Ove su se godine u mađarskom časopisu za kulturu Pannon Tükör (Panonsko ogledalo) predstavili neki od studenata katedre za hungarologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koja je ovih dana proslavila desetogodišnjicu postojanja. Riječ je o časopisu koji od 1995. izlazi u Zalaegerszegu, a objavljuje različite radove, od lirike do eseja i kritika, iz područja umjetnosti, književnosti, filma, glazbe. Kao što mu i samo ime referira, cilj mu je potaknuti suradnju u okviru šire panonske regije (jugozapadna Mađarska, istočna Austrija, istočna Slovenija, sjeverozapadna Hrvatska). U tematu pod naslovom Zagrebački kulturni mozaik objavljena su četiri teksta i jedan intervju koji su nastali na inicijativu i pod uredništvom lektorice Franciske Ćurković-Major, a cilj svega je bio dijelu mađarskog čitateljstva dati, kako stoji u podnaslovu temata, fragmentaran uvid u hrvatsku kulturu od kasnih osamdesetih do danas. Namjera je bila barem površno upoznati mađarskog čitatelja sa stanjem u hrvatskoj kulturi kroz tekstove o književnosti, filmu, crtanom filmu te ozbiljnoj glazbi, i time pridonijeti kulturnoj razmjeni između Mađarske i Hrvatske
kritika
Neven Ušumović u svom tekstu piše o književnom životu Hrvatske u spomenutom razdoblju, kako sam kaže, o pojavama u književnosti koje se njemu čine zanimljivima i provokativnima odnosno koje su s njegove točke gledišta kao sudionika na toj književnoj sceni značile bitne momente u kulturnom životu Hrvatske. Autor navodi kako su novinari splitskog Feral Tribunea, koji se bavio i izdavačkom djelatnošću, prvi unijeli toliko potreban kritički pristup prilikama u Hrvatskoj. Od pisaca koji su tada donosili nešto novo i različito u svom pismu, a koji su objavljivali u Feral Tribuneu spominje Miljenka Jergovića, Roberta Perišića i Tatjanu Gromaču. Krajem devedesetih u Zagrebu počinje izlaziti časopis za književnost Zarez, kojeg zbog njegove kritičnosti autor teksta smatra pandanom splitskog Feral Tribunea. Napominje da je za to vrijeme tipičan trend sraza između konzervativne struje i one liberalne u književnosti, novinarstvu, izdavaštvu, a primjer toga je i odvajanje liberalno nastrojenog dijela Društva hrvatskih književnika i nastanak novog Društva hrvatskih pisaca 2002. Veliku važnost pridaje FAK-u čija je potpuno drukčija, svježa koncepcija dala prostora mladim autorima da se predstave isto tako mahom mladoj studentskoj publici, a koji je na površinu izbacio neka danas cijenjena imena hrvatske književnosti kao npr. Zorana Ferića, Miljenka Jergovića, Đermana Senjanovića, Antu Tomića. Ova scena, sasvim suprotna onoj koju su promovirale državne kulturne institucije, uskoro postaje mainstream, a kao osobu koja je najviše obilježila taj novi val odnosa prema književnosti ističe Krunu Lokotara, kritičara, organizatora brojnih književnih večeri i promocija knjiga. Na kraju govori o piscima za koje smatra da su zbog svojega specifičnog glasa vrijedni spomena, a to su zagrebački glazbenik Milan Manojlović Mance, Tatjana Gromača, Simo Mraović i Ratko Cvetnić.
Fabrio i film
Asja Korbar i Veronika Žagar razgovarale su s mađarskoj publici poznatim hrvatskim piscem Nedjeljkom Fabriom, dobitnikom Herderove nagrade 2002. Zanimali su ih njegovi pogledi na književnost i ulogu književnosti u društvu te njegovi dodiri s mađarskom kulturom. Njegov roman Vježbanje života nedavno je u mađarskom prijevodu objavila izdavačka kuća Jelenkor, a prema piščevim riječima zainteresirani su i za objavljivanje cijele Dubrovačke trilogije. Naglašava da bi ga to jako veselilo jer spomenuta trilogija sadržava mnogo referenci na Mađarsku, a i zbog intenziviranja mađarsko-hrvatskih dodira u okviru povezivanja naroda Srednje Europe. U intervjuu kaže kako očekuje da će broj prijevoda mađarskih pisaca objavljenih u Hrvatskoj ubrzo postati sve veći, a izbor raznovrsniji. Ujedno hrvatskom čitateljstvu preporučuje djela Pétera Esterházyja i Imre Kertésza.
Andrej Šmit napisao je tekst o hrvatskom filmu nakon promjene političkog sustava, a kao najbitnije posljedice toga ističe nepostojanje filmske produkcije neovisne o državnim institucijama. Osim toga, hrvatski film početkom devedesetih obilježila je i smjena generacija filmskih redatelja te odlazak nekih uspješnih jugoslavenskih glumaca u inozemstvo. Također bitan gubitak za hrvatski film značio je prekid suradnje sa srpskim i bošnjačkim redateljima i glumcima, a koja ponovo oživljava tek nedavno, 2003. Nove prilike u Hrvatskoj nastale u to vrijeme otvorile su prostor redateljima za obradu tema o kojima u vrijeme Jugoslavije nisu mogli govoriti, kao što su odnosi Hrvata i Srba, zatim odnosi između ustaša i partizana, a kao nova tema pojavljuje se i Domovinski rat. Ali, kako to autor teksta utvrđuje, novo hrvatsko društvo nije bilo spremno suočiti se s prošlošću, pa ti filmovi nisu ni politički ni estetski osobito uspjeli. Kao dva najbolja filma toga razdoblja izdvaja Priču iz Hrvatske Krste Papića i Treću ženu Zorana Tadića, a kao najlošije Gospu Jakova Sedlara čiji drugi film Četverored ocjenjuje kao tek politički pamflet stranke na vlasti. U sveopćoj depresiji hrvatskog filma nov polet donijela je nova generacija redatelja poznata pod nazivom mladi hrvatski film, a od kojih izdvaja Snježanu Tribuson, Dalibora te Gorana Rušinovića. Iznad svih po kvaliteti ističe Vinka Brešana koji je već spomenutim tada aktualnim temama pristupio na humorističan način, bez patosa. Na kraju zaključuje da je hrvatska filmska industrija mala, ali da je bitan kontinuitet i povećanje kvalitete filmske produkcije koje je u hrvatskom filmu devedesetih vidljivo.
Zagrebačka škola crtanog filma i Bijenale
Tekst Tamare Bakran daje nam pregled povijesti Zagrebačke škole crtanog filma, čiji je vrhunac bio na prijelazu pedesetih na šezdesete godine prošlog stoljeća. Autorica posebice ističe Zlatka Grgića koji je zajedno sa Zaninovićem i Kolarom 1986. napravio najuspješniji hrvatski animirani film Baltazar. U ratnim godinama zagrebačka škola crtanog filma je zapala u krizu iz koje ni danas nije izašla.
Ivan Ćurković svoje izlaganje o ozbiljnoj glazbi u Hrvatskoj zasniva na predstavljanju zagrebačkoga glazbenog Bijenala, jednog od najvažnijih festivala takve glazbe u Hrvatskoj koji je u vrijeme svoga nastanka 1961. bio važan zbog radikalnosti u izboru stilova koje je promovirao, te je uvelike utjecao na razvoj avangarde u Hrvatskoj, a i danas izaziva raznovrsne ocjene i diskusije. Autor tekst završava pitanjem može li Bijenale ponuditi išta novo s obzirom na danas neograničenu mogućnost pristupa svim glazbenim smjerovima i strujanjima. U svakom slučaju važnost Bijenala za razvoj ozbiljne glazbe u Hrvatskoj je neosporna.
Na kraju, važno je naglasiti da u situaciji kakva je danas što se tiče razmjene informacija o kulturnim kretanjima između Hrvatske i Mađarske, koja je gotovo pa nikakva, ovakav projekt zaslužuje pohvalu uz nadu da će se ovakvi pothvati nastaviti i u budućnosti.