Vakuum nas veže i spaja

Danas, kad je gotovo svakome intuitivno jasno da u svakodnevici, spontano živimo u domeni mističnoga Novoga doba, ili razdoblja Vodenjaka, kako je to jezgrovito sažeo Miloš Forman u svome mjuziklu Kosa, može se učiniti neobičnom uopće potreba da se o tomu ogorčeno razglaba na suhoparnoj, apstraktnoj znanstvenoj osnovi. Preplavljeni smo knjigama, dokumentarcima, filmovima ali i konkretnim oglasima u novinama ili specijalnim tv-emisijama o alternativi. Bioenergetičari, homeopati i iscjelitelji svih vrsta imaju pune ruke posla, dok vidovnjaci i parapsiholozi uredno surađuju s policijom u pronalaženju nestalih osoba ili u nekim drugim, po zajednicu ili državu važnim poslovima. U čemu je, dakle, problem?

Kao i uvijek, stvari nisu tako jednostavnima kakvima se čine. Životna zbilja, iako nam se pričinja jednostavna, u biti je složen fenomen, pogotovo ako uključuje različite društvene ili državne institucije, hijerarhije strukturirane moći pa i cijela područja poput gospodarstva ili znanosti, a tu smo na terenu teških interesnih sukoba. Područje znanosti posebno je osjetljivo jer je ona, usprkos vlastitoj deklaraciji da je zanima istina i samo istina, često samo legitimacija okorjelih pozicija moći, kako političkih, tako i gospodarskih, društvenih itd. A ako je riječ o fundamentalnim prirodnim znanostima, onda je situacija eksponencijalno napeta, jer upravo fundamentalne znanosti, svojim strogim znanstvenim kriterijima, daju općedruštveni blagoslov u vezi s time što su to službena istina i neistina, određujući time sferu ozbiljnog društvenog postojanja ili nepostojanja, odnosno opredjeljenja što je to društvena dominanta a što margina. Svekolika alternativa ima priliku ući na velika vrata društvene dominante tek kada zadovolji stroge kriterije znanstvene provjere i zato je bitka za te kriterije u kognitivnom svijetu Zapada danas možda najvažnija, upravo toliko koliko i društvena legitimacija putem njih.

Ali što se zbiva sa samim kriterijima znanosti, koje zovemo znanstvenom paradigmom, u slučaju kad znanost iznevjeri vlastita očekivanja, odnosno ukoliko ne uspijeva objasniti a time ni prihvatiti pozitivne rezultate vlastitih eksperimenata. Koncentriranjem većeg broja takvih slučajeva na raznim znanstvenim područjima stvara se kritična masa podataka koja pruža osnovu za ono što dramatično nazivamo znanstvenom revolucijom ili, suhoparno, promjenom znanstvenih paradigmi. I upravo je taj proces, u posljednjih tridesetak godina, opisala Lynne McTaggart u knjizi Polje, izvorno objavljenoj 2001.

Nešto je temeljno pogrešno

Publicistkinja, stručnjak za alternativne prakse svih vrsta, McTaggart je tijekom svoje novinarske karijere shvatila opseg i dubinu problema i nakon uspješnice What Doctors Don’t Tell You (1999.), primila se golema posla da prikupi velik broj podataka i slučajeva s raznih područja fundamentalnih znanosti, koji bi mogli baciti novo svjetlo na “rađanje nove znanosti”, kako taj proces naziva sama McTaggart. Ona je u Polju obavila fascinantan posao i na razmjerno jednostavan i laicima pristupačan način približila, ali i objasnila “kreativni nered” koji u posljednjih tridesetak godina vlada u raznim, na prvi pogled razbacanim i disparatnim područjima fizike, biologije, medicine, psihologije, neuroznanosti, dajući istovremeno svim tim promjenama suvislo objašnjenje kao i mogući smjer kretanja. Kao i uvijek, kada su tektonski, nevidljivi procesi u tijeku, bitne su implikacije i konzekvence tih promjena, i upravo njih McTaggart želi potpuno osvijetliti, jer otkrivaju zakulisne igre moći dominantnih znanstvenih poredaka koji su najveća prepreka daljnjem, spontanom razvitku znanosti i čovječanstva uopće.

Temeljni problem dominantne Znanosti je neprevladana dekartovsko-njutnovska filozofska i fizikalna reducirana slika svijeta u kojoj je Svemir razmrvljeni, atomizirani mehanicistički prostorno-vremenski i uzročno-posljedični diskontinuitet, a čovjek nesretno, od prirode i drugih ljudi izolirano i osamljeno biće samo u sebi podvojeno na duh i tijelo. U toj je koncepciji vulgarni darvinizam logična posljedica: kao u svijet, slučajno “bačenim” pojedincima, otuđenima od prirode i samih sebe, naš je sveti, “prirodni” cilj, preživjeti po svaku cijenu. U toj antagonističkoj koncepciji borbe svih protiv sviju sve je dopušteno, što nas dovodi do apsurda današnjice i tzv. progresa: živimo u svijetu nezamislivih tehnoloških izuma a sve je na rubu kolapsa prirode i podijeljenog čovječanstva u njoj. Očito, nešto je temeljno pogrešno u cijeloj toj situaciji, a prema McTaggart, da bismo otkrili što je to, moramo posegnuti duboko u svijet kvantne fizike.

Nelokalne veze

Početkom i prvom polovicom 20. stoljeća dostignuća kvantne fizike duboko su potresla temelje njutnovskog mehanicizma: Ervin Schroedinger, Werner Heisenberg, Niels Bohr i Wolfgang Pauli otkrili da je u srcu materije zapravo energija, nematerijalni supstrat koji u tom subatomskom svijetu otvara sasvim druga vrata shvaćanju prirode. Ono što slijedi u razvoju fizike nezapamćeno je zataškavanje i pospremanje pod tepih svih mogućih konzekvenca tih spoznaja, koje su ostale nedorečene i odsječene od daljnjih istraživanja, lebdeći kao nečista savjest u puko teorijskim sferama te lijepe znanosti, dok je dominantna struja fizike i dalje slatko spavala pod utjecajem dvjestoljetne njutnovske narkoze.

Ipak, kako vrag, kao što je poznato, nikada ne spava, tako je obnova interesa za kontroverze oko tamnih mjesta kvantne fizike došla iz razmjerno disparatnih i neočekivanih smjerova. Jedna od stožernih figura tog novog pokreta je Edgar Mitchell, ni manje ni više nego astronaut, koji je tijekom misije Apollo 14 na Mjesecu 1971. doživio neobično stanje svijesti, osjećaj svojevrsne stopljenosti s Univerzumom, ili djelovanje Polja, kako bi rekla McTaggart. Kako je i sam bio doktor fizike, sklon istraživanju različitih paranormalnih pojava na znanstveni način, zainteresirao se za područje kvantne fizike i mogućnost da svoj doživljaj iz svemira objasni u tom znanstvenom okviru. I, gle čuda, jasno se pokazalo da su potencijali i nedoumice iz tog zanemarenog područja fizike veoma veliki, pod pretpostavkom da temeljne spoznaje iz subatomskog svijeta shvatimo ozbiljno i suočimo se s njihovim konzekvencama na višoj razini, poglavito kada je riječ o svijetu živih bića, pa tako i čovjeka. Tu je dakako najvažnija spoznaja da materija nije djeljiva i da najsitnije čestice materije nisu ništa same za sebe nego da funkcioniraju u cjelini, te da je svemir moguće razumjeti isključivo kao dinamičku mrežu međusobne povezanosti, kojom teku informacije i koja predstavlja energetsko Polje svih mogućih potencijala, Bohmov tzv. implicitni poredak, iz kojega sve nastaje i u kojega se sve vraća. U tom smislu vrijeme i prostor kakvima ih poznajemo – ustvari ne postoje; cijeli je svemir na kvantnoj razini “ovdje” i “sada”. Samo je tako moguće razumjeti nelokalne učinke teorije kaosa, tzv. leptirov efekt, kao i činjenicu da neke životinjske vrste prenose informacije s pojedinca na cjelinu u veoma kratkom roku, s jednog kraja svijeta na drugi, a bez nekog neposrednog tjelesnog kontakata, kao što je to uvjerljivo dokazao glasoviti Rupert Sheldrake.

Vakuumski kontinuo nulte točke

Drugi važan čovjek za našu priču bio je i još jest Hal Puthoff, nekonvencionalni fizičar-genijalac, strogi znanstvenik oduvijek zainteresiran upravo za ona mjesta suvremene fizike koja su, zbog prividne nerješivosti, ne bi čovjek vjerovao, bila gurnuta pod tepih, i elegantno zanemarena. On se intenzivno pozabavio kvantnoj fizici otprije poznatim pojmom tzv. vakuumskim kontinuom nulte točke, koji je međutim tavorio na marginama suvremene fizike kao teorijska slijepa ulica. Puthoff je, međutim, uočio da na toj subatomskoj razini nije riječ o naprosto ništavilu, vakuumu, nego, zbog fluktuacija energije bez vidljiva uzroka putem tzv. virtualnih čestica, upravo suprotnome – o moru kvantnih polja, pravom mravinjaku aktivnosti. Tako umjesto “ničega” imamo polje nulte točke, ključ za novo razumijevanje svijeta u svim mogućim aspektima našeg života. Pokazalo se, naime, da su mnogi drevni narodi, kulture i civilizacije poznavali ili barem naslućivali potencijale energije Polja, kao i uostalom mnoge životinjske ili biljne vrste, otkrivajući time za nas sasvim specifičnu, respektabilnu inteligenciju.

McTaggart je u svojoj knjizi iznijela niz sasvim konkretnih istraživanja na raznim područjima znanosti, uglednih sveučilišnih znanstvenika, poput Karla Pribrama i Waltera Schempa o holografskom načinu funkcioniranja mozga, Jacquesa Benvenistea i Fritz-Alberta Poppa koji su primjenjivali kvantnu fiziku, proučavajući biološke procese ljudskih stanica. Robert Jahn i Brenda Dhune proučavali su utjecaj svijesti na strojeve, a William Braud utjecaj ljudskih namjera na živi svijet. Hal Puthoff se bavio, među ostalim, istraživanjem “viđenja na daljinu”, a Elizabeth Targ utjecaj molitve na iscjeljenje bolesnika. Uz mnoga druga precizno i strogo znanstveno izvedena uzbudljiva istraživanja graničnih ili paranormalnih stanja moglo bi se reći da su spoznaje koje se nužno nadaju doista revolucionarnog karaktera i da ocrtavaju obrise jedne nove znanosti – koja u središtu svih tih zbivanja detektira djelovanje Polja. U tom smislu McTaggart sažeto definira spoznaje koje čine temelj nove znanosti: “Komunikacija u svijetu ne odvija se u vidljivom prostoru Newtona, nego u subatomskom svijetu Heisenberga. Stanice i DNK komuniciraju preko frekvencija. Mozak prepoznaje i bilježi vlastitu snimku svijeta u pulsirajućim valovima. Svemir podupire temeljna supstancija koja sve registrira, te omogućava da sve komunicira sa svim ostalim. Ljude nije moguće odvojiti od njihove okoline. Živa svijest nije izolirani entitet. Čovjekova svijest povećava stupanj reda u preostalom svijetu i ima nevjerojatne moći – možemo liječiti sebe i svijet, i u određenom smislu učiniti ga takvim kakvim želimo da bude.”

Ako vam se sve to učini poput Ratova zvijezda, imate potpuno pravo, jer se i sama autorica iščuđava sličnosti Polja i Sile/Snage (Force) koja se spominje u serijalu filmova. Budućnost nam, međutim, pristiže još intenzivnije, jer skupina ozbiljnih znanstvenika radi na glasovitom WARP-pogonu iz Zvjezdanih staza koji se smatra sasvim realnom opcijom za najekonomičnije putovanje Svemirom. Uz još stotinu znanstveno dokazanih čuda, budućnost ne mora izgledati nužno turobnom, samo da svi otvorimo oči i prepoznamo i prihvatimo ono što nam je nadohvat ruke. Ali to je, čini se, uvijek najteže.