Nagrađivani danski pisac, montažer i redatelj govori o svom novom filmu Ekspedicija na kraj svijeta koji smo imali prilike vidjeti na ovogodišnjem ZagrebDoxu
Vaš novi film prati družinu umjetnika i znanstvenika koji su se zaputili “na kraj svijeta“, prema masivima sjeveroistočnog Grenlanda. Na tom se putu ekipa susreće s mnogim vanjskim opasnostima i zanimljivostima, ali i unutarnjim efektom suočavanja s nepoznatim. Biste li se složili s tvrdnjom da se Vaš film u svojoj srži bavi ponajprije univerzalnim egzistencijalističkim pitanjima?
Film se bavi pitanjem nastanka života, krajem civilizacije, kao i pitanjem toga što će se dogoditi kada čovječanstvo nestane s lica Zemlje. Dakle, radi se o vrlo ambicioznom filmu. Kroz film pratimo predivnu drvenu jedrilicu koja posjećuje mjesta koje ljudsko oko nikada prije nije vidjelo. Globalno zatopljenje je uzrokovalo djelomično otapanje najdubljeg sistema fjordova. Taj je svijet nekada bio potpuno zatvoren, a sada se u kasno ljeto otvara prolaz kroz koji je moguće ući i vidjeti što se tamo događa. Pokušali smo vidjeti kako Zemlja izgleda kad mi nismo tamo; pokušati shvatiti kako utječemo na Zemlju; razumjeti čovječanstvo; razumjeti prirodu... Riječ je o filmu koji se bavi moralnim pitanjima.
Kako je došlo do jedne takve ekspedicije?
Ekspedicija je nastala neovisno o mojem snimanju. Bila je privatno financirana, bez državnog novca, i što je najvažnije: nije postojala obveza ni odgovornost vraćanja kući s bilo kakvim rezultatom. Mislim da je upravo to ono što je u ovom slučaju bilo najplodonosnije. Ideja je bila dovesti neobične ljude u neobičnu situaciju i vidjeti što će se dogoditi. Ako unaprijed znaš što tražiš, to možda i nije najbolja atmosfera za istraživanje nepoznatog. Najjasnija analogija je vidljiva kod arheologa među posadom našeg broda. Ako kao arheolog kažeš: “Tražimo arheološke ostatke iz kamenog doba“, onda ćeš naći samo ono što tražiš. Ili nećeš naći ništa. Ali ako si dobar arheolog i pritom kažeš: “Nemam pojma što ću naći“, možda ćeš zvučati kao ludi znanstvenik koji se istovremeno kreće u ogromnom broju smjerova, ali se zato otvara mogućnost da naiđeš na nešto na što nitko prije tebe nije naišao.
Noina arka
Što se glazbe tiče, kako ste došli na ideju kombiniranja Mozarta i Metallice?
I Mozart i Metallica u svojoj glazbi očituju vrlo snažan oblik ljudskog izražavanja. Razmišljao sam na sljedeći način: da sutra Marsovci slete na ovaj planet, što bi o nama mogli zaključiti na temelju ovog filma? Htio sam da ovaj film bude slika čovječanstva u godini 2014., neka vrsta odgovora na pitanje što je čovječanstvo danas. Zato sam u film umetnuo najsnažnija ljudska očitovanja, a to su po mom mišljenju kasni Mozart (Rekvijem) i rana Metallica (garažna faza). I protagonisti koje sam odabrao, njih devet od ukupno četrdeset članova posade, na neki način predstavljaju čovječanstvo u malom. Na primjer, arheolog je vrlo tragičan lik, neka vrsta šekspirijanskog lika. Geolog pak izgleda kao neki lik iz drame Samuela Becketta. Visoki Nijemac kojeg ste vidjeli u filmu je neka vrsta šaljivca, lude, nepredvidljivi element. Svaka osoba u ovom filmu predstavlja neku određenu disciplinu, ali i određenu vrstu osobnosti. Dakle, radi se o nečem poput Noine arke čovječanstva.
Ambiciozni dokumentarci
Vaš film je vrlo dobro primljen, između ostalog i u vidu posjećenosti. Smiješi li se dokumentarnom filmu općenito svjetlija budućnost u pogledu interesa publike? Kako pridonijeti toj svjetlijoj budućnosti?
Došlo je vrijeme da proširimo spektar. Mislim da je malo staromodno to što se većina dokumentarnih filmova bavi isključivo društveno angažiranim temama. Ne vidim zašto ne bi bilo više artističkih dokumentarnih filmova. Mora biti društveno angažiranih filmova, naravno. Dokumentarni film mora biti i to. Ali ne samo to. Dokumentarni film može biti bilo što. Svijet je otvoren. Isto tako mislim da dokumentarni film mora napraviti odmak od žurnalizma. Taj žurnalistički dio ionako vrlo dobro odrađuje televizija. Veliki dokumentarni filmovi bi trebali biti nešto više od toga, nešto “veće od života“, trebali bi portretirati čovječanstvo. Mislim kako je došlo vrijeme za to da dokumentarni filmovi postanu ambiciozni u istoj mjeri u kojoj su to igrani filmovi. Ne treba se bojati dokumentaraca koji teže biti umjetnički, filozofski, humoristični... Vrijeme je da dokumentarci postanu umjetnička forma, poput glazbe, slikarstva ili kazališta.
U čemu tražite inspiraciju?
Ja sam pisac. Najveća inspiracija mi je Melvilleov “Moby Dick“. Tu je i “Srce tame“ Josepha Conrada. Uglavnom knjige. Kod Melvillea mi je najveća inspiracija životna strast koju demonstrira glavni lik Ishmael. Tu se radi o vrlo romantičnoj ideji ljudi koji žele istraživati svijet. Bilo da se radi o brodu za lov na kitove ili modernom brodu u znanstvenoj ekspediciji, radi se o istoj vrsti apetita.
Von Trier kao filmski Federer
Kad smo već kod apetita ili manjka apetita, moram Vas pitati: zašto ste odbili Larsa Von Triera kad Vam je ponudio da montirate njegov “Antikrist“? I kako je uopće došlo do takve ponude?
Larsa poznajem dugo vremena. Još sam kao klinac montirao “De ydmygede“, dokumentarni film o snimanju njegovih “Idiota“. Odbio sam montažu tog filma ponajprije iz privatnih razloga; dogodila se bolest jedne bliske osobe u mojoj obitelji. A nije mi se svidio ni scenarij, to je drugi razlog. Volim i cijenim Larsa i njegov rad, ali s “Antikristom“ se na previše razina nisam mogao složiti. Ali prijateljstvo nije puklo: još uvijek smo teniski partneri.
Kakav je Lars tenisač? Može li se povući kakva paralela između njegovog filmskog stvaralaštva i njegovog igranja tenisa?
Dobar je tenisač. Ima opaku servu. Kao i svaka kompetitivna osoba, ne voli gubiti. Mislim da i u filmu i u tenisu želi biti najbolji. Kad je tenis u pitanju to je stremljenje mrvicu nerealnije.
Koja je najveća osobna prepreka s kojom ste se susreli prilikom snimanja “Ekspedicije na kraj svijeta“ ?
Morska bolest, kojoj sam vrlo sklon! Ne znam kako sam preživio more. Možda zahvaljujući činjenici da smo većinu vremena bili unutar sistema fjordova, gdje nije bilo puno vjetra. Imao sam sreće. Pretrpio sam nekako. Znate, svaki danski dječak želi ići na Grenland, kao što američki dječaci žele biti kauboji. Za nas je Grenland kraj svijeta. Mjesto na kojem je sve moguće. Ako sve ostalo ode k vragu, uvijek možeš pobjeći na Grenland i početi iznova. U toj se činjenici krije veliki simbolički potencijal.