Ellen Meiksins Wood vidjela je veliku opasnost u nevoljkosti suvremenih intelektualaca da kritiziraju kapitalizam
Smrt Ellen Wood, 14. siječnja ove godine, predstavlja golem gubitak za sve socijaliste. Dubina predanosti, teoretičarske originalnosti i temeljitosti uvida ove redovite suradnice časopisa Socialist Register od objave prvog eseja 1980., posebne kourednice Registerova broja iz 1995., naslovljenog Why Not Capitalism, te članice uredničkog kolektiva tog časopisa 1996.-2009., najbolje se mogu očitati iz priloženog ulomka eseja “Upotrebe i zloupotrebe ‘civilnog društva’“, objavljenog u sklopu broja “The Retreat of the Intellectuals“ (Socialist Register, 1990.) (Leo Panitch, kourednik godišnjaka Socialist Register).
Živimo u čudnim vremenima. U trenutku kad imaju rijetku priliku učiniti nešto korisno, ako ne i epohalno, lijevi intelektualci Zapada su – ili barem velik broj njih – u punom uzmaku. Upravo dok reformisti u Sovjetskom Savezu i Istočnoj Europi u zapadnom kapitalizmu traže paradigme ekonomskog i političkog uspjeha, mnogi od nas kao da odustaju od kritike kapitalizma, te tradicionalne funkcije zapadne ljevice. Upravo kad više no ikad trebamo Karla Marxa za razotkrivanje unutarnjeg rada kapitalističkog sistema, ili Friedricha Engelsa za prokazivanje njegove ružne stvarnosti “na terenu“, ono što dobivamo je vojska “post-marksista“ kojima je jedna od osnovnih uloga da dekonceptualiziraju problem kapitalizma.
KONCEPTUALNA PROTURJEČJA CIVILNOG DRUŠTVA
Unatoč raznolikosti trenutnih teorijskih trendova na ljevici i njihovim različitim metodama konceptualnog rastakanja kapitalizma, vrlo im je često svojstven isti snishodljivi koncept: “civilno društvo“. Koliko god bila konstruktivna njegova upotreba u svrhu obrane ljudskih sloboda od državne opresije ili u svrhu markiranja područja društvenih praksi, institucija i odnosa koje je “stara“ marksistička ljevica zanemarivala, “civilno društvo“ je danas u opasnosti da postane alibi za kapitalizam.
Gramscijev koncept “civilnog društva“ nedvosmisleno je bio zamišljen kao oružje protiv kapitalizma, a ne prilagodba na nj. Unatoč pozivanju na gramšijevski autoritet kao okvir za taj “novi revizionizam“, taj koncept u svojoj trenutnoj upotrebi više ne sadrži neosporno antikapitalističku svrhu. Usvojio je čitav niz novih značenja i konzekvenci, od kojih su neka za emancipatorske lijeve projekte vrlo pozitivna, druga pak znatno manje.
Dva suprotna impulsa moguće je sažeti na sljedeći način: novi koncept civilnog društva signalizira da je ljevica od liberalizma izvukla pouke o opasnostima državne opresije, no čini se da zaboravljamo pouke o opresiji civilnog društva, nekoć naučene iz socijalističke tradicije. U jednu ruku, zagovaratelji civilnog društva snaže obranu nedržavnih institucija i odnosa protiv moći države; u drugu ruku, doprinose slabljenju naše otpornosti prisilama kapitalizma.
Privatnom vlasništvu i njegovim nositeljima “civilno društvo“ omogućilo je nadzor nad ljudima i njihovim svakodnevnim životom, omogućilo je moć koja nikome ne podnosi odgovornost na kojoj bi mu mnoge tiranske države iz prošlosti bile zavidne. Aktivnosti i iskustva izvan neposredne upravljačke domene kapitalističke strukture ili izvan političke moći kapitala, regulirane su diktatom tržišta, nužnostima natjecanja i profitabilnosti. Tržište, čak i kad nije – kao što je to obično slučaj u naprednim kapitalističkim društvima – tek instrument moći divovskih konglomerata i multinacionalnih korporacija, i dalje ostaje faktor prisile, sposoban da svojim imperativima podčini sve humane vrijednosti, aktivnosti i odnose. Nijedan despot iz prošlosti nije mogao računati s prodorom u privatni život svojih podanika – u njihove izbore, afinitete i odnose – na tako jednostavan i minuciozan način, ne samo na radnom mjestu, nego i u svakom zakutku ljudskoga života.
U SLUŽBI KAPITALISTIČKE MIMIKRIJE
Prisila, drugim riječima, nije samo poremećaj “civilnog društva“, nego i jedno od njegovih temeljnih načela. Ta povijesna stvarnost osporava distinkciju koju zagovaraju suvremeni teoretičari, tražeći da civilno društvo tretiramo kao, barem u načelu, domenu slobode i dobrovoljnog djelovanja, tj. antitezu neutaživog načela prisile, intrinzično usađenog u državu. Dakako, te teorije priznaju da civilno društvo nije kraljevstvo potpune slobode i demokracije. Ono je, primjerice, narušeno opresijom u obitelji, rodnim odnosima, na radnom mjestu, rasističkim stavovima, homofobijom i dr. No u civilnom se društvu sve to promatra kao disfunkcionalnosti. U načelu, prisila bi proizlazila iz države, dok bi u civilnom društvu bila ukorijenjena sloboda, uslijed čega je – prema takvoj argumentaciji – ljudska je emancipacija sačinjena od autonomije civilnog društva, njegovog širenja i obogaćivanja, odnosno njegovog oslobađanja od države i zaštite od strane formalne demokracije. I opet, ono što izlazi iz vidokruga, jesu odnosi eksploatacije i dominacije koji neosporno tvore civilno društvo, i to ne samo kao neki strani poremećaj koji je moguće korigirati, nego kao njegova suština, specifična struktura dominacije i prisile, svojstvenih kapitalizmu kao sistemskom totalitetu.
Ono što zabrinjava u vezi s takvim teoretskim razvojem, nije u tome što on krši pojedine doktrinarne marksističke predrasude u vezi privilegiranog statusa [kategorije] klase. Jasno je da je poanta cijele te prakse u dezavuiranju klase, u njenom rastvaranju u druge obuhvatne kategorije koje joj oduzimaju bilo kakav istaknuti status pa čak i političku relevantnost uopće. No istinski problem nije u tome, već u tome što teorije koje među različitim društvenim institucijama i “identitetima“ ne diferenciraju – i da, ne “privilegiraju“, ako to znači artikulirati uzročne i eksplanatorne prioritete – uopće ni ne mogu biti sposobne kritički se nositi s kapitalizmom. Posljedica ovog procesa jest metenje cijelog pitanja pod tepih.
A s pitanjem kapitalizma, ode i ideja socijalizma. Socijalizam je specifična alternativa kapitalizmu. Bez kapitalizma, nemamo potrebe za socijalizmom. Dostaje nam i vrlo difuzni i nedorečeni koncept demokracije koji nije izričito oprečan ni jednom poznatom sistemu društvenih odnosa. Dapače, on čak ni ne uočava bilo kakav sistem odnosa. Preostaje nam fragmentirani pluralitet opresija i fragmentirani pluralitet emancipatornih previranja. Tu je i još jedna ironija: demokracija koja tvrdi da je univerzalniji projekt od tradicionalnog socijalizma, zapravo je to u manjoj mjeri. Umjesto univerzalističkog projekta socijalizma i integrativne politike borbe protiv klasne eksploatacije, danas imamo pluralitet u biti nepovezanih partikularnih previranja.
NERASPOZNATLJIVOST ALTERNATIVE
To je ozbiljan problem. Kapitalizam je sazdan na klasnoj eksploataciji, no on je i puno više od toga. Radi se o bezobzirnom totalitarnom procesu koji oblikuje naše živote u svakom zamislivom pogledu i to svugdje, ne samo na relativno bogatom Sjeveru. Kapitalizam, između ostaloga – čak i ako izuzmemo izuzetnu moć kapitala – pretvaranjem svih aspekata života u robu, cjelokupni društveni život podčinjava apstraktnim zahtjevima tržišta. To se pretvara u ruganje svim našim težnjama k autonomiji, slobodi izbora i demokratskom samoupravljanju. Razvijati konceptualni okvir koji takav sistem čini nevidljivim ili ga reducira na tek jednu od brojnih fragmentiranih stvarnosti – i to upravo u vrijeme dok isti postaje sveprisutnijim i globalnijim no ikad – socijalistima je moralno i politički neprihvatljivo. Zamjena socijalizma nedorečenim konceptom demokracije ili razvodnjavanje raznolikih i različitih društvenih odnosa u kategorije “opće prakse“ poput “identiteta“, “razlike“, ili “civilnog društva”, predstavlja predaju kapitalizmu i njegovim ideološkim mistifikacijama.
Bez daljnjega, imajmo raznolikost, različitost i pluralizam. Ali ne ovu vrstu nediferenciranog, amorfnog pluralizma. Ono što trebamo je pluralizam koji zaista ističe raznolikost i različitost – a to znači ne samo mnoštvo ili mnogostrukost. To znači pluralizam koji prepoznaje povijesne stvarnosti, koji ne niječe sistemsku cjelovitost kapitalizma, koji je kadar raspoznati razliku između konstitutivnih odnosa unutar kapitalizma te drugih nejednakosti i opresija u različitim odnosima prema kapitalizmu, različito mjesto u sistemskoj logici kapitalizma i, prema tome, različitu ulogu u našoj borbi protiv njega.
Socijalistički projekt bi trebao biti obogaćen resursima i uvidima novih društvenih pokreta, a ne osiromašen svođenjem na njih kao izlikom za dezintegraciju borbe protiv kapitalizma. Ne bismo smjeli pobrkati poštovanje prema pluralnosti ljudskog iskustva i društvenih borbi s potpunim odbacivanjem povijesne kauzalnosti, iza kojeg ne ostaje ništa osim raznolikosti, različitosti i kontingencije; nikakva ujedinjujuća struktura i logika procesa; nikakav kapitalizam pa stoga ni njegova negacija – nikakav univerzalni projekt emancipacije čovječanstva.
S engleskog preveo: Luka Jakopčić.
Izvorno objavljeno na jacobinmag.com