Uvod u lijepe mađarske izgnanike

Postoji osobita vrsta ushićenja koje nas obuzima kad otkrijemo nešto što nam je dugo bilo pred nosom, neprimijećeno. U ovom slučaju riječ je o tri mađarska autora. Kazati da su nam Mađari neprimjetni, dakako, potpuno je krivo, jer su nam pod nosom već tisuću godina, no otkriće je osobno, pa si takvu netočnost čovjek lako oprosti.

Margit Kaffka, Sandor Marai i Béla Hamvas tri su autora koja su se u posljednjih deset ili petnaest godina pojavila na našem tržištu i smjesta osvojili kritičare i kulturnjake. Široj čitateljskoj publici još su dobrim dijelom u zoni “nešto smo načuli”, iako se o njima pisalo. A pisalo se s razlogom. U teorijskom smislu bilo bi zanimljivo istražiti što ih povezuje s obzirom na njihova djela (osim što su sve troje značajni mađarski autori 20. stoljeća), no ono što ih sasvim sigurno povezuje jest da su, svaki na svoj način, bili izgnanici.

Problem sa svakim velikim autorom uvijek je: kako mu pristupiti. Pristupiti sasvim praktično – s koje strane uopće početi, koju knjigu najprije pročitati. Tako i ovdje. Želimo li korisno savjetovati one koji djela još nisu susreli (jer onima koji jesu preporuka i ne treba), dolazimo na tanak led između osobnih preferencija i najboljih mjesta za iskrcavanje koja bi odgovarala različitim čitateljima.

Strastveni ljubavni čardaš

Sandor Marai (1900.-1989.) i njegova životna sudbina predložak su tipičnog istočnoeuropskog intelektualca-emigranta. Rođen u Košicama (sada u Slovačkoj) u “pristojnoj” građanskoj obitelji, kao vrlo plodan pisac i politički liberal pobjegao je 1948. iz Mađarske pod pritiskom komunističkog režima. Bježi u Švicarsku, a život završava u San Diegu u Sjedinjenim Državama samoubojstvom u poznim godinama. Dramatičan životopis, sličan kao i kod legije prebjega s Istoka na Zapad, začinjen je posmrtnom rehabilitacijom i sada već planetarnom popularnošću njegovih djela.

Iako je roman Kad svijeće dogore popularniji, kraći, pa možda i intrigantniji jer tematizira muško prijateljstvo, preporuka za ulaz u Maraijevo djelo ipak bi pala na roman Judit – tri lica jedne ljubavi (Mirakul, Zagreb, 2006., prijevod Xenia Detoni), jer je složeniji i raskošniji i zato jer je ljubavna priča. Ako Garcia Marquez piše kao da pleše tango u svojim ljubavnim romanima, Marai u svojem ne pleše ništa manje strastveni čardaš. Čvrsta trostruka podjela romana na tri različita pripovjedača (zapravo četiri, ako računamo i epilog) koji govore o istom događaju, bračnom brodolomu, ne mora se na prvi pogled činiti odveć inventivnom, no ono gdje je Marai neprikosnoven jest psihologizacija likova. Naime, u trenutku kad prelazi iz perspektive muškog u perspektivu ženskog junaka, uspijeva mu poći za rukom što je malo kome u književnosti uspjelo: ženski lik progovara tako jasnim ženskim glasom da je teško povjerovati kako je jednostavnom muškom umu koji nas je vodio kroz prvi dio knjige uspjelo prijeći u takvo bogatstvo ženske imaginacije. Jasno, tu spolnu podjelu treba shvatiti uvjetno, no ona se nameće snagom dojma, dojma da isti čovjek nije pisao sva tri stavka istog romana, zapravo pripovjedačke simfonije. Također je nemoguće zaobići filozofsko-esejističke gerilske ispade koji ni po čemu ne disharmoniziraju cjelinu, nešto što smo, iako drugačije, mogli pronaći i kod našeg Kamova.

Štimung austro-ugarske provincije

Kad govorimo o izgnaništvu, Margit Kaffka (1880.-1918.) bila je potpuno drukčiji, ne manje zanimljiv slučaj. Njezino izgnaništvo bilo je simboličko: društvena ograničenja gotovo su nepremostive prepreke za mladu ženu koja 1899. dolazi u Budimpeštu na studij, a potom se sama uzdržava, piše priče u kojima tematizira život žena sličnih sebi, odgaja sina, i svojim pionirskim nastojanjima u emancipaciji postaje uzor mnogim kasnijim feministicama. Danas joj se djela smatraju klasikom makar je u najzrelijem autorskom periodu, kad joj je bilo 38 godina, umrla od španjolske gripe.

Što god da se pisalo i govorilo o fenomenu ženskog pisma, kod Margit Kaffke odmah se bez dvojbe može reći što je izdvaja. Štimung. Baš kao što je u likovnom djelu, ili u glazbi, najlakše prepoznati atmosferu, tako je najizraženije stilsko obilježje njezina romana Boje i godine (Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2006., prijevod Jadranka Damjanov) upravo – atmosfera. Austro-ugarska provincija jednostavno se cijedi iz tog romana, iako se ne govori previše ni o čemu izvan privatnog života jedne obične žene, Magde. Danas, kad smo prečitani i potpuno izloženi medijima, roman može djelovati spor i pomalo dosadan, ali nikako ne i trom. Ako pretjerano odmjerena i linearna narativnost sad već teže prolazi, feministički osviješteno djelo napisano u doba moderne, prije početka Prvog svjetskog rata, u kojem junakinja u prvom licu pripovijeda svoj život u provincijskom mađarskom gradiću za vrijeme turbulentnih događaja političkih reformi moralo je, a i jest, odjeknuti kao prava bomba. Prigovori o sporosti tiču se isključivo današnjeg čitatelja, točnije, čitatelja okrenuta suvremenom. Elegancija kompozicije i stila kojim je roman napisan začuđujući su, osobito jer je riječ o njezinu prvijencu. Koliko god inače vrtjeli glavama nad kritičarskim sudovima, teško se ne složiti s onima koji su Boje i godine proglasili remek-djelom mađarske književnosti.

Prognanik koji se nije pomaknuo s mjesta

Progonstvo Béle Hamvasa (1897.-1968.) uistinu je jedinstvena priča. Vjerojatno zbog toga što u njemu ima nešto šamanističko, i za okladiti se da je netko već i prije to morao zamijetiti. Pomalo nalik na Castanedina Don Juana, pluta na rubu horizonta i čitatelj brzo prestane biti siguran kamo je uopće odveden; je li taj pripovjedač autor, je li izmišljeni lik, je li sve zajedno neka velika šala ili mu se na glavu srušilo neko znanje preveliko za ljudska poimanja, je li uopće tu ili je negdje odakle se samo čuje neki glas. Drugim riječima, Hamvas je prognanik koji se nije pomaknuo s mjesta, a istovremeno je otišao kamo se malo tko usuđuje.

Za razliku od Maraija, Béla Hamvas prigrlio je progonstvo u samoću i tišinu, a kako se sam nadao, i u zaborav. Na sreću, ovo posljednje ipak se nije dogodilo. U prijelomnom vremenu nakon Drugog svjetskog rata svojim se neortodoksnim i potpuno uvrnutim, ali bolno nematerijalističkim svjetonazorom teško zamjerio Györgyju Lukacsu. Korupcija bitka jedan je od temeljnih pojmova Hamvaseva djela, a čini se da je korupcija vlasti uzela danak kod velikog marksističkog filozofa: došavši na ministarsku poziciju iskoristio je moć dekreta da zabrani objavljivati čovjeku čije mu se ideje nisu sviđale. U tom trenutku Hamvas ostaje dosljedan i ne želi pobjeći iz zemlje. Sokratovski mirno prihvaća sudbinu, i do kraja života uzdržava se od poljoprivrede ili fizičkog rada. Fizički radnik koji uz engleski, njemački i još pokoji svjetski jezik zna starogrčki, latinski, hebrejski, kineski i sanskrt. U slobodnim satima piše najzrelija djela svoga opusa. Uz očitu stupidnost totalitarizma i posvemašnju dezorijentiranost u kadrovskoj politici i iskorištavanju intelektualnih potencijala vlastita društva, treba biti pošten pa reći kako je Hamvas bio osobenjak i usamljenik koji je svjesno birao samoću i prije rata, kada to nije morao.

Odabrati knjigu koja bi bila dobar “ulaz” u njegov opus u ovom slučaju je najzahtjevnije, jer je raspon spektra toliko širok da je zapravo potpun. Od lirski intimističke, nježne, prozračne i mirne proze preko reskih i ubojito duhovitih eseja do filozofskih knjiga u kojima galopira kroz tekst poput pomahnitalog anđela metafizike. Ponajprije zaslugom Ivana Ladislava Galete mnogo je njegovih radova već prevedeno na hrvatski, i to vrlo brzo nakon prvih mađarskih izdanja, jer, treba li reći, i Hamvasa je zadesila sudba naknadne rehabilitacije i otkrivanja njegova djela u vlastitoj domovini, što se događa krajem osamdesetih.

Razumnim izborom čini se zbirka eseja Nevidljivo zbivanje (Mirakul, Zagreb, 2004.; prijevod Neven Ušumović i Stjepan Filaković). Knjigu otvara esej Vodenjak napisan 1943. godine i spada u onu vrstu tekstova kojima obavezno treba natrljati nos zaljubljenicima u New Age, i to ne samo zbog godine kad je napisan, nego i zbog pristupa pojmu koji je samo srce pokreta. Dalje, u manjem eseju Meteori Hamvas tako nadahnuto portretira katastrofalnu kulturno-povijesnu pojavu koju naziva “duh Balkana” da čitatelju s imalo osjećaja stida mora natjerati rumenilo u obraze, a kada dođe do takve psihofizičke reakcije u odnosu čitatelj-tekst, definitivno možemo govoriti o šamanskom umijeću autora.

Mađarska je dala petnaest nobelovaca. To je respektabilno, bilo bi i za “veće” kulture. Iz nekog razloga među njima nije ni jedno od ovo troje autora, a po značaju svoga djela lako su to mogli biti. Razlog bi mogla biti upravo sudbina izgnanika koju su i dobili i prigrlili.

Ova preporuka možda ne donosi knjige koje bi bile idealno štivo za plažu, možda i nije najaktualnija, s obzirom na to da su i neki novi naslovi istih autora objavljeni, ali ako se ne nađu na popisu stvari koje treba ponijeti na odmor, svakako zaslužuju osvanuti na popisu must read.