Nikolina Rajković  

Užarena kugla bunta

Početkom lipnja u glavnom gradu Turske, Ankari, i trećem najvećem gradu Izmiru započeli su žestoki anti-vladini prosvjedi u kojima sudjeluju stotine tisuća građana na koje, kako navodi Halk TV, policija ispaljuje plastične metke s prozora zgrada dok vodeni topovi rastjeruju prosvjednike među kojima je više od stotinjak ozlijeđenih zbog udisanja enormne količine ispaljenih suzavaca.

Uvertira u višednevne prosvjede koje neki komentatori počinju nazivati narodnom pobunom protiv vlade premijera Recepa Tayyipa Erdoğana dogodila se 27. svibnja. Tog je datuma započelo mirno okupljanje građana protiv uništenja drveća u istambulskom parku Gezi, koje je u međuvremenu nadraslo dimenzije lokaliziranog građanskog otpora dijelu programa urbanog restrukturiranja Taksima u sklopu kojega se nalazi i sporni park. Naime, početkom ove 2013. godine visoko povjerenstvo Ministarstva kulture i turizma je dalo zeleno svjetlo transformaciji jedine preostale zelene zone u centru grada u tzv. Topçu Kışlası projekt unutar kojeg bi se trebao izgraditi šoping centar, podzemna garaža i izlazne rampe koje bi vodile na ostale gradske prometnice. Projekt implicira konstrukciju replike historijskog osmanskog vojnog zdanja, Topçu barake od 35 000 m² koja je srušena 1940. godine, također u svrhu urbane regeneracije centra. Iako je prije dva dana 6. Upravni sud u Istambulu službeno suspendirao odluku o implementaciji spornog projekta, premijer Erdoğan je u maniri političke servilnosti financijskom kapitalu u lokalnoj varijanti sultanskog pravorijeka izjavio: "Činite što vas je volja, mi smo svoju odluku donijeli." Uputnije je ovu izjavu šire kontekstualizirati nego ad hoc prionuti tumačenju nekih medija koji premijera percipiraju kao bahatog populista autoritarnih tendencija koji je tek nedavno iz pripisane mu uloge pedagoga bliskoistočne islamske demokracije posrnuo u neoosmanskog arhitekta turskog društva za višu srednju klasu. 

Gangrena urbanog krajolika

Erdoğan, kojeg buntom natopljene turske ulice ovih dana pozivaju na ostavku, predvodi stranku Pravda i razvoj (Adalet ve Kalkınma Partisi) koja je u posljednjem desetljeću koliko je na vlasti, izdala niz pravnih regulativa vezanih uz projekte urbane obnove Istambula i ostalih većih gradove Turske. Turski autori Erdem Elbas, Tansel Erbin i Çağlar Keyder navode da su u većini slučajeva te regulative poslužile kao legalno pokriće državnim agencijama TOKI (Turska administracija za stambeno planiranje) i OIB (Agencija za privatizaciju) za dominantan utjecaj nad privatizacijom i komodifikacijom javnog zemljišta[i], i što je važnije, da stvore novi zemljišni režima koji niče iz devastacije gecekondusa – Mike Davis ih tumači kao tursku varijantu slama, iako je koncept problematičniji – što vodi otvaranju prostora spekulaciji tržišta nekretninama i gentrifikaciji koja metastazira nauštrb radničke sirotinje.

Jedan od ekstremnijih primjera je istambulski kvart Sulukule  u historijskoj jezgri grada, nastanjen pretežno Romima, koji se našao na putu AKP-ovim urbano-strukturalnim prilagodbama za Europsku prijestolnicu kulture 2010. Čišćenje Sulukule završeno je tako da je 3400 Roma bilo prisiljeno prodati svoje kuće za 175 funti po m² privatno-javnom partnerstvu AKP-a i investitorima u nove stambene prostore u "osmanskom stilu" čija se cijena kreće od 1 224 do1573 funti po kvadratnom metru. Jasno je da je u ovakvoj konstelaciji nemoguće povratiti domicilno stanovništvo životu u centru grada. Sličan primjer je recentno uništavanje Tarlabaşe, kvarta tek par minuta hoda udaljenog od Taksima. Stanovništvo Tarlabaşe dugi niz godina čine pretežno anatolijski migranti koji uslijed implementacije Marshallova plana 1950-ih i mehanizacije poljoprivrede u valovima naseljavaju opustošene kuće istambulskih Grka u potrazi za radničkim kruhom u tada industrijski tek procvalom Istambulu. Kasnije se u velikom broju doseljavaju i Kurdi koji uslijed deportacije i gubitka radnih mjesta, bježe u Istambul gdje u Tarlabaşi pronalaze pogodno mjesto za život zbog niskih stambenih renti.

Pomoću agresivnih marketinških kampanja i "neoliberalnog newspeaka" kojima tvrde da liječe gangrenu društva čije tkivo nagriza kriminal, prostitucija i terorističke, mahom kurdske ćelije, gradske vlasti, premijer i poduzetnici trenutno nepovratno razaraju  mikrodruštveno tkivo Tarlabaşe ustupajući prostor urbanoj estetizaciji, odnosno, eksproprijaciji javnog zemljišta. Privrženost neoliberalnoj politici zasnovanoj na privatizaciji i liberalizaciji tržišta je ključna determinanta u političkoj putanji AKP-a. Priljevi stranog kapitala podigli su godišnju stopu rasta na 5 posto pri čemu je Turska uspjela otplatiti sve dugove MMF-a kojemu sada nudi 5 milijardi dolara pomoći za mjere štednje. Cemal Burak Tansel navodi da su kratkoročni učinci neoliberalizacije Turske rezultirali malenim padom u trendu siromaštva i fluktuacijama u Gini koeficijentu. AKP je zajahao val neoliberalizacije koju je turska administracija počela implementirati 1980-ih, uvećavajući postojeći neoliberalni zamah na dotada neslućene razmjere. Privatizacijom se godišnje uprihodilo 380 milijuna dolara  prije 2003. godine, a u trogodišnjem mandatu AKP-a brojka je porasla na zaprepašćujućih 6 milijardi dolara. Gotovo sve što je preostalo od države u razvoju privatizirano je ili stavljeno na bubanj: od mostova[ii] preko monopola nad duhanskom industrijom (TEKEL) sve do elektrana i banaka u državnom vlasništvu. Iako su radnici TEKEL-a dugo pružali otpor kao i grassroot aktivisti koji su ustali protiv izgradnje hidroelektrane, AKP neumoljivo nastavlja sakatiti javna poduzeća i okoliš.[iii]

Opresija kao konstanta

Kotrljanje užarene kugle prosvjeda veže se i uz AKP-ove političke prilagodbe posljednjih godina, osiguravane policijskom represijom, discipliniranjem i kontroliranjem kemalističkih, socijalističkih i kurdskih opozicijskih snaga. Prošlo desetljeće obilježila su uhićenja vojnog vrha, studenata, aktivista, novinara pa čak i djece. Izvješće platforme za solidarnost s uhićenim studentima navodi da se u turskim zatvorima trenutno nalazi 771 student optužen da širi ilegalne aktivnosti u koje spadaju i zahtjevi za besplatnim obrazovanjem, a koje se utvrđuju arbitrarnim primjenama Zakona o terorizmu, inače primjenjivanog na gerilce Kurdske radničke partije (PKK)  koji predviđa ekstremne zatvorske kazne. Prema izvješću Udruženja turskih novinara iz 2012. godine Turska je imala najveći broj novinara u zatvoru na svijetu.[iv] Policijska represija svakako nije inovacija AKP-a. Represivni je ideološki aparat AKP naslijedio od svojih oponenata, kemalista (Republikanska narodna stranka, CHP), koji su  kroz povijest Turske, doduše, vojnim pučevima uspješno slamali ljevičarske i kurdske ustanke. Trenutno turska diplomacija uz SAD i NATO vodi huškački rat u Siriji potpomažući terorističke grupe s ciljem osiguravanja novih tržišnih pobjeda. Pored toga što su građani Turske u više navrata ove godine prosvjedovali protiv uloge Turske u Siriji, nedavni incident u gradu Reyhanli na granici sa Sirijom u kojem je poginulo 43 civila, a 140 ih je ranjeno, samo je dolio ulje na vatru nezadovoljstva politikom AKP-a. Tu su i udari na sekularističku tradiciju Turske koji se očituju u pokušajima ustavnog kršenja ženskih reproduktivnih prava, zakonu o restrikciji prodaje alkohola, zabrani nošenja ruža za usne stjuardesa Turkish Airlinesa i ljubljenja na cesti. Stoga malo čudi da se višegodišnja strukturalna represija u javnom društvenom prostoru Turske materijalizirala u pobuni čiji će razmjeri tek narednih dana poprimiti opipljive obrise. Nakon što je policija danima pred jutro tjerala prosvjednike iz parka Gezi suzavcem i paljenjem šatora, dotada mirno pružanje otpora rušenju stabala eskaliralo je na ulice oko Taksima i Istiklal avenije – žile kucavice grada, najveće turističke i šoping zone Istambula u koju se dnevno slijeva milijun ljudi. Misleći da pod kontrolom drži tek šačicu prosvjednika, policija nije računala da će primjena  nasilja u parku generirati lančani gnjev pa je već u jutarnjim satima 31. svibnja dezorijentirano batinala koga je stigla: prosvjednike, turiste i djecu, bacajući suzavce čak u podzemnu željeznicu i ugostiteljske obrte uzaludno nastojeći minimalizirati daljnju eskalaciju otpora. Nedugo zatim, društvene su mreže bile bombardirane prizorima ulica posve zagušenih dimnim bombama, suzavcima, scenama policijske brutalnosti, prosvjednika u krvi i ranjenih turista koji su se tamo zatekli. Usprkos potpunoj medijskoj šutnji, ponajprije vodećih televizijskih kanala (NTV, CNN Türk, Haber Türk, Kanal D, TRT itd.) i tiskovina, prosvjedi su već u petak zahvatili gotovo sve višemilijunske gradove Turske pretvarajući ulice i kvartove u poprišta sukoba nalik atenskim ili barcelonskim najžešćim obračunima s policijom protiv mjera štednje. 

Solidarnost s otporom

Prema svjedočanstvima prosvjednika i građana, Turska se u svojoj recentnijoj povijesti nije susrela s mobilizacijom takvih razmjera na svojim ulicama. Petak 31. svibnja je bio ključan za mobilizaciju stanovništva Istambula i kreiranje šire baze za solidarnost. Prosvjedima koji su počeli ujutro uskoro se pridružila i Sindikalna konfederacija revolucionarnih radničkih sindikata (DISK), jedna od četiri najveće u Turskoj. Prosvjedima je dao potporu i Kemal Kılıçdaroğlu, vođa stranke CHP-a, glavne AKP-ove opozicije, što nije izazvalo pretjerano oduševljenje prosvjednika. S druge strane Sırrı Süreya Önder iz socijalističko kurdske stranke BDP (Stranka mira i demokracije) koji je prisustvovao prosvjedima otpočetka kao glavni pravnik inicijative za park Gezi, završio je u bolnici s ozljedama od limenke suzavca koje je policija ispalila u njega. S prosvjednicima su se solidarizirali i Red Hack, maoistička hakerska grupacija koja je hakirala službene internetske stranice policijske uprave Beyoğlu, administrativne jednice pod koju spada i Taksim. Studenti medicine su na licu mjesta pomagali ozlijeđenima, vojna bolnica je dijelila gas maske i lijekove, pekare su dijelile svoje proizvode, dućani vodu, a hoteli, restorani i džamije su pretvoreni u skloništa i mjesta za pružanje prve pomoći. U noći s petka na subotu je policija opkolila park Gezi ne puštajući nikoga dalje od  Taksima pri čemu se najveći dio okršaja odvijao u sporednim uličicama Istiklal avenije gdje su bile postavljenje i barikade za suzbijanje proboja policije. Pristup Internetu i mobilnim mrežama je većinu noći bio blokiran, neki članovi osoblja Turkcell, vodeće GSM mreže su novinaru Halk TV-a potvrdili da su dobili nalog za blokadom nad određenim područjima grada, dok je dio vremena Istiklal avenija bila u mraku jer je javna rasvjeta bila ugašena. Nakon što su u ranim jutarnjim satima navijači Beşiktaşa, Fenerbahçea i Galatasaraya zajedno potisnuli policiju s Istiklal avenije, park Gezi je ponovno bio pod kontrolom prosvjednika kojima su se pridruživale rijeke ljudi, iz okolnih gradskih distrikata Şişli, Harbiye i Beşiktaşa. Građani u udaljenijim kvartovima su se solidarizirali s prosvjednicima proizvodeći cjelonoćnu buku lupanjem u bubnjeve i lonce te gaseći i paleći svjetla u zgradama dok su pred zoru deseci tisuća ljudi prelazili Bosporski most s azijske strane da bi se pridružili prosvjednicima na Taksimu. Jedan dio njih je na Beşiktaşu dočekala policija  nakon čega su nastali krvavi sukobi koji traju već drugi dan zaredom.

Baha Okar, ljevičar, politički zatvorenik i urednik časopisa za politiku i kulturu Bilim ve Gelecek (Znanost i budućnost)  tumači prosvjede kao narodnu pobunu koju neki komentatori opisuju kao ustanak mahom srednje klase. Možda potonji  komentari nisu za odbaciti, no projiciraju tek jednu stranu. Naime, nije isto analizirati prosvjede u pretežno srednjoklasnom Bešiktašu i u kurdskom, radničkom klasom napučenom Okmeydanu; gotovo svaki gradski distrikt Istambula objedinjuje kvartove značajnih razlika u socioekonomskoj strukturi stanovništva koje se presijecaju uzduž religijskih i sekularnih svjetonazora.  Također, prosvjedi se odvijaju  i u ostalim turskim gradovima, a većina analiza bavi se isključivo Istambulom. Okar tvrdi da osim studenata, ekologa, aktivista Prava na grad, intelektualaca, nogometnih navijača, ljevičarskih i nacionalističkih grupa, političkih opozicijskih stranaka, celebrityja (ako ništa, pojava "Sulejmana Veličanstvenog" kako maršira ruku pod ruku s građanima dovela je prosvjede u Turskoj na stranice dnevnog tiska), prosvjeduju i sindikati, radnici i sirotinja. Premda je još uvijek teško donijeti detaljniju procjenu socioekonomske strukture prosvjednika, Okar smatra da prosvjedne mase imaju zajedničku motivaciju koja se može iščitati iz njihovih zahtjeva: antagonizam naspram AKP-a i želju za obranom sloboda koje je ta politika ugrozila. Prosvjednici najčešće skandiraju da žele vladinu ostavku, rušenje diktatorskog režima i smanjenje policijskih ovlasti, ostavke svih koji su gušili otpor prosvjednika za park Gezi i u ostalim turskim gradovima,  prestanak gradnji svih poduzetničkih  projekata u centru, ukidanje zabrane prosvjedovanja na Taksimu i Istiklal aveniji, kao i puštanje svih zatvorenih ljevičara i aktivista na slobodu.

Politički mozaik prosvjeda

Ono što ipak u ovom mozaiku izostaje jesu socioekonomski zahtjevi kakve možemo vidjeti na ulicama europskih zemalja pogođenih mjerama štednje. Zasada se najvećom pobjedom prosvjeda može smatrati otpor onomu što je dosada predstavljalo najveću pobjeda AKP-a: fragmentacija i oslabljivanje političkih oporbenih snaga i okretanje glavnih društvenih blokova jednih protiv drugih. Prvu glavnu oporbenu snagu čine kemalisti i nacionalisti  dok drugu čini blok socijalista i Kurda, historijski podjednako ugnjetavanih i od strane kemalista i liberalnih  islamista okupljenih oko AKP-a. U političko-demagoškom diskursu AKP-a oba opozicijska bloka su smatrana neprijateljima društva koje se politički progoni kroz vladine čistke. Trenutno oba prosvjeduju rame uz rame protiv AKP-a, solidarno i u odsutstvu međusobnih provokacija. Sudeći po prvim javnim reakcijama, Erdoğanu je iz ruku izbijen standardni denuncijacijski arsenal, pa se na prosvjednike okomio kao na "šačicu marginalaca" da bi narednog dana povukao odluku o gradnji projekta Topçu barake, pozvavši "marginalce" da nastave prosvjedovati u svojim kućama jer narušavaju poduzetničku klimu i srozavaju potrošnju. Prosvjednici su očito imali još niz razloga ne maknuti se s ulica. Okar smatra da bi najgora opcija po AKP bila ujedinjenje kemalista i Kurda jer u Turskoj socijalisti nažalost nemaju značajniji utjecaj na mase. Izgradnja takve opozicije ipak predstavlja težak zadatak budući da liberalni ogranak BDP-a trenutno vidi AKP kao političkog partnera u rješavanju kurdskog problema i uspostavi mira. S druge strane postoji i socijalistički ogranak  BDP-a koji bi mogao poduprijeti socijalističke grupe… Vjerojatnija opozicija AKP-u, kaže Okar, predstavljao bi raspad koalicije unutar samog AKP-a. Ni AKP nije unisona politička stranka. Njezin najmoćniji dio čini ogranak čiji je dio i predsjednik Abdullah Gül, blizak Fetullah Gülenu koji je kontroverzni biznismen, filantrop i islamist iz Pennsylvanije, iznimno snažnih političkih i poduzetničkih veza u cijelom svijetu. Osim što su financijski podigli anatolijsku buržoaziju, financirali  privatne škole, sveučilišta, zaklade, i investiraju diljem bivšeg osmanskog dominiona, Gülenovi sljedbenici se nalaze i u AKP-u i odigrali su značajnu ulogu u razračunavanju s "ancient regime" odnosno prevlasti vojske.

Trenutno se između njih vodi borba za prevlast. Za predsjedničke izbore koji će se održati sljedeće godine planiraju pisanje novog ustava koji bi predsjedniku Turske dodijelio veće ovlasti, po uzoru na američki predsjednički sustav. Erdoğan također cilja na predsjedničke izbore s čim se ne slažu gulenisti i ako se dogodi raskol unutar AKP, to bi moglo značiti  kolaps za Erdoğana. U slučaju da Erdoğan dobije predsjedničke izbore, Okar predviđa, gulenisti mogli poduprijeti i CHP . Na koji način bi se narodni ustanak mogao preusmjeriti u konstruiranje šire socijalističko lijeve opozicije? Između kojih je društvenih grupa moguća takva koalicija? Okar navodi nekolicinu socijalističkih grupa koje se podjednako distanciraju i od AKP-a i od kemalista. Većina njih smatra da je suradnja s kemalistima nemoguća, no iz trenutnih ustanaka ljevica bi morala naučiti neke lekcije da bi napravila važan iskorak u tom pogledu. Turska komunistička partija, Stranka slobode i solidarnosti, građanska platforma Halk evleri, marksisti lenjinisti okupljeni oko Revolucionarne narodne oslobodilačke partije-fronta (DHKP-C)  i ostale grupe bi mogle odigrati ulogu u uspostavi relacije s pojedinim kemalističkim i kurdskim krugovima. Korak u osnaživanju zajedničke opozicije bila bi njihova potpora kurdskim odvjetnicima u sudskom procesu (KCK proces), koje se tereti kao teroriste, i kemalistima u Silivri procesu. Zasada je ustanak napravio izvrstan pomak pozvavši glavne sindikalne centrale da se uključe u generalni štrajk.  Najnovije vijesti kažu da se pozivu odazvala sindikalna centrala radnika iz javnog sektora (KESK) koja će održati dvodnevni štrajk. Započinjanje procesa osnaživanja šire društveno-političke  lijeve koalicije bio bi tek prvi korak k pravom "turskom proljeću". Ali na to ćemo još morati pričekati.