Uzbuna u Smočnicama – Austrijanci dolaze!

Već ujutro, kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest da nam iz regionalnog sjedišta BS-a u Beču, dolaze Austrijanci u inspekciju. Sreća da je Malitoni odnekud to doznao preko svojih veza prije nego što su oni samo banuli.

U prvi mah nastala je neopisiva pomutnja i strka. Koliko god u Smočnicama vladao tipičan korporacijski teror, znalo se da ništa neće moći dokraja zadovoljiti te cjepidlake.

Smjesta je počelo mahnito pospremanje, čišćenje, pranje, bacanje i sakrivanje pokvarene robe koju se još uvijek namjeravalo prodati; uzbuna u kancelarijama i uništavanje, brisanje iz kompjutera i skrivanje dokumenata koji ovi nikako nisu smjeli vidjeti.

Malitoni se spustio u dućan i, neprekidno urlajući, direktno izdavao naredbe. Niži šefovi su se uzjogunili i stali ga oponašati; nastavljali su s izdavanjem kontradiktornih naredbi kao poludjeli kaplari. Čak sam se i ja uznemirio, pomislivši na trenutak da bi nenadana inspekcija mogla poremetiti moje planove u vezi s pljačkom. Od poslovođa, izgleda da je jedino Anđelak ostao potpuno smiren. Samo se podlo smješkao i izdavao upute – ne naredbe, kako i on inače uobičava – već konkretne upute prestravljenim prodavačicama, i to još umirujućim glasom. Eee, kopile jedno, svaki dan mi se sve više sviđa!

Do kraja smjene trajao je neopisivi kovitlac.

Malitoni je ulovio jednu od starijih prodavačica kako je na trenutak sjela. Ona se samo stisnula u sebe, a debeli grmalj stoji nad njom kao da je kani smožditi.

– Proširene vene – veli jadna žena i pokazuje na svoju gumenu čarapu.

– Prošireno – štaaa?! – urla on kao da ne čuje.

– Vene, gospodine.

– Od čega?!

– Od stajanja – pravda se ona, prestrašeno zamuckujući.

Pola sata kasnije na nju je usmjerena neopisiva mržnja svih kasirica. Sasvim opravdano; zaštitari su im uklonili stolice, pa sada do kraja smjene moraju naplaćivati stojećki.

Jedva sam dočekao da završi to ludilo i prođe moja smjena; sad je na roblju iz druge da nastave istim tempom. Kako sam bio nervozan nisam otišao kući, nego sam kupio novine, pa ravno u Bon Voyage da trgnem nekoliko piva i pelinkovaca.

Tek što sam zasjeo i počeo se smirivati, kad, eto ti i mojih kolegica u kafiću. Četiri su i sjedaju dva stola od mene. Lora, Ona Kojoj Nikako Da Zapamtim Ime, jedna starija, a s njima je i Marija. Samo se grupno pozdravljamo; ne pozivam ni ja njih, niti one mene da im se pridružim stolu.

Samo sam dublje zabio nos u novine, poglavito u sportske stranice i pravim se da ih naprosto gutam. Zimski sportovi: skijaški skokovi, natjecanje u bobu, borbe polarnih medvjeda. One su, frustrirane i umorne, zasjele su i redom naručile žestoka pića. Pravim se da ih ne primjećujem, ali pogledavam ih ispod oka. I one se prave da ne primjećuju mene, iako osjećam da me Marija povremeno pogledava, ali to vrlo dobro skriva.

Iako glumim stranca, znam ponešto o svakoj od njih, jer kad god se na poslu dokopam prilike, zavirujem u kompjutor s podacima zaposlenika. To inače ne bih smio raditi, ali kako ponekad sastavljam raspored smjena, ostavljaju me na miru jer time zapravo obavljam nečiji tuđi posao. Volim to raditi, prvo – jer je to lako – polupismeno osoblje nije u stanju postaviti nikakve kvalitetne zaštite, drugo – jer to su osobni dosjei – inače protuzakoniti, ali tko te pita, ionako su austrijski gospodari naložili da ih se potajno vodi, a onda se sve to izokrenulo u sasvim privatne svinjarije Anđelka, privilegiranih zaštitara s gornjeg kata i još nekolicine viših šefova. Dosjei su gori od onih tajne policije, prepuni zabavnih, često gnjusnih indiskrecija, i baš me zanima hoće li ih se itko sjetiti izbrisati, prije nego ih Austrijanci vide.

Na primjer, najstarija od njih četiri, ona koja upravo ispija mali konjak, zove se Jasna. Ima četrdesetak godina i općenito spada u starije zaposlenice među prodavačicama. Ima neku čudnu frizuru iz vremena kad je zadnji put bila sretna.

Druga, najmlađa među njima, je Lora, koja se zapravo zove Laura. Dvadeset i jedna joj je godina, neudana. Nezavršena srednja škola. Nerotkinja, u osamnaestoj joj je izvađena maternica, uslijed komplikacija pri trećem abortusu (to su valjda otračale prijateljice kojima se povjerila, a inače ti dosjei i nastaju na osnovi tračanja). Kurvica, ili ljepše rečeno, sklona promiskuitetu. Pri produljivanju ugovora razmotriti mogućnost zapošljavanja za stalno.

Meni se pak osobno čini, da je non-stop odvaljena. Ispijena je, naglašeno se šminka, i možda bi bila sasvim privlačna mlada cura da za svoje godine ne izgleda neopisivo umorno. A, osim toga, dio prošlog mjeseca je izbivala, tako da smo Marija i ja pomislili da je dobila otkaz. Mislim da se zaista drogira, jer sam nekoliko puta primijetio da prilično spretno i lukavo krade. Nisam je, naravno, prijavio, i to su samo moje opaske, jer ja u dosjee ne upisujem ništa.

Ona Kojoj Nikako Ne Nogu Zapamtiti Ime je komad oko kojeg se u dosjeima vodi dosta sumnjive šefovske prepiske. Čudi me uopće što je Marija uopće htjela s njome sjesti za stol, ali ovo je, očito, izvanredna situacija. U njezinu dosjeu piše da je ambiciozna, prijavljivala se na više natjecanja ljepote, uglavnom ispadala u prvim krugovima izbora. Srednja trgovačka škola.

Čuo sam je nekidan kako razgovara s kolegicama. Ona i još neke cura iz Smočnica, preporučuju si kozmetičke salone i tretmane, ali pritom grozničavo razmišljaju i o cijenama. Preplanuli komadi iz socijalnog suterena vrebaju tako priliku da se uvale u visoko društvo. Posjećuju sumnjive salone ljepote po predgrađima ili se kvarcaju u priručnim kućnim solarijima po stanovima. Poslije tretmana po takvim mjestima može ti se dogoditi da izgledaš kao na je tebe netko bacio molotovljev koktel. Nevine žrtve terora ljepote i mladosti, žrtve reklama i medijskih obećanja, nesretne prilike izgorjele na suncu društvenih ambicija.

Daleko od toga da se rugam ljepoti, štoviše ja je obožavam. Ali kako moja Marija veli, ljeti izgledaj ljetno, zimi zimsko. U mladosti mlado, u starosti staro. Živi lijepo i onda lijepo umri sa svojim svijetom.

I tako, ako se uzmu u obzir ne samo oni ilegalno-službeni nego i svakodnevni tračevi, dosjei govori više-manje o svima. U stvari, ima mnogo više o ženama nego o muškarcima, jer se taj odiozni spis, od jasnih i određenih zahtjeva Austrijanaca, pretvorio u zbrkanu zbirku bezobraština i prljavih muških pričica, koje nekolicina privilegiranih muškaraca ispisuje o svojim kolegicama.

A pišu se uglavnom obične, sitne ljudske stvari, tek pomalo zlobne. Koju se može povaliti, a koja ne da kao da joj je od zlata. Koja je udana, ali se svejedno troši. Koja je gabor, ali je ipak dobra za neku stvar. Bilježe se recke – koju ih je najviše povalilo. Zatim koje cure zvati van i napiti, a koje su živa dosada. Soldatski humor, recke, plusevi, minusi, opaske i lascivni postskriptumi; sve otprilike istinito kao i pričice starih vojničina o velikim bitkama. Dječačke zabave koje mene odavno ne zanimaju, jer, kao što sam najavio, ja se ovdje spremam za pravu, mušku igru.

Ali sve to što piše unutra, u kompjutorima, kratko, jasno, jednostavno i lako shvatljivo, mene na neki način fascinira. Gotovo mi je nedokučiv takav jezgrovit i točan izraz. U životu, sva moja shvaćanja i objašnjenja su maglovita, kontradiktorna i nedorečena. Gotovo nikada ne stavljam točku, već čekam da se predmet sam do kraja doreče, iscuri i nestane u samoobjašnjenosti. To je jedina situacija u kojoj me neki predmet ili pojam na kraju ostavlja sasvim mirnim.

Lukavost? Opreznost? Nesigurnost? Ne znam. Ili se možda podsvjesno prikrivam ili se, jednostavno, ne znam dobro izražavati.

U dossieru, uz moje ime stoji moj datum rođenja, mjesto, matični broj. Trideset i tri godine. Zatim kriva adresa. Viša trgovačka škola. Neoženjen. Roditelja – nema. Bliže i dalje rodbine – nema. Prijatelja – nema. Bivši vojnik. Policijski dossier – nedostupan. (Znam da je Pajo u svemu tome imao svoje prste jer mi je pomogao pri zapošljavanju.) Produljivanje ugovora, predložiti zapošljavanje za stalno, ako se ustanovi da je ijedan od prijavljenih podataka istinit.

To je vrlo zlobna opaska koju je napisao Anđelko, koja otkriva potpuni nedostatak povjerenja, ali s druge strane, on je vjerojatno najzaslužniji za moje mjesto pomoćnika vođe smjene.

Štur rječnik. Zatvoren. Neugodan u komunikaciji. Staviti na mjesto pomoćnika vođe smjene. Tako piše, a bogme, tako nešto mi je indirektno i priznao.

Hvala mu.

Ima, naravno i o Anđelku.

Za Anđelka pak piše, (vjerojatno je osobno frizirao podatke), da mu je ime zapravo Krešimir, sretno oženjen, troje djece u školskoj dobi, praktični katolik, rekreativno igra nogomet, hipotekarni kredit na malu obiteljsku kuću zbog proširenja iste. Ne pije, ne puši. Pokazuje znakove izuzetne odgovornosti u poslu i mogućnost samostalnog odlučivanja u svim pitanjima. (Gotovo sa stopostotnom sigurnošću mogu tvrditi, dobro je sjećam, da je ranija formulacija glasila u – jednostavnijim pitanjima, koja se na misteriozan način pretvorila u – svim pitanjima!)

Zato dosta psuje, koliko primjećujem, laže radnicima oko prekovremenih, kao da ih plaća iz svog džepa i u sva godišnja doba oblači se jednako – crno jeftino odijelo, bijela košulja, kravata. Tko zna, možda je starješina kakve protestantske sekte – viđam takve spodobe po tramvajima – ali to dobro taji i skriva se iza psovki.

– Dobro da još nema i snijega! – čujem onu najstariju prodavačicu koja je ispila svoj mali konjak i sad glasno naručuje drugi.

Snijeg je jedna od strašnijih paranoja koje vladaju među prodavačicama. Kad zapada, moraju dolaziti na posao pola sata ranije da očiste parkiralište. Ljeti ga pak mesti, ali ne nužno svaki dan, tek kad kupci-vozači isprazne dovoljno pepeljara na asfalt. Tada metu samo opuške, pa je to ipak nešto lakše. Najdraža su im prijelazna doba – tek ponekad moraju sakupljati otpalo lišće kao što su to činile jesenas – i kad kiši; ali, bojim se, samo je pitanje vremena kad će se Malitoni dosjetiti da se voda iz lokvi može upijati spužvama. Ako im to Malitoni predloži, Austrijanci će se sigurno složiti – oni naime, kad im je god to u korist, ovdje igraju po lokalnim pravilima.

Otkad su Austrijanci preuzeli Smočnice, govore oni rijetki koji ovdje rade od početka, stanje se višestruko pogoršalo. Lukavo su se sakrili iza anglosaksonskog imena Bishop’s Store. Vele, pustite, to je samo zbog marketinga, živimo u globalnom društvu, ali iza fasade, ne brinite, sve je ostalo isto. Radnici nemaju nikakva prava, škrtari se i cjepidlači, vara se ljude s ugovorima, otpušta se na svakom koraku, prisiljava se zaposlene da rade kao marva satima duže od radnog vremena i ne isplaćuju se prekovremeni. Zaposlenici se čude, pitaju se kad će to stati, tko će nešto poduzeti, što će država učiniti da bi stala na kraj takvom ponašanju. Odgovor je jednostavan: nikad, nitko i ništa.

Takvi su danas svi i to isto se događa svuda, samo što su Austrijanci ipak gori od drugih. To su mračni ljudi, to je mračna zemlja. Previše vlage, snijega, rijedak zrak, manjak kisika. Nekoć čak i gušavost, zbog nedostatka joda u njihovoj soli. Čak i kad zajodlaju, to je samo privid veselja. Zapravo su hiperventilirani, pa su euforični. Veselje je kod njih uvijek samo privid; i kad tancaju polke po gostionicama, i kad se nalickaju pa plešu po onim dvorcima punim kristala i zlata, isti su. Vele da je i Strauss bio po prirodi strašno depresivan. Ali to ne bi smetalo, čak bi im davalo i neku crtu tamne plemenitosti, da nisu užasno pokvareni. Prokleto su pohlepni, sve bi pokrali i odvukli u ona svoja brda. Hrčci. Stoljećima su to i radili, ovdje su pljačkali, otimali i ubijali, sve grabili i prisvajali da bi onda gradili one svoje nalickane pizdunske dvorčiće. I još su mrzovoljni. Čovjek bi im sve oprostio, i njihove namete, i nepravedne zakone i podmukli teror, ali ne i mrzovolju s kojom su činili zločine. Samo da su bili malo veseliji, da su klali i vješali s osmjehom na licu, da su se više veselili dok su ubijali, nitko ih ne bi ni onda ni danas tako ružno gledao. Pogledajmo samo Talijane, ista bagra, kurve, ali opet, nekako dragi. Oprašta im se sve, čak i to što su nas robljem prozvali. Eto, što učini južnjački šarm. Ali ovi Austrijanci, ne, oni se nikad ne šale, oni to čine jer se to kao tako mora. Po njima, u svemu mora biti reda, užasno su uredni, opsjednuti uređenjem, upravom i zakonima. Nikad ne počine zločin, oni zločin prvo ozakone, pa ga onda počine. Stoljećima su svim svojim susjedima, a pogotovo južnim, jer su to samo barbari i bedasta djeca, otimali dobra. Što će to vama, pitaju. Vašu imovinu nam imate predati, mi ćemo znati što dalje s time treba učiniti, jer ste vi kaotične budale. Kao neke čangrizave babe koje djeci otimaju igračke i zaključavaju ih u ormar, jer će ih ova samo uprljati i potrgati. Zapravo nikakvo čudo za zemlju koja je nastala na lihvarenju i koja je potom pokorila svijet dogovorenim brakovima. Na svijetu bi bilo mnogo manje zla da pola svjetskih vladara nije imalo te sitničave, pohlepne austrijske princeze za ženice, pa su od muke bili prisiljeni bježati od kuće i ići u tolike ratove i kolonijalna osvajanja. Na kraju su u svojoj megalomanskoj pohlepi poželjeli vladati i dalekim Meksikom, valjda samo da bi tamo ugasili onu užareno sunce i doveli im svoju kišu i snijeg, među vesele ljude izvezli kulturu svoje mrzovolje i depresiju. Nije čudo što jedu toliko torti, kolača i svega slatkog, to je zbog insuficijencije kemije radosti u moždanoj kori. Depresivni hrčci. A čemu sve to? Zbog imovine? Ta njihova imovina, ti prazni, nenastanjeni dvorci i danas stoje svježe ofarbani, restaurirani, uređeni, s gredicama cvijeća i lijepim prilazima. Sve spremno čeka. Samo da dođu još duhovi i aveti i bal može započeti. Nikad se nisu toliko trudili oko poljoprivrede koliko oko hortikulture. Porobljene narode je glad kosila hrpimice, jer su im otimali žito, dok su sami sređivali lijehe. Pizdice izdosađene. Uživaju da drugi žive kao svinje, dok oni podrezuju živicu i sade svoje apsurdne maćuhice. Sve da bi očuvali, prezervirali, arhivirali, tu neku kulturu, povijest i starinu. Čudim se zašto uopće pokapaju leševe u zemlju, kad bi ih lijepo mogli mumificirati, pošto toliko vole neživo. Istina, takoreći do jučer nije me bilo briga za Austrijance dok se nisu (opet!) pojavili i počeli osnivati svoje banke, firme, koncerne, investicijske fondove i osiguravajuća društva. Upomoć, vratili su se! To – živi! I ne mislim samo ja tako – pogledajte ljude što govore. Ima i neki njihov pisac što je doživotno zabranio da mu se u njihovim kazalištima igraju predstave – čitao ja o tome u novinama! Od običnih domaćih nitkova kojima je poneki krvni delikt iz strasti ili kakvo prizemno grabežno umorstvo bio vrhunac, preko noći su učinili vrhunske kriminalce, jer ova djeca, kad su takve stvari u pitanju, brzo uče. Sad zajedno cijede narod kao i prije, stotinama godina, Austrijanci i njihovi mali slugančići. (Istina, malo mi je drago što su skratili za glavu onu dvojicu seronja, koji su prvo naivno spletkarili s Turcima i Francuzima, onda bili otkriveni pa se usrali kao grlice, sve priznali, ispričavali se i slinili da im se udijeli milost.) Sve to ne bi bilo vrijedno spomena, čine to i svi ostali na ovom današnjem prokletom svijetu – ali taj duh, ta kultura! Na primjer, naši dvorci i dvorčići, ono koliko ih ima, izgledali su do prije nekoliko godina kao ruševine i štale, kako i trebaju izgledati ta beznačajna provincijalna feudalna sranja. Ali pod utjecajem Austrijanaca – tog duha!, kulture! (i blagodareći povoljnostima raznih kreditnih linija njihovih banaka rezerviranih za beskorisno) – sve se to feudalno govno odjednom obnavlja, kiti, natrag uređuje. Za korisne stvari oni ne daju povoljne kredite, za to daju. Kreditirajte male poduzetnike, gradite komfornije i jeftinije stanove za mlade obitelji, debili! Jedva čekam trenutak, a to će se neizbježno uskoro dogoditi, kad će neki njihov revnosni đak na svom zamčiću bespravno dograditi kat od betonskih blokova i postaviti novi krov od kanadske šindre. Tada ću otići k njemu i cjelivati mu ruke. O, da samo znate što bih ja napravio iz onog Schönbrunea, ne poznate vi moju vrtoglavu, neobuzdanu maštu, vi ni ne sanjate o čemu ja snujem, zato bolje neka moji lakrdijaški košmari ostanu samo prazna riječ i prijeteća nepoznanica. O, kad bih ja to nekako učinio, oni Ameri iz Disneylanda bi na koljenima došli u vaše pitome austrijske brege i pojeli si muda od zavisti i dobili najgoru moguću dizniteriju.

Eto, ljutit jesam, ali mislim da ipak nisam poludio. Uz ovo što sam već izgovorio, ovaj pomalo nesretni pledoaje, (jer životinja u meni nikoga ne mrzi, samo čovjek, a vi slobodno procijenite kakav je), spomenut ću još samo dva direktna povoda, pa nek’ pošten čovjek sam prosudi. Prvo, prije dosta godina sam hodao s Austrijankom, ali o tome uopće ništa ne želim govoriti. Moja usta su zalivena, niti riječ nećete izvući iz mene, čak ni pod najgorim mukama. Drugo, mi obični pošteni nitkovi se upravo spremamo počiniti štetu, između ostalog i Austrijancima, jer smo negdje duboko u duši zapravo dobri vitezovi svog napaćenog naroda.

...

Thé dansant

Sljedećeg dana sam pošao do Francuza da mu platim troškove za očev pogreb. Crkva se nalazi u kvartu u kojem sam rođen, a kamo sve rjeđe i rjeđe zalazim. Nisam se ni potrudio da prošećem do kuće u kojoj smo nekoć stanovali. Što imam tamo raditi? Zar da stanem pred staru kuću i zurim u prozore svog djetinjstva, zamislim se, pa onda malo snatrim i na kraju pustim koju suzu? Taman posla. Inače, tih nekoliko ulica su nekoć predstavljale onaj neki lijepi i zaboravljeni, starinski, raspadnuti grad. Po ulickanosti pročelja zaključujem da su tu u međuvremenu doselili neki novi, malo bogatiji skorojevići.

Zato sam pošao ravno do crkve, prošao kroz njezin bogati zeleni perivoj i ušao ravno unutra.

Crkva je ista, onakva kakvu je pamtim. Sada je prazna; tišina vlada pod visokim stropovima, pod je opran i pometen, cvijeće na oltarima. Do posljednjeg trenutka odgađao sam susret sa svećenikom, pa sam na trenutak zasjeo u zadnji red klupa.

Sjedio sam tako neko vrijeme, kad mi nečujno priđe sitna starica. Bit će da me promatrala sa strane. Starica je imala milo, posve nježno lice, sitno i okruglo kao u djeteta.

Rekao sam joj da tražim Francuza. Ona me zamoli da malo pričekam; on će se pojaviti svaki čas. Uvijek malo otpočine iza ručka. Predstavio sam se. Moje joj ime ništa nije značilo. Rekao sam joj da sam došao platiti za pogreb. Netko blizak? Ne, činim to iz usluge. Prijatelj? Jedva znanac. Nije mi se dalo s njom razglabati o ocu. Rekla je da ću to lako riješiti s don Guillaumeom, čim se probudi. Valjda je na mojem licu prepoznala tugu kad me iznenada počela tješiti.

– Messier! – žena je čudno šuškala – Što vam je?! Je li vam zlo, gospodine? O, ne bojte se zla gospodine. Je ne connais dans la vie que maux bien reels: c’est le remord et la maladie. To su prava zla, grižnja savjesti i bolest. Što vas je od toga pritisnulo, messier?

– Velim vam, nije mi ništa. Ovo je samo teška uloga koju sam preuzeo, ali netko i to mora učiniti.

Vratiti novac.

– Razvedrite se, gospodine. Bog dao, Bog uzeo – obrati mi se tiho šuškajući, tako da sam je jedva razumio. – Ali Bog će ponovo dati, ako vjerujete meni na riječ. Pođite sa mnom, dok čekate. Imamo malo druženje s prijateljima u dvorani. I don Guillaume će doći tamo, kad se probudi. Pođite sa mnom, popijte šalicu čaja, popričajte s čestitim ljudima!

Starica mi se osmjehnu i tada nešto bljesnu iz njezinih usta. U šoku sam nazreo u njezinim ustima zlatne zube; koliko sam mogao primijetiti, svi do zadnjeg su joj bili zlatni. Ona ispruži sitnu ručicu, skoro prozirnu.

– A ja sam teta Mirelle, ali me svi zovu gospođica Zlatousta. Madmoiselle Zlatousta, hi-hi – zaceni se luckasto stara djevojčica i ručicom malo sakrije bljesak zubi. – Ne zamjerite mi što šuškam, sasvim su novi, pa se još nisam navikla. Moji sinovi su mi ih platili, jako su vrijedni. A poslije moje smrti – ostavljam ih Crkvi.

Tog trenutka sam je iskobeljao odnekud iz sjećanja, da, bila je to teta Mirelle, stara Guillaumeova domaćica.

Mahnula je rukom u znak da je se slijedi. Pošao sam za njom. Ona otvori vrata pored bočnog oltara i povede me u tamni hodnik. Išao sam za Zlatoustom spletom crkvenih hodnika i došli smo u nešto što je nalikovalo prostoriji za društvena okupljanja.

– Entrez, entrez! – kaza staričica.

Unutra se nalazilo četrdeset-pedeset ljudi. Ispod neonskih cijevi, po škripavom parketu uglancanom do visokog sjaja, vrzmalo se raznoliko društvo, podijeljeno po generacijama u nekoliko skupina. Stariji su sjedili sa strane okupljeni oko dva stola i razgovarali, dok su mladi, u parovima, plesali nasred dvorane, držeći se na uglađenoj razdaljini. Jedan mladi svećenik, malešan i cvrkutav poput kolibrića, poslije ću doznati da se zove don Jole, bio je zadužen za glazbu. Puštao ju je s kasetofona, usput biranim riječima potičući parove bezazlenim i vedrim upadicama. Na suprotnoj strani, u sam kraj dvorane bio je naguran ping-pong stol s posluženim čajem i sitnim sendvičima.

Zlatousta, i ovdje neka vrsta domaćice, uvela me je i spontano priključila skupu onih srednjih godina oko čijih nogu su se petljala i vriskala sitna dječica. Posadivši me na prazan stolac na rubu događanja, ode provjeriti je li se Francuz probudio.

Muškarci su bili uredno izbrijani, u odijelima ili samo u bijelim košuljama bez kravate, kroz koje su se providile potkošulje i u uglancanim cipelama, dok su žene bile u haljinama i suknjama do ispod koljena, u cipelama s nižom i srednjom potpeticom, bez šminke, samo pokoja s malo pudera ili rumenila na obrazima, gore su imale košulje ili bluze, kroz koje se nije providilo – ništa. I tako oni plešu i plešu, vrte se u krug i škripe cipelama, a ja gledam taj pristojni svijet, i moje iskusno oko među onima što sjede prepoznaje i pokoju liju što samo škilji i vreba katoličku piletinu. Dakle, to je to. To ipak postoji.

Priključivši se društvu, uštogljeno sam pozdravio, na što prisutni suzdržano odzdraviše, ne pridajući mi osobitu važnost. Sljedećih minuta osjećao sam samo nelagodu i pomućenost, kao u čudnom, iscrpljujućem snu. Nakratko sam posve zaboravio na mučne događaje prethodnog dana i razlog zašto sam ovdje, i zabuljio se u uglancani parket po kojem su neskladno trupale noge.

Gledao sam neko vrijeme u parove koji su se jednolično okretali, sporije od same glazbe. Od tog sporog, podigranog tempa počelo mi se mutiti pred očima. Tome je pridonosila i neonska rasvjeta koja je plesu davala nestvaran ugođaj. Plesao se svojevrsni ukočeni i usporeni kružni potresuljak, na potki nečega što je moglo biti i polka i valcer, a za koji su se parovi, svi kao jedan, držali za ruku, rame i struk.

– I vi ste ovdje zbog upoznavanja? – doplovi odnekud hripav glas. Do mene je sjedio ćelavi tip, suhonjav, ali s ogromnim rukama, u potpunom nesrazmjeru s njegovom tjelesnom građom.

– Milivoj Rodić – kaza i pruži ručetinu.

Veliki crni brci su mu otužno visjeli preko ruba usana, dok je ono malo kose sa strana već bilo posve sijedo. Mogao je imati oko četrdeset i pet godina i bio je vrlo brižno odjeven, iako je ostavljao dojam fizičke istrošenosti.

– Ja sam ovdje zbog sastanka s don Guillaumeom.

Tog trenutka se vratila Zlatousta. Sad će svaki čas, samo da se spremi. Ode do ping-pong stola i donese mi šalicu čaja od metvice i još se jednom široko osmjehne. Drugu pruži jednoj trudnici oko čijih nogu se već plelo nešto nejači. Ma bonne amie, reče ona trudnoj ženi, izvolite. Patuljasta tetka je djelovala dobrodušno, ali pomalo ćaknuto. U njoj je bilo začudne elegancije, nešto od etikete feudalnog dvora. Kao da je u pitanju posljednji izdanak slavne dinastije dvorskih luda, a nije bilo isključeno ni samoniklo ludilo stare učiteljice francuskog.

Tko zna kako danas izgleda moja mama?

– Zlatno srce ima naša teta Zlatousta – kaza čovjek do mene, zadivljeno gledajući u staričicu. Srknuo sam čaj i zadubio se u šalicu, jer mi se uopće nije razgovaralo.

– Oženjeni ste? – nastavi ovaj s brbljarijom, ne pričekavši odgovor. – Vidite, ja nisam. Pedeseta godina ide, a za ženidbu u životu nisam imao ni prilike ni vremena. Dvadeset i pet godina sam radio u Njemačkoj, od toga osamnaest u cestovnoj službi, na horizontalnoj, pa onda i na vertikalnoj signalizaciji. Povlačio sam crte i pješačke prelaze po cestama i po autobahnovima, dan-noć, cijelu sam Njemačku pješice prešao. Danas imam proširene vene, boje su mi uništile pluća. Zdravlje sam gore ostavio, kosu izgubio i na kraju ostao neženja. Što mi vrijedi sve što sam u životu stekao, ako starost dočekam sam.

Stari momak se osvrnu lijevo-desno pogledom tražeći potencijalne udavače. Počeše se zatim preko bijelih sokni, pa s tugom i zavišću pogleda prema plesnim parovima, u zabavi koja je njemu bila nedostupna.

–Zašto se niste tamo i oženili?

– Išao sam u naše klubove prijateljstva i misije, ali ništa. Nema vam ovako krasnih mjesta za upoznat ženu gore u Njemačkoj.

–Zašto niste oženili Njemicu?

– Ma kakvi! Što bih s Njemicom?! Njemice su, s oproštenjem, žene bez imalo morala, obične uspaljenice, da ne kažem težu riječ. Poslije se prave da vas ne poznaju. I općenito gledano, Nijemci su kod nas prilično precijenjeni. Naš čovjek voli Nijemca, ali zašto, pitam ja vas. S druge strane, Nijemac prezire našeg čovjeka, koliko god mu dobar i odan bio. Sad vele da je to zato jer među našima gore ima puno bandita, što je, velim vam, obična laž. To vam kažem ja, koji sam imao dobre prilike upoznati taj narod. Sad vidite moju situaciju. Francuskinje dovoljno ne poznajem, ali Njemice… Nema do naše žene, zdrave i radišne.

–A kakvu biste vi ženu?

– O tome sam dosta razmišljao. Vidite. Uvijek sam držao razboritim da jednom, kad se vratim, uzmem neku sasvim mladu curu iz mog kraja i oženim se. Onako, šesnaest, sedamnaest godina staru, čestitu, jedru. Ne mora biti ni ljepotica. A sad sam, eto, ovdje, i mislim, vrijeme polazi. Danas više nisam siguran jesam li u godinama za krotiti ždrjebicu. Računam da bi možda bilo bolje kad bih mogao naći neku mlađu udovicu, ali koja još može rađati. Samo, malo je takvih. Sve su raspuštene ili, ako su čestite, prestare su da rode. Pa, ako ni Zlatousta ne pomogne, ili ovi divni ljudi… Ne znam. Sreća u životu me davno napustila, sad me polako napušta i nada.

Snuždeni brko se okrenu prema Zlatoustoj i uputi joj vapijući pogled, a ona mu priđe s drugog kraja društva gdje je dijelila kolačiće i pomiluje ga po ćelavoj glavici.

– Uzmite kolačić! – zacvrkuta staričica i ispruži prema meni pladanj, dok starom mladiću uputi nekoliko utješnih riječi. – I, kako vam se sviđa naš thé dansant?

Ne pričekavši da išta odgovorim m-lle Zlatoustoj, ubaci se nestrpljivi Milivoj, vapijućim, pomalo očajnim glasom: – Je l’ ima nade za moj slučaj, teto Zlatousta, bog vam bio zauvijek na pomoći?

– Je vous ai tout de suite aime comme mon fils. Fiez – vous ? moi, Milivoje. Je n’oublierai pas vos intér?ts. Bit će nešto. Tout vient ? point á celui qui sait attendre. Strpljen – spašen. Jeste li čuli da se mala Slavica udala? To je sretna vijest, je li?

– Mala Slavica?! – upita ovaj vidno šokiran. Brada mu zatitra, brci mu se objesiše, a glas mu iznenada oslabi kao da će zaplakati. – A za koga je pošla?

– Za inženjera Tucaka. Dobro smo je opremili i udomili.

– Za njega?! – upita on tronuto. Njegovom razočaranju kao da nije bilo kraja. – Bog i bogme, upala Tucaku sjekira u med.

Zlatousta, dobrodušna kakva jest, ne primijeti zavist u njegovom glasu. – Les mariages se font dans les cieux. Ne brinite se. I vama ćemo pomoći – kaza. – Vidjet ćete. Već će se pojaviti neka krasna djevojka u vašem životu. Vi ćete biti njezin vitez na bijelom konju i izbavitelj. Je vous ai sauvé la vie et je sauvé votre honneur, moći ćete joj tada reći. A ona će vam onda odgovoriti, epousez moi, et je serai votre esclave! Vidjet ćete. Ja nemam straha u pogledu vaše budućnosti.

To što je nije razumio niti riječi, ulijevalo mu je dodatno povjerenje. Ton njezina francuskog bio je ozbiljan i uvjerljiv; slušajući taj jezik, čovjek se jednostavno morao osjetiti sigurnijim.

– Vidite, to je ono što sam vam govorio – kaza on meni zadovoljno – u ovoj se zemlji stalno tupi Nijemci, Nijemci, pa Nijemci. A Francuzi? Ovdje nitko o njima ne govori, a zaboravlja se da su kao i mi, redom katolici. Francuzi su sigurno puno bolji ljudi, ja to nekako osjećam. Moraju biti.

– A sada – ples kva-kva! – kliknu svileni svećeničić.

Započe frenetični ples kva-kva, kadli se Zlatousta vrati.

– Don Guillaume je ustao, očekuje vas – kaza Zlatousta i ja krenuh za njom nakon što sam se oprostio od Rodića.

– Divan mladić, samo pomalo mauvais genre – komentirala je Zlatousta dok smo odlazili – a pogledajte molim vas, d’une femme charmante, aussi spirituelle, que belle. C’est grand! Sublime!

Francuz me primio u svom stanu, na istom mjestu, otprilike i na isti način kao prije mnogo godina, samo što ovaj put nisam morao moliti ni pjevati. Koliko ga pamtim iz onih dana, izgledao je isto: visok, koščat, mršav, okamenjen u svojoj starosti. Razgovarali smo petnaestak minuta i nakon nekoliko uvodnih općenitosti, prešao je na stvar. Pitao me je kako živim i zašto se ne javljam majci. Nisam znao što bih mu odgovorio, pa sam odglumio neku vrstu dugogodišnje povijesne uvrijeđenosti prema njezinu odlasku i udaji u Švicarskoj. Ispalo je da joj i on to zamjera svih ovih godina, ali su svejedno ostali u kontaktu. Ako je iz svega toga nešto dobro proizašlo, prestala je psovati. Svejedno, on se i danas moli za nju. Što se mog oca tiče, od njihove rastave vidio ga je jednom ili dvaput. Drago mu je što je onaj njegov divni, plemeniti prijatelj (Stakleni!), kad je došao dogovoriti pogreb, rekao da se otac pred smrt obratio. Sretan je zbog toga i danas se moli i za njegovu dušu. Zahvalio sam mu što je podnio troškove pogreba, i stigao sam, rekoh, da mu to vratim. Rekao je iznos i ja sam mu spremno izbrojio novac – prihvatio ga je bez kolebanja i pospremio ga u ladicu pisaćeg stola. Inače, znao je da će biti obeštećen: o smrti mog oca obavijestio je majku u Švicarskoj i ona se spremno ponudila pokriti sve troškove. Pretpostavio je da je dan danas peče savjest zbog njezina postupka prema suprugu i sinu, ali to se ne da riješiti svim novcem ovog svijeta, a ona ga bogme ima na pretek. Zato mu je drago što pogreb plaćam ja.

Ponudio me čajem, ali sam mu se zahvalio, jer sam jedan upravo popio dolje, na podvodadžijskoj igranci. Na kraju, nije mi postavio ono pitanje o malom Isusu, jer bih i opet šutio kao zaliven, da se ne izlanem. Rekao sam da moram ići i ustao. Pozdravili smo se.

Ivan Vidić je rođen 1966. godine u Zagrebu. Pohađao osnovnu školu Kaptol, vjeronauk u crkvi Sv. Franje na Kaptolu, te informatičke tečajeve SRC-a u pionirskom domu Marko Orešković, u parku Ribnjak. Kršten, pričešćen, firman – na vrijeme. Zatim je pohađao birotehničku školu, popularna “šuvarica”, (današnji muzej Mimara), vrlo neuspješno, pa je zbog toga kao dijete s posebnim potrebama upisan preko reda u Centar za Kulturu u Križanićevoj ulici. Godine 1995. upisuje PMF i ADU, ali se odlučuje studirati na ADU, 1985. odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA, (mornarička pešadija), gdje kao uzoran vojnik ostaje punih petnaest mjeseci. Za vrijeme studija radi kao transportni radnik, spasilac na Jarunu, te instalater krovne limarije. Na studiju počinje pisati kazališne komade i filmske scenarije, te višestruko biva nagrađivan za svoje radove. ‘89.- ‘90. – studijska putovanja po Europi (Amsterdam, Z. Berlin, Istanbul). Diplomira na ADU 1991., pa odlazi u rat ‘91-’92, (pješaštvo, raketna artiljerija). Bori se na strani Hrvata. Po povratku iz rata piše kazališne komade te radi na dokumentarnim filmovima raznolikih tema: uzgoj peradi i kateheški filmovi za Kršćansku Sadašnjost, filmovi o vojsci za popularni ciklus Sinovi Oluja i filmovi o ekstremnim sportovima za HTV, te nezavisne dokumentarne produkcije s kolegom i prijateljem Davorom Šarićem. Nagrađen na danima Hrvatskog filma zajedno s K. Gančevom, s prvom Zlatnom uljanicom u povijesti hrvatskog filma, koju dodjeljuje Glas Koncila, za promicanje kršćanskih vrijednosti na filmu, koja mu, nažalost, ni dan-danas nije uručena. Za svoje kazališne radove višestruko nagrađivan: Nagrada Marin Držić, dvaput, Marulova nagrada, Nagrada na Danima satire, te Dujšinova nagrada. Sa S. Jesenkovićem 1997. u Francuskoj snima dokumentarac Le Baraque, poslije čega se okušava i u Londonu kao kazališni pisac – The Measles u Gate Theatreu. Devedesetih, okušao se i u privatnom poduzetništvu s promjenjivim uspjehom – tvrtke: Nepos (kazališna, TV i filmska produkcija), te The Dead Man’s Hand Production – Mrtvačeva ruka produkcije (eksperimentalni filmovi, pokušaj plasiranja na globalno tržište sto posto artificijelnog soka, energetskog napitka plave boje). I dan danas postoji sumnja da mu je ta ideja ukradena od strane jedne velike međunarodne korporacije, s obzirom da se sličan proizvod, posve sumnjive kakvoće, posljednjih godina pojavio na čak i na domaćem tržištu. Svejedno, ne namjerava potegnuti tužbu. Gangabanga bit će mu prvi objavljeni roman, a druga objavljena knjiga; prva je Drame, Mansioni, Centar ITI, 2002. Iako proze sustavno piše od 1993. (Violator, Ona govori, Naplatna stanica – u rukopisu), a koje uskoro namjerava objaviti na netu ili ukoričeno. Živi u Zagrebu kao profesionalni književnik.