Uz lektiru Društva spektakla

Sama ideja o tome da logika koja se razvila na jednom području može preći i na druga područja, gdje ta logika nastupa kao “stranac” i gdje je njezin nastup naddeterminiran, upravo zato što je za područje “importa” “heterogen”, je naravno zanimljiva i vrijedna pozornosti. Debordovo rukovanje tom idejom svejedno je naivno, jer upravo u toj točki ostaje zarobljenikom marxovske paradigme – kada zapravo drži da minimalna imanentna simbolna logika kapitalističke ekonomske sfere s vremenom eto polako probija i na druga područja. Ako Debordovu zamisao formuliramo tako grubo, tada vidimo kako je ona zapravo samo varijanta na temu “ekonomske određenosti u zadnjoj instanci”.

Najnoviji izazov “neoliberalizma” navodi nas na misao kako se “prenošenje logika” događa u smjeru suprotnom nego što pretpostavlja Debord. Čini se kao da se politička “fikcija” apstraktnog individua prenosi u izvanpolitičke sfere i da je posljedica toga prijenosa paradoksna: društveni odnosi podređenosti i gospodstva za upletene dobivaju fantazmagorični oblik odnosa među slobodnim i “jednakim” pojedincima. Taj proces ne vodi u “postvarenje”, u “fetišizam stvari” i sl., nego, upravo suprotno, humanizira društvena djelovanja. Društveni odnosi hijerarhija, gospodstva i podređenosti, institucionalni odnosi, sve to zadobiva “fantazmagorični oblik” odnosa među osobama. Ti odnosi opet postaju, kao u pretkapitalističkim formacijama, odnosi osobne ovisnosti, podređenosti i nadređenosti, a njihovi društveni uzroci maskiraju se u fantazije o osobnoj vrijednosti, o osobnoj “izvrsnosti”, osobnim “zaslugama” ili “pogreškama”, nedovoljnosti itd. Društvene tenzije koje ti odnosi pokreću upleteni subjekti doživljavaju kao međusobna trenja, klasna borba za upletene zadobiva fantazmagorični oblik osobnih intriga. Sama “doživljajna forma” toga događanja već je klasna pozicija u tim borbama. Ako se, naime, sav taj splet odnosa gospodstva, podređenosti i nadređenosti, iskorištavanja i tlačenja, doživljava kao biografija pojedinih osoba, kao intriga, kao osobni uspjeh ili neuspjeh, kao “karijera” i životna uspješnost – tada se odnosi čuvaju i reproduciraju upravo kroz te predodžbe, bez obzira na to koji subjekti se uspinju, a koji padaju. U svome naguravanju, međusobnom istiskivanju itd., subjekti samo slijepo reproduciraju strukturu gospodstva. Taj način doživljavanja najpouzdaniji je branik, koji štiti strukturu gospodstva, da nikada ne bude dovedena u pitanje, da ju nikada nitko niti ne pokuša potkopati. Onaj tko svoj život doživljava kao “karijeru”, tko si umišlja da živi “priču o uspjehu”, tko svoje uspjehe i neuspjehe psihologizira, “uzima osobno”, doživljava ih kroz optiku međusobnih ribanja – taj je već na strani ugnjetača, bez obzira na to je li sam parazit ili iskorištavani.

“Novi feudalizam”

To je vjerojatno i temeljni mehanizam onih procesa koje na nivou neposrednoga dojma opažamo kao ponovnu feudalizaciju društvenih odnosa. Kapitalističko gospodstvo nikada nije moglo preživjeti, ako se nije oslanjalo na “pred”-kapitalističke odnose gospodstva. Danas se možemo i ispraviti: “ne”-kapitalistički oblici gospodstva jedan su od bitnih elemenata suvremenoga kapitalističkog gospodstva.

Debord je pravilno naslutio da kod suvremenog kapitalističkog gospodstva neće biti presudna ona sfera u kojoj se klasični apstraktni (“slobodni”, “jednakopravni”) pojedinac konstruirao i iz koje crpi povijesnu legitimnost: naime, sfera političke države. Preobrazba apstraktnog individuuma u ideološki aparat države odvija se tako da se načelo apstraktnog individualizma širi u sferu “individualnih posebnosti”, u sferu gdje pojedinac i pojedinka više nisu “apstraktni”, naime u sferu “civilnog društva”. Stil života, odijevanje, imidži i zabave, cjelokupno područje indiferentizma građanske države postalo je “ideološki aparat” države novoga kapitalizma. Otuda i najotrovniji plodovi kasne liberalne demokracije – vjerske ludosti i crkveni totalitarizmi, etničke identifikacije i politike “priznanja”.

Karakterističan oblik “re-feudalizacije” je i nova korporativna “etika”, nove tehnologije gospodstva pri upravljanju ljudima, u menadžmentu. Sva ta mitologija uspjeha, lojalnosti nadređenima i poduzeću, korporaciji, personifikacija odnosa gospodstva u velikim birokratskim institucijama privrede, administracije, javnih službi itd. “Odjevena u boje uspjeha”, ovdje je zaista u pohodu nova noblesse de robe.

Društvo spektakla temelji na mehanizmima šminkerske svijesti

Ekonomija tih mehanizama zapravo je zanimljiva: zato što oni ujedno konsolidiraju vladajuće klase i postavljaju ustanove za njihovu vladavinu. Istovremeno postavljaju klasnu etiku vladajućih – i proizvode pristanak podređenih.

Pomoću političkih, tj. ideoloških mehanizama uspostavljaju se novi odnosi iskorištavanja i zatiranja – a ujedno se uspostavlja i pozadina, na kojoj novo gospodstvo i novo iskorištavanje djeluju “normalno”.

Ti rituali, dakle, prilično kompletno montiraju mehanizme za reprodukciju odnosa gospodstva i podređenosti. To je naravno samo jedna od dimenzija u produkciji “javnog mnijenja”. Pa ipak je ta dimenzija privilegirana – vjerojatno upravo stoga što djeluje na području “ukusa”. A to znači na području gdje – kao što je pokazao već Kant (ironično je da je upravo on mislilac kojega novi liberalizam tako jako zloupotrebljava) – dolazi do aporija u “neposrednom” dodiru, u kratkome spoju između najposebnijeg, slučajnog i univerzalnog, “načelnog”. Što je mehanizam koji poznaje i masovna psihologija: neposredna ljubav masovnoga pojedinca, pojedinke prema “vođi”. Ali diktat ukusa je još sofisticiraniji (prema tome i uspješniji) nego što je to diktatorska politika.

Dosta dobro možemo si pomoći s Freudovom masovnom psihologijom. Ako masu uspostavlja identifikacija (eventualno u unarnom potezu, s “einziger Zug”), pomoću koje se masovni pojedinci i pojedinke istodobno identificiraju sa vođom i međusobno prepoznaju – tu je, u stvarima ukusa, mehanizam zamršeniji, jer se radi o dvojnoj identifikacijskoj zamci: za identifikacijsku konstituciju (vladajuće) “grupe” (u političkim terminima: za konstrukciju koalicije između vladajućih grupa) – i za identifikaciju, koja može biti uporištem za dobrovoljno sluganstvo. Prema tome, treba proizvesti identifikacijsku točku, koja će moći istovremeno djelovati u oba registra. “Ugledni pojedinci, pojedinke”, koji ne pripadaju niti jednoj od grupa, među kojima se uspostavlja hijerarhijski odnos, za tu su ulogu pogotovo primjereni. Otuda vrijednost koju imaju “slobodno lebdeće” grupe (intelektualci, umjetnici, slobodna zanimanja i sl.) u tim mehanizmima.

Postupanje s uglednim osobama uostalom je već starodrevno – uzmimo, u ranim klasnim društvima (Grčka, Rim), gdje su nekadašnji kulturni heroji iz “rodovskog” društva dobili novu ulogu u konstituciji klasnoga društva. Neosporan su uzor za prirodnu identifikaciju svih grupa, koje se razvrstavaju u nove hijerarhije i sl.

Kod nas je – upravo stoga što se radi o uspostavljanju novoga tipa klasnih odnosa – glad za tim mehanizmima velika: od dodjeljivanja Prešernovih nagrada, do elitnoga slovenskoga plesa u Beču. Stvar poprima i neke komične elemente. Zbog svoje ideološke slabašnosti nove vladajuće klase nisu sposobne uspostaviti distancu, proizvesti “alijenaciju”, koja je uvjet uspješnosti tih postupaka. Zato su ugledne osobe doduše jako odvojene od podređenih masa – ali ne i od nadređenih grupa. Vlastodršci se vole slikati zajedno sa “uzorima”. Kao pandan psihičkome mehanizmu koji vrijedi za mase, za sebe nisu sposobni uspostaviti estetske norme i etičke ustanove, koje bi ih integrirale – nego traže utočište u proizvodnji vizualne blizine. Umjesto psihologizacije politike – njezina estetizacija. Oboje je inače karakteristično za fašizme.

Te bismo mehanizme morali još detaljnije proučiti: jer “uzore”, a to znači paradigme, koji sami po sebi, po svojoj vlastitoj logici, djeluju “metaforički”, ta ideologija upotrebljava “po blizini”, a to znači metonimijski. Jedna od posljedica toga je da zbog kulturne jalovosti, zbog nesposobnosti da potakne nastanak i razvoj svoje vlastite (vladajuće) kulture, nova vladajuća klasa blokira samostalnost ma koje kulture. Lijepi se na one koji su joj blizu, obzirom na funkciju, koju od njih očekuje (glamour, razne društvenosti, otvorenja izložbi, premijere, proslave: i one su ponovo u modi, čak su i regredirale u nekakvo modernističko čitaoničarstvo) – a druge pak brutalno uništava. Komunisti su terorizirali kulturu zbog svojega intelektualizma – sadašnja nova klasa ju uništava radi svojega antiintelektualizma. A i zbog nečega što je već Huizinga¹ godine 1935. primijetio kao karakteristiku naše civilizacije – i što je očito postalo tako samorazumljivo, da je već neprimjetno: zbog infantilizma te kulture. Huizinga je mislio na naci-faši parade, sportske igre i političku demagogiju – mi smo to izrazitije opazili u raznim amerikanizmima, a sada je ta Amerika došla i ovamo. Infantilizam postaje posebnom “estetskom” kategorijom, koja se ukršta s drugim mitom egalitarističke individualističke civilizacije – s “iskrenošću”.²

Mi, koji svoj kanon još oslanjamo na razne romantike – na ono što je pravo, te na fin de si?cle, socijalno-utopijske romantizme i sl. – na taj mit iskrenosti smo još ranjiviji. Sada smo, čini se, već na stupnju kada kao iskreno vrijedi samo ono što je infantilno. Rituali “iskrenosti” kao strategije infantilizma jedan su od značajnih, ako već ne i prevladavajućih, postupaka pri uređivanju odnosa unutar vladajućih grupa, ono su što nadomješta odsutnost klasne etike. Ti rituali jedan su od postupaka s pomoću kojih se sprječava da se pripadnici, pripadnice vladajućih i sličnih kasta međusobno ne potuku. Tu je opet vrlo važan seksualni kriterij: pravila vladanja su za žene bitno drukčija negoli za muškarce. S pomoću tih razlika bilo bi moguće dokazati da su žene strukturno u podređenom položaju: njihovi rituali unaprijed su udešeni na niže uloge.

Ali vratimo se uzornim osobama i k imitatio. Možda je kod nas “iskrenost” ideološko ime za otpravljanje metaforičke distance i za uvođenje metonimijske blizine – a to znači za lijepljenje na uzore, nećemo reći za “interiorizaciju” uzora, jer je riječ o potpuno “izvanjskom”, ritualnom, čak konvencionalističkom postupku, a ne o “psihologiji”. (Psihologija je, barem u vladajućim grupama, izumiruća vrsta: tko želi preživjeti, mora je u sebi ubiti. To je presmjelo: otuda priručnici o tome kako nadvladati svoje slabosti – a to znači ono što nas čini jedinstvenima, što nas čini ljudima. “Psihologija” je možda još jedina privilegija koja je dopuštena plebejskim masama – jer je eto poluga za njihovo dobrovoljno ropstvo.)

Današnji spektakl je birokratska epopeja

Smanjimo li apstrakciju i pogledamo li čime se zapravo vladajuća koalicija bavi, vidimo da je njezin rad u svim varijantama (političkoj, ekonomskoj, kulturnoj, državno-administrativnoj) upravljanje s birokratskim organizacijama – daleko od proizvodnje, daleko čak i od trgovine, pretežno špekulativno ponašanje u raznim registrima, svagda pak organizirano na način birokratskih hijerarhija. Monolitnost svakodnevnog radnog iskustva je iznenađujuća – i dobra podloga za konsolidaciju novih vladajućih grupa. Otuda vjerojatno nova mistika menadžmenta. Umjesto nekadašnjih seminara za mlade aktiviste i političkih škola – “menagement and business administration”. Tolike glorifikacije birokratizma još nismo doživjeli. O prošlome režimu možemo si misliti mnogo štošta – ali je kritika birokratizma bila ipak utkana u njega. Bila je čak jedan od mehanizama tadašnje vlasti – a ona je bila pravo prosvjetiteljstvo, u usporedbi sa sadašnjom apologijom kancelarijske vlasti. Iz toga proizlaze dvije značajne posljedice:

1. Povratak arhaičnih tehnika vlasti, na način interpersonalnih odnosa; kao što grand seigneur i njegovi vazali – tako danas glavni direktor i njegovi područni menadžeri. Rituali lojalnosti, fingirane korporativne solidarnosti, cehovskih praznika i “tihe službe”…ovdje spada i opsjednutost “etikom”: novo viteštvo; također novo pljačkaško viteštvo i krda privrženika feudalnih gospodara. Heroizam laskanja. I naravno, diktatura “ukusa”, kao mehanizma socijalne komfornosti.

U toj stvari sadržano je i više negoli što to proizlazi iz gore navedenog. Ako je “smisao” birokratske organizacije između ostaloga i u depersonalizaciji odnosa, u formalizmu i eksplicitnoj rigidnoj regulaciji (proceduralnost, jednakost pred propisima i sl.) – tada je naravno paradoks da upravo suvremene birokracije re-feudaliziraju polje svojega djelovanja. Da djeluju protiv svoje vlastite logike. Iz toga svakako proizlazi da se odnosi nadređenosti/podređenosti mogu zaoštriti preko mjere, koja u suvremenoj civilizaciji vrijedi za podnošljivu. Iz toga proizlaze i kršenja političke jednakosti – tako reći na nivou “civilnog društva”. Recimo, ugnjetavanje žena obzirom na “izgled”, frizure, oblačenje (propisi u kojima se zahtijeva “profesional look”, čak i interiorizacija tih ustanova ugnjetavanja u malim oglasima i sl.: “uspješna poslovna žena traži stan”, što je samo-opis insinuacija toga da neće imati djece, da možda uopće neće imati obitelji, da nema stalnoga partnera i da možda niti nema seksualnog života, jer svoju želju sublimira u karijerizam – možemo si misliti kakvi su odnosi na radnom mjestu, ako su tako libidinalno preopterećeni…itd.). Ukratko, tu je cijeli kompleks “viška terora”, koji bi morali istražiti.

A to implicira još nešto: da nema niti jednog drugog nivoa odnosa među ljudima – ili barem da nema nivoa koji bi bio nešto drugo, a ne tu institucionaliziranu, “ritualnu” javnu razinu, na kojoj djeluju mehanizmi ideološke interpelacije. Kaže se da nema uzmaka. Da ne postoji ništa drugo osim te ustanove koja “vara”, jer se pretvara da djeluje “javno”, a stvarno nas lovi na “pojedinačnom” – i koja je očito već uništila svaki drugi nivo, dimenziju u kojoj bi bilo moguće uspostavljati međuljudske odnose. Prevedeno u žargon: izvan mehanizama reprodukcije odnosa gospodstva nema više prostora za međuljudske veze. Taj je prostor bio uništen, okupiran, likvidiran. A nije svagda bilo tako. Sada je mogućnost “samostalne produkcije” alternativnih registara društvenosti gotovo uništena. Prostor je monopoliziran. Nema javnosti – postoji samo više-manje monopolizirana proizvodnja nadziranoga javnog mnijenja; nema niti privatnosti, jer je sama javnost strukturirana na način odnosa međusobne ovisnosti i sl. Ovdje, naravno, “privatnost” ne razumijemo u građanskom smislu: mislimo na dodatni prostor uzajamnosti, međusobnosti – na prostor koji je u ranijim epohama bio možda bitno značajniji i veći, nego li prostor “javnoga djelovanja”, “politika”, ukratko, kao prostor javnih stvari.

2. Niže plemstvo množi se silazno, s jedne strane postaje suviše brojno, a s druge omogućuje socijalni kontinuitet među pravim parazitima, naniže, sve do njihovih valets de chambre. To potiče ono što se u marksizmu zove malograđanskim mentalitetom: cijelo vrijeme u vrebanju promocije, cijelo vrijeme u strahu pred degradacijom. To potiče klasnu solidarnost preko granica vladajuće klase – poniženi i uvrijeđeni su to riječju i ideologijom. To također nudi “prirodni”, naturalizirani, pseudosamonikli kontinuitet kroz ogromno socijalno područje, gdje se bez teškoća uspostavljaju mehanizmi za reprodukciju postojećih odnosa.

Stroj ugnjetavanja djeluje tako da se i “poniženi i uvrijeđeni” identificiraju sa idealom svojih ugnjetača i iskorištavača. To su naravno tajne proizvodnje javnoga mnijenja, instalacije prisilnih mehanizama identifikacije i razbijanja solidarnosti na svim nivoima. To znači: ne samo da ti mehanizmi uspostavljaju neke ideološke odnose – istovremeno moraju uništavati druge međuljudske odnose – najprije time da im oduzimaju mogućnost artikulacije.

Dijelovi iz većega teksta Utopizam s onu stranu utopije / Aktualnost misli Guya Deborda.

Izabrao i sa slovenskog preveo Srećko Pulig

Bilješke

¹ Johan Huizinga, Patriotisme en nationalisme in de Europeesche geschiedenis tot het einde der 19de eeuw, Tjeenk Willink & Zoon, Harlem, 1940.

² Cf.:Lionel Trilling, Sincerity and Authenticity, Norton, New York, 1969.; Charles Taylor, Multiculturalism. Examining the Politics of Recognition, Princeton University Press, Princeton, 1994. (drugo prošireno izdanje; prvo izdanje 1992.); Rastko Močnik, Strpnost, sebičnost in tolerantnost, Časopis za kritiko znanosti, br. 164.166, 1994. (godina XXII).