Za tjelesne je nedostatke Demosten imao ovakve vježbe, o kojima je Demetrije Falerski čuo od njega samoga, kad je već bio starac: nejasnost i račlanje u izgovoru ispravljao je uzimajući u usta kamenčiće i tako držeći govore; glas je vježbao govoreći dok bi trčao i penjao se uzbrdo, te recitirajući prozu ili poeziju nadušak; a kod kuće je imao veliko ogledalo pred kojim bi stajao izvodeći vježbe
Jedna od slavnih antičkih priča – antičkih priča o uspjehu, možemo reći – glasi ovako: Demosten, koji je imao problema s izgovorom, nadvladao je svoje nedostatke i postao najslavniji atenski govornik. Mana se oslobodio govoreći s kamenčićima u ustima i nadvikujući se s valovima.
Tajget Antički svijet nije imao previše sluha za nedostatke i osobe s njima. Prema Likurgovim zakonima, spartansko dijete rođeno s nekom deformacijom bilo bi ostavljeno da umre na brdu Tajgetu neovisno o volji roditelja, jer dijete nije pripadalo njima, nego državi; o “kvaliteti” novorođenčeta odluku je donosila posebna komisija. Stanje nije bilo ništa bolje ni u ostatku Grčke, ni u Rimu – roditelji, točnije otac, imali su pravo priznati ili ne priznati novorođenče; ako ga ne bi priznali, nije ih se više uopće ticalo što će biti s njim. Običaj “izlaganja djece”, ostavljanja novorođenčadi da umru, nije proizašao samo iz potrebe za patrijarhalnom kontrolom ženske seksualnosti (“pater semper incertus”, ‘očinstvo se nikad ne može pouzdano dokazati’) i, općenito, potrebe za osiguranjem apsolutne poslušnosti u krugu obitelji. Dobrim je dijelom antičko izlaganje djece proizašlo i iz surove spoznaje da su i porodica i društvo nesposobni (ili nezainteresirani) brinuti se o invalidima. Kako medicinski, tako i socijalno.
Kamenčići U takvom svijetu, činjenica da netko ne može jasno izgovoriti r ili neki drugi glas zapravo je od minorne važnosti – premda, naravno, i račlanje donosi, u susretu sa surovim vršnjacima i svim ostalim zainteresiranima, stigmu jednako bolnu kao i stigma grbe ili šepave noge.
O Demostenovim sposobnostima i nesposobnostima Plutarhova biografija kaže ovako: “Kad je počeo javno govoriti, narod ga je ometao bukom i ismijavanjem njegova neiskustva, smatrajući Demostenov govor preteškim i prezasićenim zbog nepregledno dugih rečenica i nedokučivo složenih silogizama. Demostena su mučili i slabost glasa i nerazgovjetnost izgovora i manjak daha; sve je to ometalo razumljivost njegovih nastupa, jer su mu rečenice bivale iskidane.”
Obrijana glava Demosten je već bio na rubu napuštanja govorništva, ali onda ga je razuvjerila grdnja staroga Eunoma: govorništvo da napusti čovjek čiji je stil najsličniji Periklovu! Tako obodren, Demosten je za izvedbenu pomoć potražio savjete jednog glumca (u antičkom svijetu, koji nije poznavao mikrofone i pojačala, i glumci i pjevači i govornici imali su isti osnovni problem: publika ih je morala čuti, a mogli su se oslanjati samo na vlastita pluća, ošit i glasnice). Potom je, kaže Plutarh dalje, “Demosten izgradio podzemnu vježbaonicu, sačuvanu do današnjih dana, u koju bi svakodnevno silazio da vježba izvedbu i radi na glasu, često ostajući tako i dva do tri mjeseca, brijući polovicu glave kako bi ga sram spriječio da izađe, ma koliko to silno želio” (brijanje polovice glave u Ateni je znak robovskog statusa). “A za tjelesne je nedostatke imao ovakve vježbe, o kojima je Demetrije Falerski čuo od samog Demostena: nejasnost i račlanje u izgovoru ispravljao je uzimajući u usta kamenčiće i tako držeći govore, a glas je vježbao govoreći dok bi trčao i penjao se uzbrdo, te recitirajući prozu ili poeziju nadušak; kod kuće je imao veliko ogledalo” (treba se sjetiti da su ogledala Grka i Rimljana vrlo rijetko bila od stakla; obično su bila od bakra ili srebra, i u pravilu su bila malena) “pred kojim bi stajao izvodeći vježbe”.
Valovi Primijetit ćete da ovdje nešto nedostaje. Saznajemo svašta o Demostenovu treningu – mogla bi se zamisliti sekvenca kao iz Rockyja – ali nema nadvikivanja s valovima. I zaista; taj motiv, po svemu sudeći, uopće nije antički. Najbliže mu je Kvintilijanovo svjedočanstvo (ovaj ugledni retoričar, iako Rimljanin, otprilike je Plutarhov suvremenik – obojica su živjela nekih četiri stoljeća nakon Demostena): “pa i onaj veliki ljubitelj mira i izolacije, Demosten, vježbao je smišljanje govora na obali, usred bučnog udaranja valova, kako se ne bi preplašio buke na javnim skupovima.” Razlika je sitna, ali ne nevažna. Kvintilijanov se Demosten ne nadvikuje s valovima, on ne bilda snagu glasa – on vježba koncentraciju.
Za širenje dramatične predodžbe o Demostenu koji se nadvikuje s valovima uvelike je zaslužna slika Demosten vježba govorništvo (“Démosthène s’exerçant à la parole”, 1870) Jeana Lecomtea de Nouÿja (1842.-1923.), poznatog po povijesnim i antičkim temama. Ali i iza slike su riječi. Malo upornija potraga pokazat će da je političar, pjesnik i šansonijer (te sudionik u Američkoj revoluciji) grof Louis-Philippe de Ségur (1753.-1830.), u višekratno pretiskivanoj Povijesti Grčke – jednom od 44 sveska Kratkog pregleda opće povijesti (“Abrégé de l’histoire universelle”, 1817) – napisao ovako: “Demosten je vježbao govoriti glasno, s kamenčićima u ustima, na obali mora, uz buku silnih valova”.
Kondenzacija Važna je odrednica ovdje kratak pregled: dramatična je slika zapravo nastala kondenzacijom. Prvo su povezani Plutarhov i Kvintilijanov iskaz o Plutarhu (“antička svjedočanstva o...”), a onda je iz Kvintilijanovih riječi ispušteno smišljanje govora. Kondenzacija je imala dodatnu prednost: bila je logičnija i efektnija od onog što su antički autori zapravo napisali. Se non è vero... (A očito je, u osvit masovnog obrazovanja i u suton klasične naobrazbe, bilo važno i to što se o Demostenu čitalo na francuskom, a ne na grčkom ili latinskom.)
Je li Jean Lecomte de Nouÿ inspiraciju za svoje grandiozno platno crpao izravno iz de Ségurovih svezaka, ili su je posredovali profesori u školi i melting pot opće kulture, ne znamo. Znamo, međutim, da je naše vrijeme (čija je jedna od dobrih strana, valja priznati, skrb za sve one ljude koje bi ranija vremena izložila na Tajgetu ili ih obilježila za cijeli život) uvijek u potrazi za pozitivnim primjerima. Jedan takav svjetionik našao se u Demostenu, etalonu za savladavanje govornih mana. U takvom kontekstu, riječ više ili manje – time neka se zabavljaju filolozi.