Uzmi, preradi i šalji dalje

Teško je precijeniti važnost Coryja Doctorowa. Posebice ako ste Cory Doctorow. “Ne znam za nikoga drugoga tko je elektroničkim putem prodao pola milijuna knjiga”, tvrdi on. “Ako govorimo o elektroničkom izdavaštvu, ja sam ta osoba.”

Ratovi za autorska prava

U tekućoj bitci protiv strožih uredbi o autorskim pravima, Doctorow je jedan od Davida spram Disneyjeva Golijata. Ipak, on je veliki obožavatelj Miša i njegovih prijatelja. Čak je svoj prvi roman smjestio u Disneyland. “Mislim da je moguće stvarati sjajnu umjetnost a opet biti gad”, kaže. “Takav je ukratko bio Disney.”

Bitka za prava ima poznati prizvuk. S jedne su strane megapolisi zabave poput tvrtke Disney i Motion Picture Association of America (MPAA), kojima se tu i tamo pridružuju ofucane superzvijezde poput Madonne i Metallice. S druge su strane proslavljeni pirati poput autora Napstera, Shawn Fanning i sve veći broj studenata koji bi mogli dobiti sudsku tužbu zbog dijeljenja datoteka na mrežama studenskih domova.

Jasno je tko vodi. Sjedinjene Države povećale su najdulje razdoblje za autorska prava s 50 na 70 godina. To je uglavnom učinjeno na temelju Akta o autorskim pravima koji je prihvaćen prije dvije godine, prije nego je lik Miša Mikija trebao postati javno dobro, a nakon velikog lobiranja tvrtke Disney.

Proizvođači ugrađuju tehnologiju kontrole digitalnih prava (DRM) u softver, hardver, CD-e i DVD-e ne bi li ograničili bilo koji drugi pristup osim onog legalnog. A svakih nekoliko mjeseci nekom se američkom studentu zaplijeni računalo. Zasad smo u Kanadi pošteđeni takvih sudskih tužbi zbog dviju odluka Vrhovnog suda koje dopuštaju skidanje i stavljanje pjesama na Mrežu. No pritužba glazbene industrije samo čeka svoj trenutak.

Iz te polarizirane verzije ratova za autorska prava izostavljen je jedan od glavnih sudionika: umjetnik. Ostavimo li po strani nekoliko glasnih zvijezda koje su već zgrnule svoje milijune, rijetko se čuje glas pravih stvaraoca. Tu ulazi Doctorow, s napunjenim pištoljima. “Industrija autorskih prava govori kako se mora uključiti u daljnju naobrazbu šire javnosti kako bi ljudi bolje shvatili što autorska prava dopuštaju, a što ne”, tvrdi on. “Ako morate poznavati autorsko pravo da biste slušali glazbu ili čitali knjigu, to je isto kao da morate poznavati bankarske i sigurnosne zakone da biste podigli pet dolara za užinu. To je ludo i dokazuje da je zakon prešao granicu.”

Doctorowljev odgovor? Razdijeliti. A to i čini. Više od 500.000 primjeraka njegove prve knjige, Down and Out in the Magic Kingdom skinuto je bez naknade s njegove internetske stranice. Prema njegovu mišljenju, besplatna digitalna distribucija omogućuje autoru prednost pred konkurencijom i privlačenje publike. Čini se da mu uspijeva. Papirnato izdanje istoga romana prodano je u 35.000 primjeraka.

Živo i zdravo stvaralaštvo

Doctorow je nemilosrdan prema autorima koji su suviše zabrinuti za distribuciju svojih djela putem mreže. Uspoređuje to s poznatom scenom iz filma Butch Cassidy i Sundance Kid. Stjerani na rub litice, Butch i Kid moraju se odlučiti između metaka i tridesetmetarskog skoka u potok ispod sebe. Sundance napokon priznaje da ne zna plivati. “Vražja budalo”, kaže Butch, “pad će te ubiti prije nego što se stigneš utopiti!” Tako stojimo s izdavaštvom na Mreži”, kaže Doctorow. Drugi autori mogu i dalje čekati na rubu litice, Doctorow je već odavno skočio. On odbacuje scenarije sudnjega dana umjetnika otjeranih u siromaštvo, onako kako to čini i američki glasnogovornik slobodne kulture i kolumnist Wireda Lawrence Lessig – podsjećajući nas da se sve to već događalo.

Kada je fonograf stigao na američko tržište, dirigent i vojni skladatelj John Philip Sousa pred Kongresom je tvrdio da će nas ta naprava, osim što šteti njegovu poslu, lišiti sposobnosti govora: “Neće nam ostati ni jedna glasnica. Glasnica će nestati u procesu evolucije, baš kao i rep dok je čovjek nastajao iz majmuna!”. Godine 1982. tadašnji glasnogovornik MPAA Jack Valenti, pred istim je tijelom nazvao videorekorder “bostonskim daviteljem” američke filmske industrije, tvrdeći da on potiho ubija američke filmaše. Ipak, Amerikanci još rade filmove, a svi i dalje imamo i glasnice. Katastrofičan pad stvaralaštva koji je trebao proizaći iz pojave fonografa, radija i videorekordera nikada se nije dogodio. “Zapravo”, ističe Doctorow, “u svim tim slučajevima dogodilo se upravo suprotno. Sve više ljudi čita sve više riječi i sluša sve više glazbe te gleda sve više filmova, što više no ikada prije upućuje na to da je stvaralaštvo živo i zdravo”.

Skupna stvaralačka licencija

Doctorow priznaje da ne zna kakva budućnost čeka umjetnike i način distribucije i konzumacije njihovih djela. Naravno najjednostavniji način bila bi uspostava pouzdanog sustava plaćanja za korištenje na Internetu koji bi u sprezi s tehnologijom digitalnih prava pretvorio svijet mreža u produžetak standardnog tržišta.

No, Doctorow, poput mnogih u zajednici, sumnja u uvođenje mallwarea na duge staze iz dvaju razloga. Prvo, s tehnološkog gledišta, ni jedan DRM sustav dosad se nije pokazao dovoljno čvrstim da odoli hakiranju. Drugo, takva provedba razmjene nalikuje na naplatu karte za radio emisiju – pokušava se regulirati nova tehnologija kao da je samo produžetak stare i time se priječi autora i tržište da se razvijaju prema njezinoj općoj uporabi.

U svojstvu europskog koordinatora za zakladu Electronic Frontier Foundation, Doctorow, koji živi u Londonu, pred raznolikom je publikom objašnjavao socijalnu cijenu tehnologije DRM-a i promicao uporabu nečega što se naziva Creative Commons Licensing ili “skupna stvaralačka licencija”.

Nekad ste sami morali registrirati zaštitu autorskog prava da bi ono uopće postojalo. To više nije potrebno. Sva djela nastala u Sjedinjenim Državama sada se smatraju obuhvaćenima autorskim pravom. Nekoć sveprisutni znak slova C u krugu postaje suvišan jer se pretpostavlja da ga nose svi predmeti. Kao rezultat toga ali i golemog proširenja uvjeta zaštite autorskih prava, sve manje i manje sadržaja ulazi u kategoriju javnoga dobra za slobodnu uporabu. Nekolicina zaštićenih djela još donose dobit nositeljima prava; ostala su jednostavno u limbu – niti su u uporabi, niti su u javnom sektoru. Ona se nazivaju djela-siročići. Nositeljima prava na njih često je teško ući u trag, a postoji i stvarna strepnja od toga da će prekomjerno proširena zaštita prava izbaciti taj veliki korpus djela iz optjecaja na tako dugo vrijeme da će biti zaboravljena te zapravo zauvijek izgubljena.

Skupna stvaralačka licencija – uz moto “neka su prava zadržana” – nudi raznolikost rastezljivih alternativa uobičajenom sustavu zaštite autorskih prava. Postoje mnoge varijante licencije, skrojene za razne primjene. Neke – primjerice ona koju je Doctorow upotrijebio za licenciranje svoje knjige – brane komercijalnu eksploataciju, no dopuštaju širok izbor drugih oblika uporabe. Druge, poput davanja u javno vlasništvo, s djela potpuno skidaju zaštitu autorskih prava. U jednom se dijelu licencije kaže: “Davatelj potvrđuje da se djelo dano u javno vlasništvo može slobodno reproducirati, distribuirati, emitirati, rabiti, mijenjati, dograđivati ili nekako drukčije eksploatirati i u bilo koju svrhu, komercijalnu ili nekomercijalnu, te na bilo koji način, uključujući i metode koje još nisu otkrivene niti zamišljene.”

Kreativna sloboda

Završna misao je ključna – metode koje još nisu otkrivene niti zamišljene. Za to se najviše bore Doctorow, Lessig i drugi poput njih: budućnost. Dok se zagovornici zaštite autorskih prava nadaju da će preoblikovati nove tehnologije na sliku nečega što je bilo prije, oni na ljevici zaštite prava trude se osigurati da tehnologija i naš odnos prema njoj dobiju mogućnost razviti se do punog dosega i potpuno iskoristiti nove procese stvaranja i konzumacije. Doctorow gaji velike nade. “Uđete li u razred gdje se djecu uči kako da budu produktivni članovi društva, uči ih se tome da uzmu stvari iz svoje okoline, prisvoje ih, promiješaju i podijele sa svojim istomišljenicima – zapravo svemu onome što je, općenito govoreći, dio bića kulture”, kaže. “To znači biti ljudsko biće. Ne biti životinja koja se koristi oruđem nego životinja koja priča neku priču. Mislim da ćemo kao ishod toga svjedočiti većoj ljudskosti. To je moja utopijska vizija.”

Ne gleda Doctorow samo naprijed. On jednako tako gleda unatrag. Jedna od većih ironija ove rasprave, kaže on, jest da je crtić koji je proslavio Walta Disneyja Parobrod Willie, prerada filma Bustera Keatona koji se zvao Parobrod Bill, Jr. Zapravo, većina Disneyjevih velikih djela derivati su priča koje postoje u javnom vlasništvu. Gdje bi bila ta kompanija da su priče braće Grimm još bile zaštićene autorskim pravom? Kreativna sloboda koju brani Doctorow pripada svima nama, čak i Waltu.

S engleskoga preveo Mario Kalogjera.

Pod naslovom Copy That objavljeno u This Magazineu, July-August 2005.