Uvjerljiva psihološka drama

Pokušajmo zamisliti operu bez standardnog ljubavnog trokuta sopran-tenor-bariton – dapače, bez ikakvih ljubavnih intriga. Ako si to već nekako predočimo, zamislimo da u njoj nema arija, dueta i bombastičnih ansambl brojeva. Zamislimo, naposljetku, siže u kojem gotovo da i nema međusobnih konflikata protagonista, a glavnina dijaloga završava u ozračju dubokih teoloških misli. Uistinu, tko bi prije pola stoljeća, a pogotovo danas uopće htio slušati takvu operu, lišenu gotovo svega što je, barem u tradicionalnom poimanju stvari, čini operom?

Nepristajanje na operne klišeje

Pa, ipak, upravo su takvo djelo Razgovori karmelićanki Francisa Poulenca, opera koja, bez obzira na sve upravo navedeno, gotovo nikog ne ostavlja ravnodušnim. Ako bismo pokušali proniknuti u tajnu njene neupitne dojmljivosti, vjerojatno bismo otkrili da je upravo njeno nepristajanje na uobičajene klišeje, ali i na estetske dikatate europske glazbe poslijeratnih godina, čini osobito intrigantnom. No, ono što je ipak ključno jest da u njoj prikazan ideološki konflikt nije tek agresivno nadmetanje suprotstavljenih strana, u ovom slučaju katoličkih redovnica i revolucionara u prvim godinama Francuske revolucije. Umjesto toga, sraz se odvija na posve drugoj razini – s jedne strane su predstavnici “napretka”, koji su u ostvarivanju svojih ciljeva spremni žrtvovati gomile tuđih života. Njima nasuprot, karmelićanke iz Compi?gnea za svoju “nazadnu” ideju ne žrtvuju tuđe, nego vlastite živote.

Ima u njihovoj vjeri nešto gotovo iracionalno, što, međutim, nije tek puki fanatizam – bez obzira na obojenost Razgovora karmelićanki izrazito katoličkim konceptima, moć je ove opere upravo u nadilaženju ideje jedne određene konfesije i uzdizanja te ideje na općeljudsku razinu. K tome, nema niti očekivanog idealiziranja samostanskog života – naprotiv, svaka je od redovnica pritusnuta bremenom vlastitih dvojbi, koje u određenim trenucima na kušnju stavljaju čak i njihov zavjet izolacije od svijeta i posvećenosti molitvi.

Prava ansambl-predstava

A kako bi snaga Poulencove psihološke drame uvjerila publiku, nužno je da najprije u njenu poruku budu uvjerni i izvođači. Srećom, upravo je to ono što je u potpunosti uspjelo režiseru Krešimiru Dolenčiću i dirigentu Michaelu Helmrathu. Jer, prvi su zagrebački Razgovori karmelićanki prava ansambl predstava, u kojoj je svaki sudionik jednako važan i neophodan za uspjeh čitave izvedbe. Jer, nitko se tu ne utapa u masu – svaki je, pa i najmanji lik jasno profiliran u uvjerljivu scensku osobnost. Pritom jednostavno nije bilo slabih portreta: Dagmar Schellenberger, Zlatomira Nikolova, Vedrana Šimić, Dubravka Šeparović-Mušović i Marija Kuhar u svojim su većim ulogama bile jednako fantastične kao i niz HNK-ovih zboristica u manjim rolama. Dodamo li tome i odlično dirigentsko vodstvo Michaela Helmratha, jasno je da je glazbeni uspjeh predstave bio potpun, što je osobito značajno uzmemo li u obzir da ju je HNK realizirao gotovo isključivo vlastitim snagama.

Potresnost i bez giljotine

No, niti sve to skupa ne bi bilo dovoljno da nije bilo redateljske vizije Krešimira Dolenčića. Ona je obilježena ne samo potpunim povjerenjem u Poulencovu partituru, nego i u mogućnosti nadogradnje onih njenih elemenata koji su namjerno ostavljeni dvoznačnima. U tome se najviše riskiralo, ali i najviše uspjelo u finalu opere, u kojem smaknuće jedne po jedne redovnice biva duboko potresno i bez doslovne scenske prisutnosti giljotine. Rasvjetljavanje i otvaranje pozornice po isteku glazbe može se učiniti još radikalnijim rješenjem, ali upravo je njime Dolenčić stavio točku na i čitanja koje mračni tijek radnje dovodi do iznenađujuće smirenog, gotovo radosnog konca. Ukratko, nakon dugo, dugo vremena, Razgovori karmelićanki prva su HNK-ova predstava kojoj se nema ama baš ništa prigovoriti. Nadajmo se, ne i posljednja.