4.11.2004.

Silva Kalčić  

Uzbudljivije od rollercoastera

“... Kasnoproljetna sumaglica uza zasljepljujuće buđenje sunca, spokoj lagune, štapovi, turisti, maske, dekadencija, vrijeme uvijek i sve... ponavljanje ili uvijek isto...” U ovu vedutu Venecije Helena Paver Njirić, hrvatska selektorica ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala, pozvala je nekoliko mladih umjetnika da usade novi prostor, a posjetitelji izložbe će mu udahnuti život. Deveta međunarodna izložba arhitekture posvećena je kulturalnim i tehnološkim transformacijama, kao i promjenama u kritičkom sagledavanju koje proteklih desetljeća obilježavaju razvoj suvremene arhitekture. Bijenale arhitekture naizmjence s dvogodišnjom smotrom suvremene umjetnosti, s obzirom na razumijevanje arhitekture kao sredstva komunikacije i kulture koje prerasta sam čin građenja, održava se u prostoru nacionalnih paviljona u Giardinima, u Arsenalima te u unajmljenim prostorima u gradu europskih država nastalih krajem osamdesetih i početkom devedesetih, poput naše, ili novopridruženih zemalja tzv. Trećeg svijeta. Ove je godine prvi put hrvatska selekcija situirana u povlaštenom prostoru Arsenala uz središnju izložbu na temu Metamorph umjetničkog direktora izložbe Kurta W. Forstera. Metamorfoza, prema mišljenju selektorice, ocrtava i hrvatsko društvo posljednjeg desetljeća. Pozvani arhitekti under 30, Petar Mišković, te Lea Pelivan i Toma Plejić koji zajedno djeluju u vlastitu arhitektonskom uredu Studio Up, potom su pozvali umjetnicu Ivanu Franke koja u svom radu okoliš tretira kao integralni dio umjetničkog djela, da zajedno izrade site-specific instalaciju u zadanom prostoru Artiglieria pravokutnog oblika, površine stotinjak četvornih metara. Izložba Okviri/Frameworks je pritom i doslovno site-specific, interpretirajući lokaciju u koju se umješta – Veneciju nestabilnih temelja, i staklo kao tradicionalni obrtni produkt Venecijanske lagune. Četiri vrlo jake osobnosti pretpostavile su individualno timu, nadograđujući se, riječima selektorice. Autori projekta nisu se formirali kao grupa, nego su pojedinci u suradnji. Je li timski rad moda, potreba ili nužnost? Vjerojatno je sve od toga. Devedesetih u arhitektonskom je djelovanju analiza postala pretpostavljena ili jednakovrijedna samom produktu, čak i do nekih iskarikiranih vrijednosti, što je uvelo potrebu za timskim radom, koji omogućuje i veću brzinu djelovanja. No što se tiče suradnje arhitekata i umjetnika, u nas je uloga umjetnosti svedena na puku aplikaciju na arhitekturu, a bez utjecaja na njezinu strukturu ili funkciju.

Pretekst zajedničkog rada

Pozvani autori dobitnici su jednakovrijednih prvih nagrada prošlogodišnjeg 38. zagrebačkog salona arhitekture, uz jedinog arhitekta s čvrstom afirmacijom “vani”, Hrvoja Njirića za njegov projekt “gradnje za tisuću ruku” smještaja za turiste na kineskom jezeru Pearl Spring. Talijan Stefano Boeri, trenutačno glavni urednik u arhitektonskim krugovima pomno praćenog časopisa Domus, bio je selektor Salona koji je iz pozicije outsidera prekinuo ustaljeni modus selekcije radova i probiranja laureata. Dvije od tri prve nagrade – Boeri je, naime, ukinuo Grand Prix smatrajući da se nijedan rad nije isticao u odnosu na sve druge – dodijeljene su tada anonimnim i netom diplomiranim autorima: Petru Miškoviću za Parasite projekt u Muzeju narodne revolucije u Rijeci, i Lei Pelivan i Tomi Plejiću za realizaciju monovolumena gimnazije s dvoranom u Koprivnici, gradu s najmanje visoko obrazovanih stanovnika u Republici Hrvatskoj. Ivana Franke je pozvana da napravi instalaciju u javnom prostoru, točnije na balkonu sjedišta Udruženja hrvatskih arhitekata na glavnom zagrebačkom trgu, i tako nastaje rad Transparent, prazni, bijelo isijavajući kvadar u nizu reklamnih panoa na unajmljenim oglasnim mjestima. 

Igre s percepcijom

Franke, Pelivan, Plejić i Mišković na Venecijanskom bijenalu izlažu arhitektonsku skulpturu ili ambijent načinjen od niza paralelnih staklenih okvira koji formiraju tunel između nasuprotnih otvora vrata. Svaki okvir postavljen je na vodilice koje omogućuju horizontalni pomak okvira, upravljan elektromotorom. Na taj način mijenja se tlocrt tunela, njegova dužina, poprečni presjek i percepcija staklenih ploha. Promjena oblika tunela traje četiri minute, znači odvija se u realnom vremenu i uključuje posjetitelje koji, dok prolaze tim prostorom, postaju i sami dio rada jer ih percipiraju promatrači sa strane. Za čitavo vrijeme trajanja izložbe tunel pulsira, kontrahira i dilatira, poput baroknih stepeništa (primjer za to je rimska Scala della Trinit? dei Monti, odnosno Španjolske stube Francesca de Sanctisa). Autori objašnjavaju kako je u njihovu radu prisutna dvostruka metamorfoza: samog prostora izložbe, i ideje rada od njezina začetka do finalizacije kroz proizvodnju u radionici u Zagrebu, transporta kamionima i brodovima četrdesettonske konstrukcije u Veneciju, i postava. Kao referentna točka rada navodi se Vladimir Turina, s obzirom na njegovo istraživanje mogućnosti transformacija u arhitekturi, čije funkcije interpretira kao procese u vremenu. Instalacija na Bijenalu stoga nije arhitektura nego prije svega stroj, uređaj, device.

Informaciju o dodijeljenom prostoru autori su od organizatora Bijenala dobili relativno kasno, u svibnju, a kako je riječ o site-specific projektu, to je bio dosta ograničavajući faktor. S obzirom na budžet dobiven od Ministarstva kulture, bilo je potrebno prikupiti sredstva od sponzora, što je pridonijelo kraćenju rokova. Sama instalacija funkcionira na više razina. Njezino gibanje i atektoničnost nude milijun asocijacija, riječima autora. Materijali koji su korišteni, i način na koji se interveniralo u prostoru, podređeni su osnovnom preduvjetu, a to je da su Arsenali pod zaštitom i sve što se tamo instalira stavlja i donosi mora imati vlastitu konstrukciju, tako da je to bio i model rada. Od početka su autori bili pod utjecajem tog prostora, s obzirom na to da se on nalazi u nizu soba u Arsenalu, ali i sam posjetitelj koji prolazi tim nizom soba, i manipulacija njegova prolaska kroz tu sobu. Lea Pelivan: “Kao i na svakoj izložbi, svi se trude da onemoguće taj prolaz raznim preprekama ili raznim mogućnostima privlačenja interesa, što smo mi iskarikirali do krajnjih granica: to je bilo polazište za ideju igre s percepcijom posjetitelja na njegovu putu. Za razliku od drugih paviljona koji su mahom zatvorili prozore prema kanalu,  ostavili smo sobu netaknutom od svih arhitektonskih intervencija, osim one koju unose sa samim objektom.”

“U našem se radu ne može razlučiti kretanje i zadržavanje posjetitelja, to je dvoje poistovjećeno. Kretanje posjetitelja je istodobno predstavljanje rada. Sam rad je, dakle, stakleni tunel kojim su povezani sučeljeni ulazi u sobu. Posljedica klizanja okvira je mijenjanje oblika tunela, njegovih fizičkih karakteristika. On je u jednom trenutku ravan i relativno kratak i širok, kroz neko vrijeme pomakom se pretvara u jedan zakrivljeni, izduljen tunel, da bi se potom vratio u prvobitni položaj. Cijelo vrijeme pulsira između ta dva ekstremna položaja-stanja”, navodi Petar Mišković. Mehanizam stroja je složen, pokretan elektromotorom i relativno jednostavnim sistemom poluga – metalnih šipki. “Analogijom s fizičkim medijem filma, odnosno kao što film ima 16 ili 24 sličice u minuti, tako su i ovdje parametri arhitektonskog okvira – debljina stakla i širina kotača, proizašla iz konkretnih arhitektonskih zahtjeva. Film je kontinuirano dokumentiranje trajanja u vremenu, a Okviri su kontinuiran prostor koji je razlomljen, odnosno isječen na manje segmente” (P. Mišković). 

Just looking, no desitions

“Teoretski to je kontinuirani prostor, konačan prostor koji se proteže od točke A do točke B. U obje varijante, složenoj i banalnijoj, i onoj komotnijoj, prostor je identičan, prijeđeni put je isti, samo se mijenja njegova kvaliteta. Tunel predstavlja dilemu – kvalitete života, identiteta ovoga prostora, u odnosu na najširi kontekst. Put od vrata do vrata, od ulaza do izlaza je isti u oba slučaja, samo se mijenja njegova kvaliteta, i način na koji su u njemu prisutni ljudi”, objašnjava Toma Plejić. Svoj rad autori uspoređuju sa Zenonovom aporijom Ahilej – nedostižna kornjača, rješavanjem problema vremena, kretanja i brzine, kretanja i mirovanja. Prema analogiji s vremenskim kartama Europe, kod teritorija koji su slabije razvijeni, njihova površina postaje velika, bogata, oni konkuriraju visokorazvijenim društvima. Na neki način bi se moglo trgovati s brzinama – slabije razvijeni teritoriji mogli bi biti kvalitetniji, sporiji, i na taj način zanimljiviji, mogli bi profitirati iz tih manjkavosti. To je također jedna od tema rada: isti teritorij može biti komotan i kratak, a može biti i dug, složen, bogat i, na kraju krajeva, tjeskoban. I novi infrastrukturalni potezi u Hrvatskoj, potezi autocesta koje imaju karakter tunela, a ne mreže, jedan su od početaka infrastrukturnih opremanja teritorija, navodi Plejić, koji je s Leom Pelivan u srpnju pobijedio na natječaju za urbanističko-arhitektonsko rješenje čvora Buzin... “Ali bi se moglo s njima i vješto manipulirati, umjesto da postoje samo brzi i jako spori, netaknuti prostori. Muzeji i galerije su zanimljivi jer su prostori izdvajanja iz svakodnevnog života, iz rutina i rituala. Prostori koji funkcioniraju paralelno, prema sistemu just looking, no desitions. Gledanje, odmaranje... to su time-out prostori.”

Jednako tako, ulaskom u prostor izložbe Okviri/Frameworks moguće je birati između raznih mogućnosti obilaženja paviljona, što je proizašlo iz uvjeta postave elementa pod nadležnošću uprave Bijenala. “Posjetitelji moraju proći kroz tunel, ali ako ne žele riskirati, ako ne vide nekoga u tunelu tko bi ih ohrabrio u tome što činiti, idu tzv. mimo-putem, i u tom slučaju tunel poimaju kao objekt, a ne prostor. Tako je ovaj prostor live-back prostor, od posjetitelja traži angažman, stav, pripravnost i sposobnost  reagiranja – budući da izmiče, odnosno doslovno izmiče tlo pod nogama, potrebno je promptno reagirati. Malo je i opasan”, upozorava Lea. Posjetitelj nije promatrač nego aktivno sudjeluje u umjetničkom radu.

Iz stranog tiska

Mnogo modela, mnogo planova, mnogo fotografija i samorazumljivih neizostavnih video-projekcija, ostavlja dojam ambicioznog, ali zamornog Bijenala; “potpuno jednako na Bijenalu, EXPO-u ili Documenti u Kasselu, svaki festival je otok blaženstva nasred grada”, riječima novinara njemačkog Die Presse, koji – u prepričanoj formi – navodi da jedino Hrvatska ne niže fotografije i ne prezentira, nego da je izradila izložbeni unikat koji djelotvorno podvlači jednu metamorfozu. Pod naslovom Okviri konačno donosi ono što se ovdje očekuje – arhitekturu. Fini, oprezni i polagani pokret. Sto i jedan okvir armiranog stakla složeni su kao okviri slika. Kroz otvor idu posjetitelji postajući tako i sami uokvireni motiv slike. U intervalima od četiri minute, motor smješten u utoru okvira povlači i mijenja geometriju ove nepostojane staklene skulpture i čini je teže prohodnom. Ovo je jedna heterotopija usred druge heterotopije. Hrvatska se prezentacija ne sastoji od best of, nego se kroz ono prikazano specifična atmosfera jedne arhitektonske scene implantira u Veneciju. Ovdje se ne izlaže reklama za jedan arhitektonski ured, nego, u tradicionalnoj izložbenoj maniri, za jedan Architektur-Land. 

Subverzija kao nova utopija

Konotativnim radom Okviri ukida se granica između promatranja i sudjelovanja, starog i novog, sakralnog i svjetovnog – Okviri su istodobno Paxtonov stakleni paviljon i crkva prevožena na splavi u filmu Oscar i Lucinda (redateljice Gillian Armstrong; u filmu splav se potapa pod težinom tereta, kao što Venecija tone pod bremenom vlastite povijesti), gdje način na koji svjetlost prosijava dematerijalizirane zidove sugerira teme s one strane osjetilne percepcije. Ili, riječima Helene Paver Njirić: “...Overdose informacija čini svaku produkciju bespredmetnom... postaje li subverzija nova utopija?”