Kamasi Washington, The Epic; Brainfeeder, 2015.
Među izdavačkim kućama važnima za održavanje izuzetno živog i produktivnog impulsa novog džeza, Brainfeeder predstavlja pozom daleko najrazmetljiviju. Za razliku od glazbeno apstraktnih izdanja Pi Recordings i ACT-a, reduciranog ECM-ova zvuka ili Blue Noteova mejnstrim eklekticizma, manja skupina glazbenika u Brainfeederovoj orbiti izrazito je vezana za prepoznatljivu liniju “kozmičke” retorike i pripadajuće oslobođene muzikalnosti glazbenika kao što su kasni Coltrane, Pharoah Sanders, Alice Coltrane, Albert Ayler ili Sun Ra. Takvo što teško da čudi, jer briljantni Steven Ellison – Brainfeederov osnivač i vrlo involvirani vođa, daleko poznatiji kao Flying Lotus – ne samo da je nećak Alice Cotrane, nego i svoju glazbu vrlo eksplicitno veže za tu svoju intimnu tradiciju. Ipak, ni Lotusovi slojeviti elektronički eksperimenti, ni teatralne geste nevjerojatnog Austina Peralte na Endless Planets, ne mogu sasvim predočiti spektakularnost namjere losanđeleskog saksofonista Kamasija Washingtona na njegovu debiju za Brainfeeder, neskromno nazvanom i koncipiranom albumu The Epic.
U nešto manje od tri sata glazbe, Washington demonstrira svoju produkcijsku, aranžersku i instrumentalističku snagu, pišući za i predvodeći impresivan deseteročlani sastav – zamišljen kao neka vrst proširenog okteta s dvama bubnjarima i kontrabasistima – kojem se često pridružuju čitava gudačka sekcija i zbor, a na dvije kompozicije i pjevački solisti. Sav je potencijal takve koncepcije bez imalo suzdržavanja iskorišten na početnoj Change of the Guard: ovu demonstraciju glazbene sile otvaraju tajnerovski harmonijski udari izvrsnog mladog pijanista Brandona Colemana – glazbenika koji je, pored Washingtona, solistički možda i najviše doprinio albumu – nakon kojih puhačka sekcija objavljuje dramatičnu temu, uz teatralan ulazak gudača i zbora koji grade dojmljiv, golem harmonijski sloj. Colemanov samouvjereni modalni solo jedan je od najboljih u Brainnfeederovu katalogu, dok Washington pokazuje uistinu impresivno vladanje Coltraneovim i Sandersovim tehnikama, no u tom površinskom razmetanju zadržava dobar osjećaj za dinamiku, izbjegavajući prebrzo padanje u nekontroliranu euforiju.
Upravo materijal sličan ovome – kompozicije koje se snažno oslanjaju na afrokaripsku, zapadnoafričku ili etiopsku glazbu – predstavlja najatraktivnije momente ovog albuma. Final Thought, primjerice, izvrsno iskorištava podlogu clave ritma čiji puls drži kompleksna, intenzivna suradnja trojice udaraljkaša uz još jedan dramatični Washingtonov solo koji zauzima gotovo čitavu izvedbu. Na drugom disku, Re Run sadrži puhačku temu koja se može nositi s najupečatljivijim dionicama iz etiopskog kanona, dok The Magnificient 7 inteligentno prebacuje cijeli vokabular u sedmerodobnu mjeru. Izvrsno je i najkonvencionalnije čitanje tradicije afrobeata, Re Run Home, kojom započinje treći disk; na njoj je, pak, sve podređeno efektnom građenju i održavanju ritmičkog osjećaja. No, i ovdje Washingtonova instrumentacijska i aranžerska vještina sprječava ostanak u klišejima žanra – klavirski akordi, suptilni clavinet propušten kroz wah-pedalu, ali i njegova solistička opuštenost koja ovdje ne poseže za sandersovskim pretjerivanjima, pokazuju i odmjereniju stranu njegovog koncepta. Pribrojimo li navedenom trenutke inspirirane mirnoće, kao što je sasvim neočekivana, fantastična interpretacija Debussyjeve Clair de lune u uvrnutom soul stilu, čini se da The Epic uspijeva opravdati vlastitu pretencioznu pozu. U tom smislu, moglo bi se reći da je riječ o paradigmatskom Brainfeederovu albumu.