Etnologinja i kulturna antropologinja Sonja Leboš razgovarala je s Ceciliom Cmielewski, australskom umjetnicom i kulturnom radnicom koja je ovog ljeta gostovala u programu sive) (zone na otoku Korčuli
Prostor suvremene i medijske umjetnosti siva) (zona djeluje na otoku Korčuli od 2006. godine zahvaljujući zalaganju konceptualnog umjetnika Darka Fritza. U gotovo deset godina djelovanja siva) (zona ugostila je čitav niz umjetnika1, dokazujući da zemljopisna, kulturološka i politička margina nije nužno determinanta kvalitete umjetničkih, kustoskih i galerijskih programa. Na taj način siva) (zona nastoji pozitivno redefinirati poziciju kulturne periferije otoka na kojem djeluje, shvaćajući kulturu u proširenom smislu, što uključuje kulturnu i umjetničku produkciju, sagledanu u sveobuhvatnijem društvenom i političkom kontekstu, ali i svakodnevne prakse života na otoku.
Siva zona i zlatna soba
U 2014. godini dio galerijskog programa sive) (zone bio je Pacific Shortcuts, koji je predstavio presjek recentne medijske umjetnosti Australije i Novog Zelanda, i to autora koji propituju poimanje prirode i prirodnih procesa kroz upotrebu tehnologije: Leah Barclay, Mez Breeze, umjetničkog tandema Ian Clothier i Andrew Hornblow, Shannon Novak, Nigel Helyer i Pierre Proske, pri čemu se tijekom dva mjeseca izmjenjuju instalacije i radovi na tri etaže galerijskog prostora, postavljaju instalacije u javnom prostoru, održavaju tri zvučna performansa uživo i ostvaruje niz radio emisija, od kojih su neke arhivirane na internetu. Nigel Helyer prezentira novu verziju svoje instalacije Songs from the UnderWorld_V3, u koju sada uključuje nove vizualne i zvukovne elemente snimljene za vrijeme boravka u Korčuli, kao što su naricaljke, ugrađene u stare radio prijemnike. U radu se tema smrti propituje preko mita o Orfeju, maorskih mitova te spomenutih naricaljki, uz zvukove bilježenja sezmičkih podataka. Rad je smješten u prostor tzv. “zlatne sobe”, plod ovogodišnjeg rezidencijalnog boravka umjetnice Branke Cvjetičanin i njenog rada We Buy Gold. Projekti u galerijskom prostoru propituju međuprostor između “white cubea” i “black boxa”, jedne od inspiracija imenovanja udruge siva) (zona, a sada je uvrštena i nova prezentacijska opcija. U trenutku nastajanja ovog teksta priprema se suradnja s kustosicama Brankom Benčić (Pula/Zagreb) i Aleksandrom Sekulić (Beograd) i, po prvi put u Hrvatskoj, predstavljanje izložbe Video, televizija, anticipacija.
U 2014. godini siva) (zona, poduprta od strane Zaklade Kultura Nova, koordinira i zagovaračku platformu kor::net2, čiji su dugoročni zagovarački ciljevi: međusobno osnaživanje i jačanje kapaciteta članova mreže; stabiliziranje i širenje aktivnosti mreže (geografski – razmjena s drugim zajednicama; vremenski – širenje aktivnosti s isključivo ljetnih mjeseci na čitavu godinu); razvoj suradnje s lokalnom samoupravom te drugim društvenim i kulturnim akterima na otoku; zagovaranje sudjelovanja mreže u stvaranju suvremenih lokalnih kulturnih politika koje će djelovati prema načelima opisanim u dokumentima poput Agende 21, a u suradnji s lokalnim civilnim sektorom, lokalnom samoupravom i građanima; razvoj suradničkog modela otočke mreže kor::net do mjere u kojoj isti može poslužiti kao model za razvoj sličnih mreža na drugim hrvatskim otocima, ali i otocima u mediteranskom, pa i globalnom kontekstu3.
Pjev za dušu i za zajednicu
U tom smislu gostovanje Cecelie Cmielewski i njeno predavanje u sklopu programa Pacific Shorcuts4 bilo je izvanredna prilika kako za članove udruge, tako i za širu kulturnu otočku zajednicu da saznaju više o kulturnim politikama pacifičkog kulturnog kruga. Cecelia Cmielewski (MBA – University of Adelaide, BA Design – University of South Australia, BA in Arts – Flinders University) predstavlja se kao “arts leader”, čije istraživanje i analiza za cilj imaju strateški razvoj i jačanje kapaciteta australskog kreativnog sektora. Cecelia trenutno radi na svojoj doktorskoj tezi na Institutu za društvo i kulturu (Institute of Society and Culture, University of Western Sydney). Od 1998. do 2011. godine radila je kao viši istraživač na razvoju politika i upravljanju fondovima za federalnu vladu, razne savjetničke agencije te za Australsko umjetničko vijeće (Australian Council for the Arts5). Trenutno radi kao glavni istraživač na projektu Large Urban Screens and the Transnational Sphere u suradnji sa Sveučilištem Melbourne, Nabi umjetničkim centrom iz Seula i kompanijom Federation Square. Intervju s Ceceliom vezan je za njeno predavanje održano u prostoru za suvremenu i medijsku umjetnost siva) (zona u srpnju ove godine.
Tvoje predavanje pod nazivom Umjetnost(i)6 u multikulturalnoj Australiji. Uspješni primjeri umjetnosti i inicijativa koje potiču raznolikost započelo je govorom o socijalnoj koheziji. Što zapravo pojam socijalne kohezije znači u ovom kontekstu?
Socijalna kohezija7 možda i nije termin koji se konstantno koristi u diskursu o australskoj umjetnosti, ali ipak postoje relevantne srodne teme kojima se bavimo u umjetničkom sektoru, a koje su posljedica svojevrsne slijepe ulice koja je iskustvo mnogih umjetnika različitog kulturnog porijekla. Te teme se odnose npr. na terminologiju, kvote zastupljenosti određenih društvenih skupina (“tokenism”), vodstvo i oblike upravljanja, umjetničku infrastrukturu i angažman, obrazovanje i doživotno obrazovanje.
Značaj kulturne autoreprezentacije podcrtavaš riječima Francoisa Matarassa: “Ako se ljudi ne mogu predstaviti kulturalno, kako će se predstaviti politički?!” Kakav si dojam stekla o autoreprezentaciji tijekom svog boravka na Korčuli?
Posjetili smo nekoliko gradova na otoku i osobno sam impresionirana snagom održanih tradicija. Gradski muzej Korčule na zanimljiv način kreira doživljaj tradicionalnih oblika života na otoku te moreplova otočana. Sjećam se večernjeg putovanja trajektom na kojem je većina putnika zajedno pjevala – za svoju dušu i osjećaj zajedništva. Muzeji u Veloj Luci i Lumbardi također su vrlo interesantni, a otvoreni prostor Blata vrlo je prijemčiv za susrete s ljudima. Čini se da se izazov krije u uvođenju suvremenog u to carstvo tradicionalnog. Taj modus prisustva sadašnjosti je bitan, jer će proizvesti i bolji osjećaj kolektiviteta na otoku. Dugogodišnji rad sive) (zone i kor::neta slijedi tu nit razmjene suvremenih oblika umjetnosti na otoku i šire. Čini se da je ovo ključni trenutak u kojemu suvremena umjetnost treba biti podržana i zastupljena na otoku, kako zbog putnika koji se na otoku zadržavaju kratko vrijeme tako i zbog lokalnog stanovništva, jer suvremena umjetnost propituje i unosi nove perspektive u našu stvarnost. Ako neukusni turistički elementi preuzmu otok, tada će Korčula biti poput bilo koje druge globalne destinacije, bez osebujnih karakteristika, a koja je svrha toga?
Kohezija umjetnosti i otoka
Australija je jedna od najmultikulturalnijih zemalja na svijetu8 Praktički do jučer službeno važeća politika rasne netrpeljivosti i dominacije tzv. “bijele rase”, transformirala se u danas važeću politiku kulturalnog pluraliteta. Koliko je to načelo odista zaživjelo u svakodnevnom životu Australaca, tj. svjedočite li i danas rasnoj netrpeljivosti?
Rasizam je još uvijek velik problem. Iako tvrdimo da smo funkcionalno multikulturno društvo, postoje getoizacije i predrasude na rasnoj osnovi. Australija ne prihvaća svakoga, i ne uključuje olako i one koje prihvati. Izjava bivšeg premijera “Ja ću odrediti tko dolazi u Australiju i pod kojim uvjetima” i danas je dominantna tendencija australskih političara. Situacija indigenih populacija još uvijek je borba za prava, prepoznavanje i pravo na pristup sredstvima.
Umjetnost očito vidiš kao područje ljudskog djelovanja koje potiče međusobno poštovanje različitih kultura, te kao naročito bitna područja svojeg interesa vidiš rad na raznolikosti umjetničke produkcije i diseminacije te napor kreiranja institucionalne raznolikosti na nivou vodstva tih institucija – što to znači u tvojoj svakodnevnoj praksi?
Ono što sam primjenjivala dok sam brinula o implementaciji spomenutih strategija zastupljenost je umjetnika manjinskih skupina, kako u evaluacijama tako i na nivou vodstva i upravljanja birokracijom Umjetničkog vijeća. Redovite javne diskusije na te teme važna su i korisna strategija.
S obzirom da se naša otočka mreža kor::net zalaže za promišljanje racionalnijih kulturnih politika (i) na otocima, a koje bi uključivale veći broj aktera društvenih, kulturnih i političkih procesa, kao ekspert za to područje uvela si nas u proces nastajanja kulturnih politika (i ovdje svjesno uvrštavam trop pluraliteta koji je svakako neuralgično čvorište “naših” kultura) u Australiji, pri čemu kao jednu od najvažnijih karakteristika spominješ transparentnost nastajanja9 kulturnih politika. Druga situacija koju spominješ kao bitnu, a koja je također problematična u našem otočkom kontekstu, jest uvažavanje suvremenih umjetničkih praksi kao ravnopravnih i relevantnih. Isto tako govoriš o važnosti interpersonalnih politika kada je u pitanju donošenje odluka na nivou vlade neke zemlje. Tko su ljudi koji su u tom periodu do 2006. godine kada su donesene brojne regule koje važe i danas, uz tebe, odigrali ključne uloge?
Naročito bih naglasila važnost osoba poput Deborah Klika, Christine Pulverenti i Nicola Downera.
Što bi naglasila kao svoj najvažniji doprinos osmišljavanju i primjeni multikulturalnih strategija?
Mislim da je moj najveći doprinos u stalnom pokušaju da umjetnost i umjetnike/ce stavim u središte diskusije o strategijama, što se naizgled čini jednostavnim, ali je zapravo vrlo kompleksno. Moja vodeća uloga u implementaciji multikulturalnih politika, i trud da u tu implementaciju uključim što veći broj umjetnika, svakako je moj dugoročni doprinos