo po sebi, problem je što ova dva blagdana, koja potiču bezbrižnost i “odmor” od kritičkog razmišljanja, dolaze na samom kraju godine, u razdoblju kada bi bilo dobro razmisliti o protekloj godini i pokušati predvidjeti što nas čeka u sljedećoj. Tako su se mediji našli u paradoksalnoj situaciji u kojoj pokušavaju analizirati cjelokupnu 2012. godinu, a pritom zaštititi “pravo” svojih čitatelja na bezbrižne blagdane. Stoga se svaka rekapitulacija protekle godine svodi na biranje najboljeg od najboljeg (u području glazbe, filma, književnosti...) ili na izdvajanje značajnih događaja koji su obilježili proteklu godinu (dakle, ulaskom u novu godinu ih ostavljamo za sobom). Ovaj puta zalomila nam se i šašava priča o smaku svijeta 21. 12. pa tako svaka refleksija o budućnosti države nalijeće i na dovitljivu primjedbu da ne treba time razbijati glavu jer će svijet ionako propasti.

Pričam ti priču

U takvom kontekstu, pisati o događajima u Pučišćima na Braču čini se krajnje neprirodno. Ne radi se o jednom od najboljih događaja godine (premda bi Jadrankamen definitivno mogao ući na popis “Top 10 hrvatskih stečaja 2012.”). Ne radi se o humanitarnoj akciji u kojoj radnici Jadrankamena dobivaju božićni poklon-paket. Ne radi se ni o “događaju” koji je “obilježio” 2012., nego o dugogodišnjoj priči koja će se nastaviti i sljedećih godina. Naposljetku, ta tema nije ni u duhu novinarstva budući da se nije dogodila nijedna “novost” zbog koje bismo se sada vraćali na tu temu. Zašto onda tekst o Pučišćima, baš sada?

Jednostavno, zato što se radi o nedovršenoj priči. Novine su po svojoj prirodi osuđene na fragmentirano izvještavanje – budući da se dobar dio važnih društvenih pojava razvija više dana, tjedana ili mjeseci, novine uvijek pružaju tek dio još nepoznatog mozaika. Problem je u tome što novinari najčešće neće dovršiti mozaik, nego će odustati od izvještavanja jednom kada tema ne bude “aktualna”, tj. ako se ne bude mogla uobličiti u zanimljivu priču. Činjenica nalazi li se neka tema u novinama stoga više ovisi o logici priče (kao pripovjedne forme koja treba zabaviti i informirati), nego o realnom stanju. Prosvjedi tako mogu zaokupiti pozornost medija, ali ukoliko ne nastane nekakav progres započetog prosvjeda, nekakav zanimljiv razvoj priče, mediji gube interes za daljnjim izvještavanjem. Zato država općenito zavlači pregovore s prosvjednicima: čekaju da se slegne medijska galama i da nestane javni pritisak da bi potom odbacili zahtjeve prosvjednika. Ukoliko želimo znati kako je problem konkretno riješen i ukoliko želimo potaknuti državu da taj problem uistinu riješi (a ne da ga, uz pomoć medija, gurne pod tepih), potrebno je vraćati se istoj temi, ponavljati iste probleme, dosađivati građanima i političarima postavljanjem istih pitanja sve dok priča ne bude dovršena. Dakle, što ima u Pučišćima?

Win – win?

Podsjetimo o čemu se radi. Pučišća su maleno mjesto na otoku Braču čiji stanovnici uglavnom žive od rada u kamenolomu za tvrtku Jadrankamen. Valja znati i da Pučišća imaju specifičnu lokaciju na otoku zbog čega su slabo prometno povezana s lukom i zbog čega nemaju odviše atraktivno more. Iz tog razloga Pučišća ne ostvaruju značajne prihode od turizma (čak nemaju ni hotel u naselju). Stoga, da bi mještani mogli zaraditi plaću u svom mjestu, nužan je ili rad kamenoloma, ili ogromno investiranje u infrastrukturu (koje vjerojatno ne bi isplatilo investiciju) nužnu za turizam. Kamenolom stoga ima krucijalnu funkciju za mještane Pučišća.

Međutim, čak i ako gledamo iz perspektive ulagača, brački kamenolom ima vrijednost. Brač je otok bijelog mramora, cijenjenog i traženog na svjetskom tržištu. Proizvodnja tog tržišnog proizvoda relativno je jednostavna i konstantna: glavni resurs je na otoku i samo ga treba uzeti. Potrebno je tek platiti ljude i tehnologiju koji će vaditi i obrađivati kamen. To nije tržišna niša u kojoj je potrebno stalno mijenjati proizvode ili način proizvodnje. Jednom kad je proces pokrenut, potrebno je izdvajati fiksnu svotu za održavanje radnog procesa i potom prodati proizvod koji uvijek ima potražnju. Brački kamenolom je stoga značajan izvor profita. Tome u prilog ide činjenica da su Jadrankamenu prošle godine prihodi od prodaje čak i porasli za 7%.

Ovo je bitno naglasiti kako bi se istaknulo da priča o kamenolomu nije priča o sukobu između socijalnih i liberalnih principa. Socijalna država bi cijenila Jadrankamen jer ima bitnu funkciju za lokalne građane. Liberalna država bi cijenila Jadrankamen jer može ostvariti profit. Jedina država u kojoj Jadrankamen odlazi u stečaj i smanjuje broj zaposlenih s tendencijom ka zatvaranju je Hrvatska. Kako se to dogodilo?

Privatna tvrtka, javna stvar 

Problem Jadrankamena je u tome što se čini da je poslovna grupacija Orbis Holding, vlasnica tvrtke, godinama izvlačila novac iz Jadrankamena. Umjesto da se tvrtka održava i da ostvaruje stalni profit, vlasnici su odlučili što brže izvući sav mogući novac, makar po cijenu zatvaranja tvrtke. Posljedice su niz dugova koji nikada neće biti isplaćeni i neizvjesna sudbina ove bitne tvrtke. Naposljetku je Jadrankamen otišao u stečaj zbog višemilijunskog duga, a broj zaposlenih spao je s 280 zaposlenih na 87.

Zbog čega radnici privatne tvrtke prosvjeduju i obraćaju se državi? Kao prvo, Jadrankamen je privatna tvrtka, ali ona ima koncesiju za korištenje državnih resursa, tj. bračkog kamena. Budući da se radi o javnim resursima, država ne bi trebala dati bezuvjetnu koncesiju bilo kojem muljatoru, nego bi se trebala pobrinuti da tvrtka ispunjava određene uvjete za koncesiju i da poštuje sklopljeni ugovor. Nadalje, sudbina tvrtke je bitna iz navedenog razloga: o njoj ovisi egzistencija građana Pučišća. Naposljetku, pronevjera novca je ilegalna aktivnost zbog koje bi Orbis Holding trebao odgovarati pred sudom. Unatoč svemu tome, prosvjedi radnika nisu urodili plodom. Tvrtka je i dalje u stečaju. 200 ljudi koji su otpušteni i dalje se ne mogu vratiti na posao. Radnici dobivaju plaće i proizvodnja je krenula, ali daleko manjim intenzitetom nego prije stečaja. Bruno Orešar, vlasnik Orbisa, i dalje je slobodan čovjek. Izgleda da je država naprosto pričekala da se medijska galama oko Jadrankamena slegne, da priča nestane s naslovnica novina i da na kraju božićni snijeg prekrije temu Jadrankamena.

Hoće li više taj smak?

Slučaj Jadrankamena je simptomatičan budući da pokazuje kako se, kao u primjeru brojnih drugih tvrtki, radi o lažnoj dilemi između socijalnog i liberalnog pristupa. Kad bi tvrtka ovisila o socijalnoj državi, Jadrankamen bi normalno radio. Kad bi sudbinu tvrtke određivalo tržište, Jadrankamen bi normalno radio. Razlog zašto ne radi nalazi se u lokalnom obliku političkog kapitalizma u kojem se kombiniraju najgore odlike oba modela: država ne intervenira u tržište, osim da bi pomogla gramzivim pojedincima. Uz to, gramzivost “poduzetnika” ne manifestira se u ubiranju viška iz regularnog rada tvrtke, nego u destruktivnom isisavanju novca iz tvrtke. Najgore je što nema naznake da će se taj sustav promijeniti budući da država očito nema namjeru maknuti prstom kako bi sankcionirala Orbis i spasila tvrtku. Sindikati Uzora, Montera i Jadrankamena udružili su se kako bi spremili zajedničku kaznenu prijavu protiv Brune Orešara, zajedničkog vlasnika. Međutim, kad će ta prijava biti riješena? Koliko će ona uistinu kazniti Orešara i pomoći radnicima tih tvrtki? I kako će prijava utjecati na niz drugih “orešara” koji rade po istom modelu? Taj politički i ekonomski problem ne može biti riješen tek jednom kaznenom prijavom, nego samo brzim i općim uključenjem izvršne i sudske vlasti u borbu protiv takvog načina upravljanja tvrtkama. Sudeći po dosadašnjoj inerciji države, veća je šansa da će 21. 12. meteor pogoditi Hrvatsku.

Ovaj tekst ne iznosi apsolutno ništa novo. Radi se o čistom otkrivanju tople vode, ali u situaciji u kojoj se važne teme nalaze pod naslagama snijega, možda baš i trebamo proliti toplu vodu na neku staru priču.

Pretpostavljam da radnici Jadrankamena neće ostvariti svoje “pravo na Božić” jer će se ipak sekirati oko neugodne situacije vezane uz rad tvrtke i uz buduću egzistenciju. S nadom da ćemo svi skupa doći u blaženo stanje u kojem nećemo nikada (a ne samo na Božić) morati brinuti o apsurdnim problemima ovog društva, ulazimo u 2013. godinu koja će vjerojatno i dalje nositi gorki okus proteklih godina.